Što kažu znanstvenici: Je li Isus ustao od mrtvih?

574
pregleda
uskrsnuće znanost

Svi se pitamo što će nam se dogoditi nakon što umremo. Kada netko voljeni umre, želimo ga ponovno vidjeti nakon što dođe naš red. Hoćemo li imati slavno ujedinjenje s onima koje volimo ili je smrt svršetak svijesti? Je li uskrsnuće stvarna činjenica ili povijesna legenda?

Isus je poučavao da život ne završava nakon što naše tijelo umre. Dao je ovu zapanjujuću tvrdnju: „Ja sam uskrsnuće i život. Oni koji vjeruju u mene, iako umiru kao i svi drugi, ponovno će živjeti.“ Prema svjedocima koji su mu bili najbliži, Isus je potom pokazao svoju moć nad smrću uskrsnuvši od mrtvih nakon što je bio razapet i pokopan tri dana. To uvjerenje kršćanima pruža nadu gotovo 2.000 godina.

No, neki ljudi nemaju nade za životom nakon smrti. Ateistički filozof Bertrand Russell napisao je: „Vjerujem da ću kad umrem, propasti i ništa od mog vlastitog ega neće preživjeti.“ (1) Russell očito nije vjerovao Isusovim riječima.

Isusovi sljedbenici su napisali da im se ukazao živ nakon raspeća i pokopa. Tvrde ne samo da su ga vidjeli, nego i da su jeli, dotaknuli ga i proveli s njim 40 dana.

Je li ovo jednostavno priča koja je narasla tijekom vremena ili je utemeljena na čvrstim dokazima? Odgovor na ovo pitanje temelj je kršćanstva. Jer ako je Isus ustao od mrtvih, to bi potvrdilo sve što je rekao o sebi, o smislu života i o našoj sudbini nakon smrti.

Ako je Isus uskrsnuo od mrtvih, tada bi on sam imao odgovore na pitanje smisla života i sa čime se suočavamo nakon što umremo. S druge strane, ako Isusovo uskrsnuće nije istinito, kršćanstvo bi se temeljilo na laži. Teolog R. C. Sproul kaže sljedeće:

„Tvrdnja o uskrsnuću ključna je za kršćanstvo. Ako je Bog uskrisio Krista od mrtvih, onda On ima vjerodostojnost i potvrdu koju niti jedan drugi vjerski vođa ne posjeduje.“ (2)

Svi drugi vjerski vođe su mrtvi, ali prema kršćanstvu, Krist je živ.

Mnogi skeptici pokušavaju opovrgnuti uskrsnuće. Josh McDowell bio je jedan takav skeptik koji je proveo više od sedam stotina sati istražujući dokaze o uskrsnuću. McDowell je o važnosti uskrsnuća izjavio sljedeće:

„Došao sam do zaključka da je uskrsnuće Isusa Krista jedna od najopasnijih, najopakijih i najbezosjećajnijih obmana koje su ikad bile nametnute ljudskim umovima, ILI je najčudesnija povijesna činjenica.“ (3) McDowell je kasnije napisao svoj klasik Novi dokaz koji zahtijeva presudu, dokumentirajući ono što je otkrio.

Dakle, je li Isusovo uskrsnuće fantastična činjenica ili opasan mit? Da bismo saznali, moramo pogledati povijesne dokaze i izvući vlastite zaključke. Pogledajmo što su skeptici koji su istraživali uskrsnuće otkrili za sebe.

Cinici i skeptici

Nažalost, nije svatko spreman pravedno ispitati dokaze. Bertrand Russell priznaje da se njegovo istraživanje Isusa nije „bavilo“ povijesnim činjenicama. (4) Povjesničar Joseph Campbell je bez navođenja dokaza mirno rekao svojoj televizijskoj publici da Isusovo uskrsnuće nije stvarni događaj. (5) Drugi su se znanstvenici, poput Johna Dominica Crossana (Jesus seminar), složili s njim. (6) Nijedan od ovih skeptika ne daje nikakav dokaz za svoje stavove.

Za razliku od cinika, istinski skeptici su zainteresirani za dokaze. U članku časopisa Skeptic pod naslovom „Što je skeptik?“ dana je sljedeća definicija: „Skepticizam je… korištenje razuma na svaku i na sve ideje – ne postoje svete krave. Drugim riječima… skeptici ne idu u istragu zatvorenu za mogućnost da bi fenomen mogao biti realan ili da bi tvrdnja mogla biti istinita. Kada kažemo da smo „skeptični“, mislimo da moramo vidjeti uvjerljive dokaze prije nego što povjerujemo.“ (7)

Za razliku od Russella i Crossana, mnogi pravi skeptici istražili su dokaze o Isusovom uskrsnuću. Razmotrit ćemo neke od njih i vidjeti kako su analizirali dokaze za najvažnije pitanje u povijesti ljudske rase: Je li Isus doista uskrsnuo od mrtvih?

Proročanstvo o samome sebi

Prije svoje smrti, Isus je rekao svojim učenicima da će biti izdan, uhićen i razapet i da će se vratiti u život tri dana kasnije. To je neobičan plan! Što je bilo u pozadini? Isus nije bio zabavljač koji je bio voljan izvoditi predstavu na zahtjev drugih. Umjesto toga, obećao je da će njegova smrt i uskrsnuće pokazati ljudima (ako su njihovi umovi i srca otvoreni) da je doista Mesija.

Bibličar Wilbur Smith primjećuje o Isusu:

„Kad je rekao da će uskrsnuti od mrtvih, treći dan nakon što je bio razapet, rekao je nešto što bi se samo budala usudila reći, ukoliko je očekivao veću odanosti od svojih učenika – osim ako je bio siguran da će uskrsnuti. Ni jedan utemeljitelj niti jedne svjetski poznate religije nikada se nije usudio reći takvo što.“ (8)

Drugim riječima, budući da je Isus jasno rekao svojim učenicima da će ponovno uskrsnuti nakon svoje smrti, propalo ostvarenje tog obećanja označilo bi ga kao prevaranta. No, sad previše žurimo s istraživanjem. Kako je Isus umro (ako je doista umro) prije nego što je ponovo oživio?

Strahovita smrt, a onda…?

Znate kako su Isusovi posljednji sati zemaljskog života izgledali ako ste gledali film Mel Gibsona (Pobješnjeli Max/Hrabro srce). Ako ste propustili dijelove filma Pasija (The Passion of the Christ ), zato što ste pokrili svoje oči, samo okrenite zadnje stranice bilo kojeg evanđelja u Novom zavjetu i saznajte što ste propustili.

Kao što je Isus prorekao, izdao ga je jedan od njegovih učenika, Juda Iškariotski, te su Isusa uhitili. Na lažnom suđenju pod rimskim guvernerom, Poncijem Pilatom, osuđen je za izdaju i osuđen je na smrt na drvenom križu. Prije nego što su ga pribili na križ, Isusa su brutalno pretukli rimskim bičem s komadićima kostiju i metala koji su mu pokidali tkivo. Bio je opetovano bičevan, udaran i pljuvan.

Potom su koristeći malj, rimski krvnici zabili teške metalne čavle u Isusova zapešća i noge. Konačno su spustili križ u rupu na tlu između dva druga križa s osuđenim lopovima.

Isus je visio oko šest sati. A onda, poslijepodne u 3 sata, tj. točno u isto vrijeme kada je janje bilo žrtvovano kao prinos za grijeh na blagdan Pashe (mali simbolizam, zar ne?) – Isus je na aramejskom povikao: „Svršeno je“, i umro. (9) Najednom se smračilo i potres je zatresao zemlju. (10)

Još veća depresivna tama uništila je snove onih koji su se zaljubili u njegovu karizmu i radosnu živost. Bivši britanski viši kancelar Lord Hailsham napominje: „Tragedija križa nije bila ta što su razapeli melankoličnu figuru punu moralnih, asketskih i sumornih propisa… Ono što su razapeli bio je mladi čovjek, vitalan, pun života i radosti, Gospodin samoga života… netko tako izuzetno atraktivan da su ga ljudi slijedili iz čiste zabave.“ (11)

Pilat je želio potvrdu da je Isus mrtav prije nego što je dopustio da se njegovo raspeto tijelo pokopa. Zato je rimska straža kopljem probola Isusov bok. Mješavina krvi i vode koja je potekla bila je jasna naznaka da je Isus mrtav. „Mrtvi obično ne krvare, ali desna klijetka ljudskog srca zadržava tekuću krv nakon smrti, a vanjska vrećica sadrži serum koji se zove hydropericardium.“ (12) Nakon što su stražari potvrdili njegovu smrt, skinuli su Isusovo tijelo s križa i pokopali ga u grob Josipa iz Arimateje. Rimski stražari su zatim zatvorili grob i osigurali ga 24-satnom stražom.

U međuvremenu su Isusovi učenici bili u šoku. Dr. J. P. Moreland objašnjava kako su bili devastirani i zbunjeni nakon Isusove smrti na križu. „Više nisu imali pouzdanja da je Bog poslao Isusa. Također su bili poučeni da Bog ne bi dopustio da njegov Mesija pretrpi smrt. Stoga su se raspršili. Isusov pokret bio je zaustavljen.“ (13)

Sve nade su nestale. Rim i židovski vođe su pobijedili – ili se bar tako činilo.

Nešto se dogodilo

No, to nije bio kraj. Isusov pokret očito nije nestao – zapravo kršćanstvo danas postoji kao najveća svjetska religija. Stoga moramo znati što se dogodilo nakon što je Isusovo tijelo skinuto s križa i položeno u grob.

U članku New York Timesa, Peter Steinfels navodi zapanjujuće događaje koji su se dogodili tri dana nakon Isusove smrti:

„Ubrzo nakon što je Isus pogubljen, njegovi sljedbenici odjednom su bili jako motivirani da od zbunjene i prestrašene skupine postanu ljudi čija je poruka o živom Isusu i dolazećem kraljevstvu, koju su propovijedali i riskirali vlastite živote, na kraju promijenila carstvo. Nešto se dogodilo… No, što točno?“ (14)

To je pitanje na koje moramo odgovoriti istraživanjem činjenica.

Postoji samo pet mogućih objašnjenja Isusovog navodnog uskrsnuća, prikazanog u Novom zavjetu:

  • Isus na križu zapravo nije umro.
  • „Uskrsnuće“ je bila zavjera.
  • Učenici su halucinirali.
  • Priča je legenda.
  • Doista se dogodilo.

Analizirajmo ove opcije i zaključimo koja se najbolje uklapa u činjenice.

Je li Isus bio mrtav?

„Marley nije mogao biti više mrtav, u to nema sumnje.“ Tako započinje Božićna pjesma Charlesa Dickensa, koji ne želi da itko bude prevaren nadnaravnim karakterom onoga što se uskoro treba dogoditi. Na isti način, prije nego što preuzmemo ulogu CSI-a i sastavimo dokaze za uskrsnuće, prvo moramo utvrditi da je zapravo postojao leš. Uostalom, ponekad vijesti izvijeste o nekom „lešu“ u mrtvačnici koji se pomaknuo i oporavio. Je li se moglo dogoditi nešto takvo s Isusom?

Neki objašnjavaju da je Isus preživio raspeće i oživio zbog hladnog, vlažnog zraka u grobnici. No ta se teorija ne slaže s medicinskim dokazima. Članak u časopisu Američkog medicinskog udruženja (Journal of the American Medical Association) objašnjava zašto je takva tzv. „Teorija nesvjestice“ neodrživa.

„Jasno, težina povijesnih i medicinskih dokaza ukazuje da je Isus bio mrtav. Koplje, probodeno između njegovih desnih rebara, vjerojatno je probolo ne samo desna pluća, već i perikardijum i srce te time osiguralo njegovu smrt.“ (15)

Ali skepticizam ove potvrde može biti opravdan, budući da je ovaj slučaj bio „zamrznut“ 2.000 godina. U najmanju ruku, trebamo tražiti drugo mišljenje.

Jedno mjesto za traženje nalazi se u izvješćima nekršćanskih povjesničara iz vremena kada je Isus živio. Trojica tih povjesničara spominju Isusovu smrt.

Lucian (120. – poslije 180.) upućuje na Isusa kao raspetog sofista (filozofa). (16)

Josip (37. – 100.) napisao je: „U tom vremenu pojavio se Isus, mudar čovjek, jer je bio činitelj nevjerojatnih djela. Kad ga je Pilat osudio na križ, vodeći ljudi među nama su ga optužili, a oni koji su ga voljeli nisu to prestali.“ (17)

Tacit (56. – 120.) napisao je: „Christus, od kojeg je poteklo ime, pretrpio je krajnju kaznu… od ruke našeg prokurista, Poncije Pilata.“ (18)

To je pomalo poput ulaska u arhive i otkrivanje da je jednog proljetnog dana u prvom stoljeću, The Jerusalem Post objavio priču na naslovnoj stranici koja kaže da je Isus bio razapet i mrtav. Dobar detektivski posao i prilično uvjerljiv.

Zapravo, nema kršćanskih, rimskih ili židovskih povijesnih podataka koji negiraju Isusovu smrt ili njegov pokop. Čak se i skeptični znanstvenici koji niječu uskrsnuće slažu da je Isus bio mrtav. Istaknuti skeptik James Tabor izjavio je: „Mislim da ne moramo sumnjati da je, s obzirom na Isusovo pogubljenje rimskim raspećem, bio doista mrtav.“ (19) John Dominic Crossan, suosnivač slavnog skeptičnog Jesus Seminara, slaže se da je Isus doista živio i umro. On tvrdi: „Da je bio razapet, to je sigurno kao i svaka povijesna činjenica.“

U svjetlu takvih povijesnih i medicinskih dokaza možemo odbaciti prvu od pet opcija po dobroj osnovi. Isus je bio jasno mrtav, o tome nema sumnje.

Pitanje prazne grobnice

Niti jedan ozbiljan povjesničar zapravo ne sumnja da je Isus bio mrtav kada je skinut s križa. Međutim, mnogi se pitaju kako je Isusovo tijelo nestalo iz groba. Engleski novinar dr. Frank Morison u početku je mislio da je uskrsnuće mit ili prijevara, te je započeo istraživati ​​kako bi napisao knjigu koja to opovrgava. (21) Knjiga je postala poznata, ali iz razloga koji nisu bili osnovni motiv za pisanje knjige.

Morison je pokušavao riješiti slučaj praznog groba. Grob je pripadao članu Velikoga vijeća, Josipa iz Arimateje. U Izraelu tada biti u vijeću značilo je biti poput rock zvijezde. Svi su znali tko je u vijeću. Josip je morao biti stvarna osoba. Inače bi židovski vođe odmah razotkrili priču kao prijevaru u pokušaju da opovrgnu uskrsnuće. Također, Josipova grobnica bila bi poznata lokacija i lako prepoznatljiva, stoga bi bilo kakve ideje o Isusu „izgubljenom na groblju“ morale biti odbačene.

Morison se pitao zašto bi Isusovi neprijatelji dopustili da se „mit praznog groba“ nastavi ukoliko to nije istina. Otkrivanje Isusova tijela odmah bi uništilo cijelu priču.

Ono što je povijesno poznato od Isusovih neprijatelja jest to što su optužili Isusove učenike da su ukrali tijelo; optužba jasno proizlazi iz zajedničkog uvjerenja da je grob prazan.

Dr. Paul L. Maier, profesor drevne povijesti na Sveučilištu Western Michigan, također je rekao: „Ako se svi dokazi prate pažljivo i pošteno, doista je opravdano … zaključiti da je grob u koji je pokopan Isus bio prazan ujutro prvoga Uskrsa. I nije otkriven nikakav dokaz … koji bi opovrgnuo tu izjavu. „ (22)

Židovski vođe bili su zapanjeni. Optužili su učenike da su ukrali Isusovo tijelo. No, Rimljani su na grobu postavili 24-satnu osposobljenu stražu (od 4 do 16 vojnika). Josh McDowell primjećuje da to nisu bili obični vojnici.

„Kad bi ta čuvarska jedinica propustila svoju dužnost – ako bi zaspali, napustili svoj položaj ili ne bi uspjeli obaviti svoju dužnost na neki drugi način – postoji niz povijesnih izvora koji se mogu provjeriti i koji opisuju što se dogodilo. Mnogima od njih su skinuli odjeću, spalili ih žive u vatri naloženoj od njihove vlastite odjeće ili ih razapeli naopako. Jedinica rimske straže bila je disciplinirana i bojala se bilo kakvog neuspjeha.“ (23)

Bilo bi nemoguće da se itko prošulja kraj rimskih čuvara i pomakne kamen od dvije tone. Ipak, kamen se odmaknuo i Isusovo je tijelo nestalo.

Da se Isusovo tijelo pronašlo, njegovi neprijatelji bi brzo razotkrili uskrsnuće kao prijevaru. Tom Anderson, bivši predsjednik Kalifornijskog udruženja odvjetnika, sažima snagu ovog argumenta:

„Uz događaj koji je tako dobro poznat, ne mislite li da je razumno da bi jedan povjesničar, jedan svjedok, jedan protivnik zauvijek zabilježio da je vidio Kristovo tijelo? … Povijesna tišina zaglušuje kada se radi o svjedočenju protiv uskrsnuća.“ (24)

Dakle, bez dokaza, a uz poznati grob koji je prazan, Morison je prihvatio dokaze kao čvrsto svjedočanstvo da je Isusovo tijelo nekako nestalo iz groba.

Krađa tijela?

Dok je Morison nastavio svoju istragu, počeo je preispitivati ​​motive Isusovih sljedbenika. Možda je uskrsnuće zapravo bilo ukradeno tijelo. No, ako je tako, kako objasniti sva zabilježena ukazanja uskrsloga Isusa? Povjesničar Paul Johnson, u Povijesti Židova, je napisao: „Nisu važne okolnosti njegove smrti, već činjenica da je sve veći broj ljudi naširoko i tvrdoglavo vjerovao da je ponovno oživio.“ (25)

Grobnica je doista bila prazna. Ali nije samo odsutnost tijela mogla ohrabriti Isusove sljedbenike (pogotovo ako su ga oni ukrali). Nešto se izvanredno moralo dogoditi, jer su Isusovi sljedbenici prestali tugovati, prestali se skrivati ​​i počeli neustrašivo proglašavati da su vidjeli Isusa živog.

Svaki iskaz svjedoka izvještava da se Isus iznenada ukazao u tijelu svojim sljedbenicima, prvo ženama. Morison se pitao zašto bi urotnici učinili žene središtem ove priče. U prvom stoljeću žene nisu imale gotovo nikakva prava, osobnost ili status. Ako je zavjera trebala uspjeti, zaključio je Morison, urotnici bi prikazali muškarce, a ne žene, kao prve koji su vidjeli Isusa živog. Pa ipak, čitamo da su ga žene dotaknule, razgovarale s njim i prve pronašle praznu grobnicu.

Kasnije, prema svjedočenjima očevidaca, svi su učenici vidjeli Isusa u više od deset zasebnih prilika. Pišu da im je pokazao svoje ruke i noge i rekao im da ga dotaknu. I navodno je jeo s njima i kasnije se u jednoj prilici ukazao živ pred više od 500 sljedbenika.

Pravni znanstvenik John Warwick Montgomery je izjavio: „U 56. godini je apostol Pavao napisao da je više od 500 ljudi vidjelo uskrslog Isusa i da je većina njih još uvijek živa (1. Korinćanima 15,6). To prelazi granice vjerodostojnosti da su rani kršćani mogli izmisliti takvu priču i onda je propovijedati onima koji su je jednostavno mogli odbaciti pokazivanjem Isusovog tijela.“ (26)

Bibličari Geisler i Turek se slažu. „Ako se uskrsnuće nije dogodilo, zašto bi apostol Pavao dao takav popis navodnih očevidaca? Odmah bi izgubio sav kredibilitet kod svojih korintskih čitatelja ako je tako naočigled lagao.“

Petar je u Cezareji rekao mnoštvu zašto su on i ostali učenici tako uvjereni da je Isus živ.

„I mi smo svjedoci svega što učini i u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu. Njega smaknuše objesivši ga o drvo. Ovoga Bog uskrisi treći dan i dade mu da se očituje: ne svemu puku, nego svjedocima, onima koje Bog unaprijed izabra — nama koji smo s njim jeli i pili pošto on uskrsnu od mrtvih“ (Djela 10,39-41).

Britanski bibličar Michael Green primjećuje: „Isusova ukazanja su autentična kao i bilo što drugo u antici… Ne može se racionalno sumnjati da se nisu dogodila.“ (28)

Dosljednost do kraja

Kao da izvještaji očevidaca nisu bili dovoljni da izazovu Morisonov skepticizam, također ga je zbunilo ponašanje učenika. Povijesna činjenica koja je jednako zbunila povjesničare, psihologe i skeptike jest ta da su ovih jedanaest nekadašnjih kukavica najednom bili spremni trpjeti poniženje, mučenje i smrt. Svi osim jednog Isusovog učenika bili su ubijeni kao mučenici. Bi li toliko bili revni za laž, znajući da su ukrali tijelo?

Teroristi su 11. rujna 2001. pokazali da neki ljudi umiru iz lažnih razloga u koje vjeruju. Ipak, biti mučenik za poznatu laž je ludost. Kao što je Paul Little napisao: „Ljudi će umrijeti za ono što vjeruju da je istina, iako to može biti laž. No, neće umrijeti zbog onoga što znaju laž.“ (29) Isusovi učenici ponašali su se na način koji je u skladu s istinskim uvjerenjem da je njihov vođa živ.

Nitko nije primjereno objasnio zašto bi učenici bili spremni umrijeti za poznatu laž. No čak i da su održali zavjeru i lagali o Isusovom uskrsnuću, kako su desetljećima mogli održati zavjeru bez da se barem jedan od njih ne proda za novac ili položaj? Moreland je napisao: „Oni koji lažu iz osobne koristi ne drže se zajedno vrlo dugo, pogotovo kada teškoće pritisnu koristi.“ (30)

Chuck Colson, koji je bio umiješan u skandal u Watergateu tijekom administracije predsjednika Nixona, ukazao je na poteškoće nekoliko ljudi da zadrže laž na duže vrijeme.

„Znam da je uskrsnuće činjenica, a Watergate mi je to dokazao. Kako? Budući da su 12 muškaraca svjedočili da su vidjeli da je Isus ustao od mrtvih, a potom širili tu istinu 40 godina, nikada je niječući. Svi su bili pretučeni, mučeni, kamenovani i zatvarani. Ne bi to podnosili da nije istina. Slično, Watergate je uključivao 12 najmoćnijih ljudi na svijetu – ali nisu mogli zadržati laž ni na tri tjedna. Zar su 12 apostola mogli čuvati laž 40 godina? Apsolutno nemoguće.“ (31)

Nešto se dogodilo što je sve te muškarce i žene promijenilo. Morison je priznao: „Tko god pristupi tom problemu, prije ili kasnije mora se suočiti sa činjenicom koju ne može objasniti… A to je… duboko uvjerenje koje je došlo na malu skupinu ljudi – promjena koja potvrđuje činjenicu da je Isus uskrsnuo iz groba.“ (32)

Jesu li učenici halucinirali?

Ljudi i dalje misle da vide debelog, sijedog Elvisa kako žuri u Dunkin Donuts (poznati lanac prodaje krafni). A onda postoje i oni koji vjeruju da su noć proveli s vanzemaljcima te su na njihovom matičnom brodu bili podvrgnuti jezivim testiranjima. Ponekad neki ljudi mogu „vidjeti“ ono što žele, što zapravo nije realno. I zato neki tvrde da su učenici bili toliko uznemireni zbog raspeća da je njihova želja da vide Isusa živog prouzročila masovnu halucinaciju. Uvjerljivo?

Psiholog Gary Collins, bivši predsjednik Američke udruge kršćanskih savjetnika, upitan je o mogućnosti halucinacije iza radikalno promijenjenih ponašanja učenika. Collins je primijetio: „Halucinacije su individualni događaji. Po svojoj prirodi, samo jedna osoba može vidjeti određenu halucinaciju u isto vrijeme. One sigurno nisu nešto što može vidjeti skupina ljudi.“ (33)

Prema psihologu Thomasu J. Thorburnu, halucinacija nije ni najmanja mogućnost.

„Apsolutno je nezamislivo da… petsto ljudi, prosječno zdravog razuma… doživi svakakve osjetilne dojmove – vizualne, slušne, dodirne – i da sva ta… iskustva potpuno počivaju ​​na… halucinaciji.“ (34)

Nadalje, u psihologiji halucinacija, osoba bi trebala biti u stanju uma kada želi vidjeti tu osobu koja im se utisnula u um. Dvojica glavnih vođa ranokršćanske crkve, Jakov i Pavao, obojica snažno tvrde da su susreli uskrslog Isusa, ne očekujući ni nadajući se tom zadovoljstvu. Apostol Pavao je zapravo predvodio progone najranijih kršćana, a njegovo obraćenje ostaje neobjašnjivo, osim za njegovo svjedočanstvo da mu se uskrsnuli Isus ukazao.

Teorija halucinacije, dakle, još je jedna slijepa ulica. Što još može objasniti uskrsnuće?

Od laži do legende

Neki neuvjerljivi skeptici pripisuju uskrsnuće legendi koja je započela s jednom ili više osoba koje su slagale ili misle da su vidjele uskrslog Isusa. Kroz vrijeme legenda bi narasla, a kako se širila bila uljepšana.

Površinski se čini uvjerljiv scenarij. No postoje tri glavna problema s tom teorijom.

  • Prvo, legende jednostavno ne nastaju dok su mnogi očevici živi i mogu ih opovrgnuti. Jedan povjesničar drevnog Rima i Grčke, A. N. Sherwin-White, tvrdi da su se vijesti o uskrsnuću širile prerano i prebrzo da bi to bila legenda. (35)
  • Drugo, legende se razvijaju usmenom tradicijom i ne dolaze iz suvremenih povijesnih dokumenata koji se mogu provjeriti. Ipak, evanđelja su pisana unutar tri desetljeća od uskrsnuća. (36)
  • Treće, teorija legende ne objašnjava činjenicu praznog groba, kao ni povijesno potvrđena uvjerenja apostola da je Isus bio živ. (37)

Stoga, teorija legende nije održiva ni bolja od ostalih pokušaja objašnjavanja ove nevjerojatne tvrdnje. Nadalje, uskrsnuće Isusa Krista zapravo je promijenilo povijest, počevši od Rimskog Carstva. Kako bi legenda mogla napraviti takav ogroman povijesni utjecaj u tako kratkom vremenskom razdoblju?

Zašto je kršćanstvo prevladalo?

Morison je bio zbunjen činjenicom da je „maleni beznačajni pokret mogao nadvladati podmukli pritisak židovske institucije, kao i rimsku moć.“ Zašto je kršćanstvo prevladalo, usprkos svim šansama?

Napisao je sljedeće:

„U roku od dvadeset godina, tvrdnja tih galilejskih seljaka poremetila je židovsku crkvu… Za manje od pedeset godina počela je ugrožavati mir Rimskog Carstva. Kada kažemo sve što se može reći… suočeni smo s najvećom tajnom od svih. Zašto je prevladalo?“ (38)

Po svim pravima, ako nije bilo uskrsnuća, kršćanstvo je trebalo izumrijeti na križu kad su učenici pobjegli u strahu za svoje živote. Ali apostoli su nastavili utvrđivati rastući kršćanski pokret.

J. N. D. Anderson je napisao: „Zamislite psihološku apsurdnost male grupice poraženih kukavica koji su se prvo skrivali u gornjoj sobi, a nekoliko dana kasnije pretvorili u društvo koje ni progonstvo nije moglo utišati – a zatim tu dramatičnu promjenu pripisati običnoj bijednoj izmišljotini… To jednostavno nema smisla.“ (39)

Iznenadni zaključak

Kada isključimo mit, halucinaciju i manjkavu autopsiju, uz nepobitne dokaze za prazan grob, veliki broj očevidaca njegovog ponovnog pojavljivanja, neobjašnjivu preobrazbu i utjecaj na svijet onih koji su tvrdili da su ga vidjeli, Morison se uvjerio da je njegova unaprijed stvorena pristranost protiv uskrsnuća Isusa Krista pogrešna. Počeo je pisati novu knjigu – pod naslovom „Tko je pomaknuo kamen?“ (Who moved the stone) – da detaljno opiše svoje nove zaključke. Morison je jednostavno slijedio dokaze, trag za tragom, dok mu istina slučaja nije postala jasna. Na njegovo iznenađenje dokazi su ga doveli do uvjerenja u uskrsnuće.

U svom prvom poglavlju „Knjige koja je odbila biti napisana“, ovaj bivši skeptik objasnio je kako su ga dokazi uvjerili da je Isusovo uskrsnuće stvarni povijesni događaj.

„Kao da je čovjek krenuo dobro poznatim i ugaženim putom, a iznenada izašao tamo gdje nije očekivao da će izaći.“ (40)

Morison nije sam. Brojni drugi skeptici pregledali su dokaze za Isusovo uskrsnuće i prihvatili ga kao najveću činjenicu u cijeloj ljudskoj povijesti. C. S. Lewis, koji je nekoć sumnjao u Isusovo postojanje, također se uvjerio u dokaze o Isusovom uskrsnuću. Napisao je sljedeće:

„Nešto se posve novo dogodilo u povijesti svemira. Krist je porazio smrt. Vrata koja su uvijek bila zaključana po prvi put su se prisilno otvorila.“ (41)

Razmotrimo još jednog skeptika koji je uvjeren u dokaze.

Isus na suđenju

Pravni stručnjak, dr. Simon Greenleaf, odlučio je staviti Isusovo uskrsnuće na suđenje i proučiti dokaze. Greenleaf je pomogao da Odvjetnička škola Harvard postane poznata. Napisao je i pravno remek-djelo od tri sveska „Studija o Zakonu o dokazima“ (A Treatise on the Law of Evidence), koji se smatra „najvećim autoritetom u čitavoj literaturi pravnog postupka“. (42) Američki pravosudni sustav još se danas oslanja na pravila o dokazima koje je utvrdio Greenleaf.

Kao pravnik, Greenleaf se pitao bi li Isusovo uskrsnuće prošlo njegove stroge testove za dokaze. Pitao se bi li se dokazi za to održali na sudu. Usredotočujući svoj briljantan pravni um na povijesne činjenice, Greenleaf je primijenio ​​svoja pravila o dokazima na slučaj Isusova uskrsnuća.

Suprotno onome što bi skeptici mogli očekivati, što je više Greenleaf istraživao zapise iz povijesti, otkrivao je sve više dokaza koji potkrepljuju tvrdnju da je Isus doista uskrsnuo iz groba.

Dakle, kakvi su to dokazi? Greenleaf je promatrao nekoliko dramatičnih promjena koje su se dogodile ubrzo nakon što je Isus umro, a najviše ga je zbunjivalo ponašanje učenika. Nisu to bili samo jedan ili dva učenika koji su ustrajali na tome da je Isus uskrsnuo; svi su to tvrdili. Primjenjujući vlastita pravila o dokaznim činjenicama, Greenleaf je donio svoj sud.

Nakon ocjenjivanja svih dokaza, Greenleaf je prihvatio Isusovo uskrsnuće kao najbolje objašnjenje događaja koji se dogodio neposredno nakon raspeća. Za ovog sjajnog pravnika bilo bi nemoguće da učenici nastave sa svojim uvjerenjem da je Isus uskrsnuo ako nisu vidjeli uskrslog Krista. (43)

Ovom pravnom stručnjaku slučaj Isusova uskrsnuća toliko je uvjerljiv da nema sumnje da se ne bi održalo na sudu. U svojoj knjizi „Svjedočanstvo evanđelista“ (The Testimony of the Evangelists), Greenleaf dokumentira dokaze koji podupiru njegov zaključak. U svom zaključku izaziva one koji traže istinu o uskrsnuću da pošteno ispitaju dokaze.

Greenleaf smatra da bilo koja nepristrana osoba koja iskreno ispituje dokaze kao na sudu, mora doći do istog zaključka kao i on – da je Isus Krist uistinu uskrsnuo. (44)

Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I svatko tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li ovo? Reče mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet“ (Ivan 11,25-27).

Izvor: Y-jesus.com

*Fusnote možete provjeriti OVDJE.

Komentari

komentari