Kako ateizam i kalvinizam negiraju slobodnu volju?

Kako ateizam i kalvinizam negiraju slobodnu volju? Ateizam i kalvinizam su u duhovnom smislu vrlo slični, pogledajmo kako.

Je li vjera slobodan izbor svakoga čovjeka ili nešto što Bog po svome Duhu prvo mora ugraditi u nas da bismo vjerovali? Primamo li Duha po vjeri, ili primamo vjeru po Duhu, kao što uči kalvinizam?

Bog nam daje kontrolu nad našim odlukama. Kad Isus kaže: „Ljubi Boga svim svojim srcem, umom, snagom, dušom“, kao i: „Ljubi bližnjega kao sebe samoga“, radi se o našoj slobodnoj volji da to činimo.

Ako nemamo kapacitet da donosimo odluke, onda to Boga čini autorom zla. Drugim riječima, ako se ne možemo odlučiti za Boga, onda se ne možemo odlučiti ni za zlo. Sve je programirano. Bog uzrokuje sve što se događa, uključujući naše činjenje zla. A to je proturječje Bogu koji ne želi da činimo zlo, nego da se odlučujemo za dobro. Bog nije autor konfuzije, kao što su to pogrešni teološki pravci koji predstavljaju Boga nečim što nije.

Ako Bog želi da se svi spase, kao što želi, a s druge strane ima pod kontrolom sve što činimo, onda je to kontradikcija sama po sebi. Postavlja se pitanje: Zašto onda nisu svi spašeni, ako je naša odluka do Boga? Kakva je to slika o Bogu? Je li to ispravna predodžba Boga ili predodžba nas samih? Ne želi li Bog da se svi spase ili mi ne želimo? Uviđate li problem kalvinizma uz koji se vezuje nedostatak ljubavi?

Svaka lažna teologija – to jest spoznaja o Bogu – projekcija je boga kojeg stvaramo na vlastitu sliku.

Isti problem u vezi negiranja slobodne volje imaju ateisti koji negiraju postojanje duhovnog svijeta, sva osnova im je materija. Negiraju Boga koji nas je stvorio na vlastitu sliku. Sve naše odluke rezultat su fizikalnih zakonitosti. Programirani smo roboti koji radimo po defaultu. Nemamo nikakvu kontrolu i odgovornost nad našim postupcima. Kad bi ateisti priznali odgovornost, morali bi priznati Boga koji je postavio moralni standard po kojem procjenjuju dobro i zlo. Morali bi priznati da su nekome odgovorni, Bogu koji ipak postoji.

Ateizam i kalvinizam su u naravi vrlo bliski. Kalvinizam je u duhovnoj pozadini nevjera u Boga, jer negira jedini uvjet spasenja čovjeka – VJERU. Negira Kristovu žrtvu na križu za naše grijehe da SVATKO TKO POVJERUJE ima život vječni. Svih pet točaka kalvinizma prikazuje Boga kao autora zla, bez ikakve mogućnosti čovjekovog odgovora po vjeri. Na isti način funkcionira ateističko-materijalistički svjetonazor. Nema moralne odgovornosti. Nema slobodne volje. Nema ljubavi.

No, mi znamo da naš Bog nije nemilosrdni Bog koji ubija većinu ljudi koje je stvorio ne pružajući im nikakvu nadu za spasenje.

U suštini, kalvinizam je stvar logike i razumijevanja definicije ljubavi. Bog ne može učiniti nešto što je logički nemoguće. Ne može izaći iz okvira svojih logičkih zakonitosti koje je stvorio. Ne može natjerati slobodna bića da ga ljube. Kalvinizmu nedostaje logike, odnosno razuma, stoga je upitno kakvog su duha kalvinisti primili kad nam je Bog dao duha razuma.

„Jer nije nam Bog dao duha strašljivosti, nego snage, ljubavi i RAZBORITOSTI.“ /2. Timoteju 1,7

Zašto kalvinisti ne mogu razumjeti da bez slobodne volje nema ljubavi? Možda zato što ni sami ne poznaju Božju ljubav, što opet govori o njima jer Božja Riječ kaže da je ljubav po Duhu Svetome izlivena u naša srca – nas koji smo povjerovali.

„A nada ne postiđuje; jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome, koji nam je dân. Jer dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je pravodobno umro za bezbožne. Jer teško da bi tko za pravednoga umro: možda bi se za dobroga tko i odvažio umrijeti, ali Bog iskazuje svoju ljubav prema nama time što je, dok još bijasmo grešnici, Krist umro za nas.“ /Rimljanima 5,5-8

Više na vezane teme na tagu: KALVINIZAM.