Ima li papa pravo mijenjati Božju Riječ?

141
pregleda
papa Božja Riječ

Papa Franjo se usuđuje mijenjati Božju Riječ. Izdavat će se novi rimokatolički prijevod zbog izmjene molitve koju nam je Isus ostavio. Ima li papa autoritet nad Božjom Riječi? Hoćete li moliti „Oče naš“ onako kako kaže papa ili Božja Riječ?

Nije nikakva novost da neki papa odluči uvesti neku promjenu koja je u izravnoj suprotnosti s Božjom Riječju. U današnje doba masovnog izvrtanja Biblije, više nas ništa ne može iznenaditi. Rimokatolička crkva nastala je u 4. stoljeću, navodnim preobraćenjem rimskog cara Konstantina sa poganizma na kršćanstvo.

Budući da je nastala na poganskim korijenima, od početka pokušava izmijeniti korijene izvornog kršćanstva.

Tako je u svom nastanku katolički katekizam izmijenio Deset Božjih zapovijedi, izbacivši onu koja strogo zabranjuje idolopoklonstvo, kipove, ikone, krunice.

„Ne gradi sebi lika ni ikakva obličja onoga što je gore na nebu ili onoga što je dolje na zemlji ili onoga što je u vodama ispod zemlje; ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran; kažnjavam bezakonje otaca — onih koji me mrze — na djeci sve do trećega i četvrtoga koljena“ (Izlazak 20,4-5).

Naravno da su izbacili ovu zapovijed kada na njoj počiva cijela rimokatolička teologija. Drže narod u okovima i pod prokletstvom idolopoklonstva, i to sustavno generacijski.

Rimokatolička crkva izgrađena je na čovjeku, a ne na Kristu. Temelj joj nije Isus Krist, već Čovjek na vrhu hijerarhije, kao Glava Kristovog tijela, koji sam za sebe kaže da je vikar, zamjenik Isusa Krista. Papa se izjednačio s Bogom, stoga uopće ne čudi da bez ikakvog straha dira u Božju Riječ.

„Neka vas nitko ne zavede ni na koji način; jer taj dan neće doći ako najprije ne dođe otpad i otkrije se Čovjek grijeha, Sin propasti, koji se protivi i uzdiže sebe iznad svega što se zove Bog ili svetinja, tako te i u hram Božji kao Bog sjedne praveći se da je Bog“ (2. Solunjanima 2,3-4).

Budući da se postavlja autoritativno u odnosu na Boga, sada je zaključio da se Biblija tisućljećima prevodi krivo. Iako molitva koju nas Isus uči na izvornom grčkom kaže jedno, papa je odlučio da to nije ispravno.

Najopasniji ljudi napadaju autoritet Božje Riječi. Nastoje oduzeti legitimitet i autoritet Božje Riječi postavljajući sebe zamjenskim autoritetom.

Upravo se zato Biblija strogo čuvala u okvirima Rimokatoličke crkve u doba mračnog, srednjeg vijeka, a običnom narodu zabranjivala. Svatko tko se usudio prevoditi i širiti Božju Riječ bio je proganjan, kažnjavan i brutalno pogubljen.

Papina odluka o izmjeni molitve „Oče naš“ je poticaj da posumnjamo u očuvanost Božje Riječi. Isus kaže: „Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći“ (Luka 21,33). Budimo oprezni ako nešto dodajemo ili oduzimamo od Božje Riječi, jer će Bog dodati i oduzeti nama na sudnji dan (Otk 22,18-19).

„I tako imamo još čvršću proročku riječ. Dobro činite što pazite na nju kao na svjetiljku što svijetli na mračnu mjestu sve dok dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti svojevoljno, jer nikada proroštvo ne bȋ čovječjom voljom doneseno, nego ga nošeni Duhom Svetim izgovoriše sveti Božji ljudi“ (2. Petrova 1,19-21).

Kao da Bog nije u stanju očuvati svoju Riječ, nego smo 2.000 godina čekali današnje pismoznance za ispravne prijevode i ispravno tumačenje. Samo ateisti napadaju Božju Riječ kao iskrivljenu, to rade i muslimani, Jehovini svjedoci, mormoni, neki samoprozvani apostoli, i naravno papa.

„Riječi GOSPODINOVE su riječi čiste; kao srebro u zemljanoj peći pretopljeno, sedam puta pročišćeno. Ti ćeš ih čuvati, GOSPODINE; ti ćeš ih očuvati od ovoga naraštaja zauvijek“ (Psalam 12,6-7).

Kako glasi „sporna“ biblijska molitva?

„Vi se, dakle, molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I oprosti nam duge naše, kao što mi opraštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla: jer tvoje je kraljevstvo, i sila, i slava, zauvijek. Amen“ (Matej 6,9-13).

Sporno u molitvi je „ne uvedi nas u napast“, a zamijenilo bi se izrazom: „ne prepusti nas napasti“/„ne napusti nas u napasti“, pravdajući da Bog nikoga ne kuša na zlo, kao što nam govori Jakovljeva 1,13. No nitko tako nije ni tumačio, dok nisu odlučili potegnuti pitanje i zbuniti ljude.

Vatikan se sad odjednom brine kako ćemo gledati na Boga. Kako ih ne smetaju sve ostale hereze, poput molitve mrtvacima, štovanje svetaca, štovanje Marije, bezgrešnost Marije, nauk o čistilištu, štovanje kipova i ikona, doslovna pretvorba Krista u euharistiji, misna žrtvovanja, molitve krunice, krštenje male djece, uloga svećenstva, „Ne zovite ocem nikoga na zemlji“ itd., itd.

Sam Isus nam govori kako da molimo. Prema tome, koga bismo trebali slušati, Isusa ili papu? Kome više trebamo vjerovati?

Uostalom, molitva koju nam je Isus ostavio je obrazac, a ne ritualna praksa ispraznog ponavljanja. Kao da će nas Bog bolje čuti ako ponovimo molitvu na desetke puta. Bog traži naše iskreno i ponizno srce, izravan pristup i prisan odnos koji nam je omogućio Isus Krist svojom žrtvom za naše grijehe; a ne isprazno blebetanje i mantranje krunice, koja je u očitoj suprotnosti s Isusovim riječima:

„A kad molite, ne ponavljajte jedno te isto, kao pogani. Oni naime misle da će s mnoštva riječi svojih biti uslišani. Stoga ne nalikujte na njih. Ta zna Otac vaš što vam treba i prije no što ga zamolite“ (Matej 6,7-8).

Također, katolički prijevod Biblije, Jeruzalemska Biblija (izdanje: Kršćanska sadašnjost), uz brojne greške, oduzimanja i dodavanja, sadrži apokrifne/deuterokanonske knjige. To su knjige koje ne prolaze kriterije uvrštavanja knjiga u Biblijski kanon, jer nisu u skladu s ostatkom Biblije. Zbog očitih odstupanja i kontradikcija, ni Židovi ni prvi kršćani nisu priznali apokrife. Nalaze se samo u rimokatoličkom prijevodu kako bi opravdale neka krivovjerja, tipa molitve mrtvima i čistilište.

Novi zavjet citira starozavjetne knjige na stotine puta, ali nigdje ne citira niti se referira ni na jednu apokrifnu knjigu. Štoviše, apokrifne knjige sadrže mnoge dokazane pogreške i proturječja. Sam Isus nikada nije citirao te apokrife, kao što je citirao sve druge starozavjetne knjige.

Rimokatolička crkva od samih začetaka nastoji iskriviti i izobličiti Božju Riječ. Njezini vođe miješaju svoje ljudske tradicije i krivovjerja s riječima samoga Boga. Papa se usuđuje ispravljati samog Isusa. Nastoje zbunjivati ljude i voditi ih zajedno sa sobom u propast. Sami ne ulaze u Božje kraljevstvo, a ne daju ni drugima ući.

Dakle, ima li jedan papa pravo mijenjati Božju Riječ? Ne! Papa nema autoritet nad Bogom i Božjom Riječi.

Podložimo se Bogu, a ne čovjeku. Podložimo se Božjoj Riječi, a ne ljudskoj. Odbacimo vođe koji se izravno suprotstavljaju Božjoj Riječi, umjesto da ih neosnovano pravdamo. Riječ po kojoj ćemo biti suđeni je Isusova riječ, a ne papina.

„Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima tko ga sudi: riječ koju sam govorio, ona će mu suditi u posljednji dan. Jer ja nisam govorio sȃm od sebe, nego onaj koji me posla, Otac, on mi dade zapovijed što da reknem i što da govorim“ (Ivan 12,47-48).

 

Više na istu temu u članku: Zašto papa želi mijenjati Gospodnju molitvu?.

Komentari

komentari