Prispodoba o izgubljenom sinu: Samo se vratite Bogu!

Prispodoba o izgubljenom sinu dobar je argument protiv lažnog učenja da kada ste jednom spašeni, ne možete izgubiti spasenje. Mlađi sin je tražio baštinu od oca koja mu pripada i potratio je. Bio je sin, ali se izgubio. Bio je spašen, ali se odlučio vratiti u svijet i živjeti kao nevjernik. Otputovao daleko od Boga i živio razvratno. Duhovno ogladnio i nije se mogao duhovno namiriti od svijeta. Svijet nije mogao utažiti glad i žeđ koju jedino Bog može. Sotona tako djeluje – prividno će vam pružiti ugodu i zadovoljstvo, ali dugoročno lišiti svega i uništiti. Usmrtiti vas duhovno, potom tjelesno.

„I reče: ‘Neki čovjek imaše dva sina. I reče mlađi od njih ocu: ‘Oče, daj mi dio imetka koji mi pripada.’ I razdijeli im on svoja sredstva za život. Ne mnogo dana kasnije, mlađi sin skupi sve, otputova u daleku zemlju i protrati ondje svoj imetak živeći razvratnim životom. A kada je sve potrošio, nastade silna glad u onoj zemlji pa on poče oskudijevati. I ode te se pridruži jednom građaninu te zemlje, a on ga posla na svoja polja hraniti svinje. I rado bi bio napunio svoj trbuh mahunama što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.“ /Luka 15,11-16

Ovaj je razvratni sin nakon nekog vremena duhovne gladi konačno došao k sebi – ovo je ključna prijelomna točka jer označava POKAJANJE. Priznanje da je sagriješio protiv Boga, to jest vlastitu odluku da se osvijesti i urazumi, shvati što je nekoć imao i izgubio.

„A KADA JE DOŠAO K SEBI, reče: ‘Koliki najamnici moga oca imaju obilje kruha, a ja umirem od gladi. Ustat ću, otići svome ocu i reći mu: Oče, SAGRIJEŠIO SAM protiv neba i pred tobom; i NISAM VIŠE DOSTOJAN zvati se tvojim sinom: učini me jednim od svojih najamnika.’ I USTADE ON I POĐE SVOME OCU. No dok još bijaše daleko ugleda ga njegov otac, sažali se, potrča, pade mu oko vrata i poljubi ga.“ /Luka 15,17-20

Došao k sebi, priznao da je sagriješio, ponizio se, ustao i krenuo natrag Bogu. Ovo su sve samovoljne radnje. Otac ga je pustio, nije ga zatočio i oduzeo mu slobodnu volju (što zovemo ljubav), čak nije ni išao za njim nego ga čekao na pragu. Kad je uočio njegovo priznanje, približio mu se izdaleka pun ljubavi, milosti i sažaljenja.

„I reče mu sin: ‘Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom, i nisam više dostojan zvati se tvojim sinom.’ No otac reče svojim slugama: ‘Iznesite najbolju odjeću i odjenite ga; i stavite mu prsten na ruku i obuću na noge. I dovedite ugojeno tele i zakoljite ga pa jedimo i veselimo se: jer mi ovaj sin BIJAŠE MRTAV I OŽIVJE, IZGUBLJEN BIJAŠE I NAĐEN JE.’ I počeše se veseliti.“ /Luka 15,21-24

„A njegov stariji sin bijaše u polju. Kada se na povratku približio kući, začu on svirku i ples. I dozva jednoga od slugu i raspita se što to znači. Ovaj mu reče: ‘Došao ti je brat pa je tvoj otac zaklao ugojeno tele, zato što ga je živa i zdrava dočekao.’ I rasrdi se on i ne htjede ući. Stoga njegov otac iziđe i poče ga zaklinjati. A on, odgovarajući, reče svome ocu: ‘Evo, tolike ti godine služim i nikada nisam prekršio tvoju zapovijed, no nikada mi ni jare nisi dao da se proveselim sa svojim prijateljima; ali čim je došao taj tvoj sin, koji ti je s bludnicama prožderao imetak, ti si za njega zaklao ugojeno tele.’“ /Luka 15,25-30

Stariji sin je bio ljubomoran jer je cijeli život poslušan, podložan, izvršava sve zapovijedi. Činjenica da se raspitivao kod drugih koji služe Bogu o stanju u domu svoga oca govori da nije imao blizak odnos s Ocem.

Prigovara, kritizira, ogorčen, jalan, gnjevan, nije radostan iako je cijeli život „s Bogom“, očito prakticirajući puku religioznost i crkvene dužnosti bez Duha. Depresivan, očito ne razumijući da istinska radost nije u veselim gozbama. Fokus mu je na sebi – „ja ti služim“, „nikada nisam“, „nikada mi nisi dao“. Sebičan i nezahvalan. Smatra da je bolji od brata koji provodi vrijeme s bludnicama i na kocki.

„I reče mu on: ‘Sine, ti si uvijek sa mnom i sve moje tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati: jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađen je.’“ /Luka 15,31-32

Pokajanje je ono što čini razliku da dođemo ili se vratimo Bogu.

P. S. Prispodoba o izgubljenom sinu ujedno se može promatrati kroz Izrael kao starijeg sina koji je oduvijek bio s Bogom (religiozan), i pogane kao mlađeg sina (pokajnika) koji je naknadno po vjeri u Krista došao Bogu.

„Stoga kažem: ‘Zar Izrael nije spoznao?’ Najprije Mojsije veli: ‘Ja ću vas na ljubomoru izazvati onima koji nisu narod, narodom nerazumnim razdražit ću vas.’“ /Rimljanima 10,19

Nebitno koliko ste daleko otišli i kakvi su vas grijesi zarobili, još uvijek nije kasno. Dođite k sebi i vratite se Bogu! Bog vas čeka i već izlazi u susret. Ali morate donijeti dobrovoljnu odluku da to istinski želite. Kod Boga nema oskudice.

Sloboda, blagoslov i izobilje nije u grijehu i svijetu, nego u Božjem kraljevstvu. Kod Isusa!

„Jer kraljevstvo Božje nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.“ /Rimljanima 14,17

Više na slične teme na tagu: PRISPODOBA.