Prirodni pokazatelji koji izravno ukazuju na Stvoritelja

Postoje li prirodni pokazatelji koji izravno ukazuju na postojanje Stvoritelja? Pogledajmo kako prvi i drugi zakon termodinamike, kao i postojanje informacija unutar DNK, izravno ukazuju na postojanje inteligentnog Stvoritelja.

PRVI ZAKON TERMODINAMIKE

Krenimo prvo od postojanja materije, energije i prostora. Prvi zakon termodinamike nam kazuje da se unutar svemira ništa ne može ni stvoriti niti uništiti, već samo mijenjati oblik (totalna količina tvari/energije je konstantna). Kako objasniti podrijetlo svega što unutar svemira postoji?

Teoretičari – materijalisti (pod materijalizmom podrazumijevam pogled na svijet koji smatra da se sve pojave daju objasniti faktorima nađenim unutar samog svemira i bez uplitanja bilo kakve „više sile“), došli su na ideju da je „Veliki prasak“ događaj koji je začeo naš svemir. No, čak i da prihvatimo ideju „Velikog praska“, pitanje koje i dalje ostaje neodgovoreno glasi: Kako je nastala prvobitna materija koja je korištena pri „Velikom prasku“? Pravilo akcije i reakcije (Newtonov treći zakon), primijenjeno unutar materijalnog svijeta, ne daje odgovor na to pitanje, već nas uvijek ostavlja s pitanjem koje se beskonačno puta postavlja: „Što je postojalo prije toga?“.

Drugim riječima, prvi zakon termodinamike nas stalno vrti u krug, jer materijalizam u okviru zakona fizike ne može dati zadovoljavajući odgovor. Također, gotovo nitko u znanstvenim krugovima ne osporava da svemir ima vremenski početak, što također podrazumijeva da mora imati uzrok. Sve dosad navedeno nas navodi da zaključimo da bi taj uzrok, sam po sebi, morao biti nematerijalne prirode.

Nastanak materijalnog svijeta, dakle, ne može biti objašnjen pravilima koja postoje unutar samog tog svijeta. Odgovor koji nam ostaje je da postoji racionalna vjerojatnost da je netko ili nešto što postoji izvan granica materijalnog svijeta uzrok nastanka materije, energije, prostora i vremena. Kršćani vjeruju da je to Bog koji je nadahnuo Sveto Pismo (Bibliju).

KOMPLEKSNOST I UREĐENOST U PRIRODI USPRKOS DRUGOM PRINCIPU TERMODINAMIKE

Drugi „trag“ na koji možemo obratiti pozornost je kompleksnost i uređenost u prirodi. Što se više proučavaju strukture atoma, molekula i drugih građevnih blokova u prirodi, sve je jasnije da na mikroskopskoj razini postoji zapanjujuća kompleksnost mehanizama, koji funkcioniraju izuzetno fino podešeni. Ako se stvari imalo poremete, dolazi do raspada sustava.

APSURD MATERIJALISTIČKOG POGLEDA NA SVIJET

Uzmimo za primjer protein kinezin koji postoji u našim stanicama.

Ovaj protein je zapravo mali „poštar“ stanice. Ako nešto u stanici krene naopako, i dio stanice se pokvari, ribozom stvara „shemu“ za izgradnju pokvarenog dijela. Shema se daje dijelu stanice koji proizvodi rezervni dio. Potom organela Golgi apparatus „pakira“ novi dio i stavlja mu adresu. Kinezin uzima paket i nosi ga na adresu, stavlja ga u dio stanice u koji pripada. Drugim riječima, to liči na situaciju u kojoj se npr. pokvari dio automobila, automehaničar nazove tvornicu i naruči dio koji je potreban. Inženjer iz tvornice nacrta kako dio treba izgledati, tvornica ga proizvede, a onda ga poštar donese na potrebnu adresu. Ovakav sustav postoji u našim stanicama! Pitamo se koja je vjerojatnost da su ovakva kompleksnost i fino podešavanje nastajali putem „slučajnih kemijskih reakcija i prirodnog odabira vrsta“? Inteligentan dizajn se nameće kao daleko racionalnija opcija.

Fino podešavanje prisutno je i na kozmičkoj razini. Uzmimo za primjer planet Zemlju. Da bi podržavala život, Zemlja mora imati određenu temperaturu, atmosferski tlak, toplinu, količinu vode, kisika, biti na određenoj udaljenosti od Sunca, okretati se određenom brzinom.

Drugim riječima, postoji na stotine fino podešenih čimbenika koji dopuštaju da život na Zemlji postoji.

Znanstvenici tvrde da, ako bi se i jedan od tih faktora poremetio, procentualno čak i vrlo malo, život na Zemlji bio bi ozbiljno ugrožen, ako ne i potpuno nestao. Ponovo, uzimajući u obzir ogroman broj faktora, kao i njihov fini sklad, vjerojatnost je velika da je svijet dizajniran od strane nekog inteligentnog bića.

Fino podešavanje u prirodi je osobito zapanjujuće, znajući da drugi zakon termodinamike govori kako je sve u svemiru podložno entropiji, tj. teži da spontano prijeđe u stanje kaosa ili neuređenosti. Ako to razumijemo, onda slijedi da je racionalno nemoguće očekivati da su se elementi sami spontano počeli uređeno vezivati i graditi život. A prije toga su ti isti elementi izgradili gore spomenute uvjete za život, i to bez ikakvog uplitanja inteligencije u tom procesu. Naime, i sami pojedini materijalisti se slažu da je šansa za spontani postanak života otprilike ista kao kad bi „tornado prošao kroz auto otpad i sastavio zrakoplov“ (Fred Hoyle).

ODAKLE INFORMACIJE UNUTAR DNK?

Pitanje koje se nadovezuje na prethodno je pitanje postojanja informacija unutar DNK koje izgrađuju život? Evolucionisti nam govore da su informacije nastale same od sebe tijekom milijuna godina, ali to ne drži vodu iz mnogo razloga. Pogledat ćemo dva glavna:

1) Nigdje u prirodi informacije ne nastaju slučajno i same od sebe.

Ako npr. šećemo po plaži i u mokrom pijesku vidimo ispisane riječi, nikad ne bismo pomislili: „Ma to je samo tako kiša padala i vjetar puhao, pa se dogodilo.“ Naprotiv, logična pomisao bi bila da je inteligentno biće napisalo poruku u pijesku.

Količina informacije u svakoj našoj stanici, koje sadrže „recept“ toga kako će se odvijati i najmanje funkcije našeg organizma, ne sastoje se od par riječi, već od broja informacija koje bi ispunile mnogo knjiga. Evolucionist Richard Dawkins to potvrđuje:

„U jednoj jedinoj ljudskoj stanici ima dovoljno kapaciteta da se u nju smjesti Enciklopedija Britannica, svih 30 tomova, i to tri ili četiri puta.“ (Dawkins, R., The Blind Watchmaker, WW Norton, New York, str. 115, 1986.)

Dakle, nisu u pitanju dvije-tri riječi ispisane u pijesku, u pitanju su „tisuće i tisuće stranica“ inteligentno kodiranih informacija! Kako su se same od sebe ispisale? Fizičar (i pristalica teorije evolucije), profesor dr. Paul Davies priznaje da je ovo problem:

„Kako su glupi atomi spontano napisali vlastiti softver? Nitko ne zna… biološke informacije nisu kodirane u zakonima fizike i kemije… ne mogu nastati spontano… Ne postoji niti jedan poznati zakon fizike koji je u stanju stvoriti informacije ni iz čega.“ (Davies, P., Life force, New Scientist 163 (2204): 27-30, 18. rujna, 1999.)

2) Informacije, da bi bile funkcionalne, zahtijevaju dvije strane – onu koja ih stvara i šalje i onu koja ih prima i tumači, kao i unaprijed prihvaćeno značenje komunikacijskih elemenata.

Informacija je funkcionalna samo ako je razumljiva i pošiljatelju i primatelju. Ako napišem 你好, većini čitatelja kod nas bi poruka bila potpuno nerazumljiva, a time i beznačajna. S druge strane, pojedini čitatelji, koji su ove znakove prethodno vidjeli i naučili njihovo značenje, znat će da ovo na mandarinskom kineskom znači „zdravo“. Dakle, da bi informacije bile funkcionalne, mora postojati suglasnost o značenju između pošiljatelja i primatelja. To znači da se istovremeno moraju stvoriti i same informacije, kao i mehanizam koji će te informacije čitati, tumačiti i na temelju tog tumačenja djelovati, a uz sve to mora postojati i prethodno precizno određeni sustav značenja elemenata koji se u komunikaciji koriste. Prethodno citirani Paul Davies kaže:

„Mi sada znamo da tajna života leži, ne u kemijskim sastojcima samim po sebi, već u logičkim strukturama i organizacijskom rasporedu molekula… kao superkompjuter, život je sustav za obradu informacija… Softver u živoj stanici je taj koji je prava misterija, ne hardver. Ali kako je nastao?“  (Davies, P., Life force, New Scientist 163 (2204): 27-30, 18. rujna, 1999.)

Nastanak samih informacija, kao i istovremeni nastanak sustava za tumačenje istih informacija, direktan je pokazatelj toga da iza ovog nevjerojatno kompleksnog i specijalistički kodiranog sustava leži inteligentan stvoritelj, a ne puka slučajnost.

Autor: Aleksandar Jovanović

Još materijala na temu stvaranja nađite na linku: https://biblijaiznanost.net/tag/stvaranje/.