Kako su prvi kršćani ubijani zbog vjere

Bol, patnja, progon, omraženost poradi Krista je nešto što svi prolazimo za ovoga života, ali kad se sjetimo kako su prvi kršćani ubijani zbog vjere, shvaćamo da se naše nevolje ne mogu mjeriti.

„Ako vas se pogrđuje zbog Kristova imena, blago vama; jer duh slave i Boga na vama počiva: oni ga hule, a vi ga proslavljate.“ /1. Petrova 4,14

Jedan od najvećih primjera progona daju nam prvi kršćani. Kad su Isusa uhitili, sjetite se Petra kako je tri puta zanijekao Isusa, kako su se učenici skrivali i strahovali, ali kasnije kad se Duh Sveti spustio na njih, dobili su silu svjedočanstva. Ta ista sila je u nama koji se pouzdajemo u Krista.

„Nego, primit ćete silu nakon što Duh Sveti siđe na vas i BIT ĆETE MI SVJEDOCI i u Jeruzalemu i po svoj Judeji, i u Samariji i SVE DO NAKRAJ ZEMLJE.“ /Djela 1,8

Petar je od najvećeg kukavice postao najhrabriji svjedok za Krista i na kraju umro mučeničkom smrću razapet naopačke. To je ono što Bog radi s našim slabostima. Uzima našu najveću slabost i kroz nju se proslavlja. Nije Petar bio hrabar, nego Duh Sveti u njemu.

Učenici su postali nezaustavljivi u propovijedanju evanđelja. Tukli su ih, mučili, bacali u tamnice, ali izdržali su bol i patnju zbog sile u njima. Sila Duha Svetoga im nije bila dana samo da čine razna čuda i znamenja u Isusovom imenu, nego da budu hrabri i izdrže progone.

Mi se danas žalimo na mnogo toga, kukamo, gajimo razne želje, a kakve su želje imali apostoli i rani kršćani kad su ih progonili? Batinali, kamenovali, bičevali, spaljivali na lomačama, bacali lavovima, rezali im glave. Zapravo, kakve su želje imali uopće? Jedina želja im je bila propovijedati evanđelje i zadobiti što više duša na spasenje. Nisu ih progonili zato što su spavali po crkvama. Nisu ih progonili zato što su šutjeli. Nisu ih progonili zato što su se suobličavali sa svijetom.

Povijest se ponavlja, kako je bilo na početku, tako će biti na kraju. Kad će nas lažno optuživati i privoditi vlastima da smo počinili neko zlo. Tada ne smišljajte strategije i govore kako ćete se obraniti jer će Duh Sveti progovarati iz vas. Sila Duha Svetoga nije u nama samo da naviještamo evanđelje, nego i da izdržimo sve što je pred nama.

Najveće svjedočanstvo dolazi kroz ustrajnost u nevoljama. Zašto? Zato što u nama stvara postojanost. Od postojanosti do nade koja ne postiđuje. U konačnici Bog uvijek ima za cilj oblikovati nas u ljubavi.

„I ne samo to, dičimo se mi i u nevoljama; jer znamo da nevolja stvara postojanost, postojanost prokušanost, a prokušanost nadu. A nada ne postiđuje; jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome, koji nam je dân.“ /Rimljanima 5,3-5

Sjetite se Stjepana kako je završio u ljubavi Božjoj. Iste je riječi Krist izgovorio na križu.

„Dok su ga kamenovali, Stjepan zazivajući Boga reče: ‘Gospodine Isuse, primi moj duh.’ I spusti se na koljena pa jakim glasom poviče: ‘Gospodine, NE UZMI IM OVO ZA GRIJEH!’ I, kada to reče, usnu.“ /Djela 7,59-60

Ne uzmi im za zlo. Kad ste to u stanju reći dok vas mrze, ubijaju, kamenuju, osuđuju, kleveću, blate, ogovaraju, proklinju, pokazujete dobar plod pravednosti i pravu suobličenost Kristu.

Za vladavine rimskog cara Nerona, kršćani su paljeni na živo na lomačama kako bi osvjetljivali ulice grada, služili kao ulične rasvjete. Zaista su bili rasvjete u duhovnom smislu. Svijetlo svijeta. A kad se car htio malo zabaviti, kršćane je bacao lavovima u areni. Bila mu je poslastica gledati kako zvijeri trgaju kršćane na živo na dijelove. Bio je poznat po nemilosrdnosti i mržnji prema kršćanima. Mrzio je činjenicu da nekome nije vrhovni autoritet, a kršćanima nije bio. Iako su sve odredbe bile stroga zabrana naviještanja evanđelja, kršćani su probijali u sili. Njihova patnja nije bila uzaludna. Što su ih više progonili i mrzili, evanđelje se više širilo i zahvaćalo duše. Crkva se ubrzano širila. Probijanje evanđelja je najviše oslabilo kad je Rimsko Carstvo prihvatilo kršćanstvo i opoganilo ga rimskom mitologijom. Kako su progoni slabili, tako su se i kršćani pomalo uspavali do današnjeg dana.

Prvi kršćani su bili živi svjedoci Kristovog raspeća i uskrsnuća. Činili su razna čuda i iscjeljenja, podizali čak i mrtve, imali su vjeru kakvu mi danas nemamo. Zato Isus i pita hoće li naći vjere kad se vrati. Svijet raste u nevjeri, a nažalost i kršćani kolektivno sa svijetom.

„Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti, jer ja odlazim k svome Ocu.“ /Ivan 14,12

Kad si u nešto apsolutno siguran, nikakva nevolja i progon te ne može zaustaviti. Kršćani su danas nesigurni, uspavani, inertni, strašljivi. Viđate li danas kršćane da hrabro svjedoče svakome? Da im je jedina zadaća i misija na ovom životu smjelo naviještati Krista i izbavljati duše iz vječnog ognja? Vjera nam je oslabila, ljubav nam je oslabila. Progona nam fali.

No bez brige, progon je na vratima. Pitanje je tko će biti spreman izdržati do kraja. Jer ako se sada duhovno ne pripremamo, ako se ne jačamo stavljajući svakodnevno na sebe svu Božju opremu prema Efežanima 6,10-18, onda je vrlo vjerojatno da tu opremu nećemo moći nositi u dan tlačenja i nevolje.

„Budući da si očuvao riječ o mojoj POSTOJANOSTI, i ja ću očuvati tebe od trenutka kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju oni koji prebivaju na zemlji. Evo, dolazim uskoro: čvrsto drži to što imaš, da ti nitko ne uzme vijenac.“ /Otkrivenje 3,10-11

Više na temu progona kršćana na tagu: PROGONSTVO KRŠĆANA.