Kad, gdje i kako je nastao kanon Biblije?

Pitanje jednog rimokatolika, ili bolje rečeno nevjernika, glasi: Kad, gdje i kako je nastao kanon Biblije? Kad i tko je odlučio da u vašoj Bibliji ima samo četiri evanđelja?

ODGOVOR: Bog je odlučio. To je ono što vi ne vjerujete da je Bog vodio autore da prenesu, sastave i očuvaju Njegovu Riječ.

VOĐENA: „Nikada proroštvo ne bȋ čovječjom voljom doneseno, nego ga nošeni Duhom Svetim izgovoriše sveti Božji ljudi.“ /2. Petrova 1,21

DOSTATNA: „Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za prijekor, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude potpun, opremljen za svako dobro djelo.“ /2. Timoteju 3,16-17

OČUVANA: „Riječi Gospodnje riječi su čiste, srebro u zemljanu talilu prokušano, sedam puta pročišćeno. Ti ćeš ih, Gospode, očuvati, od naraštaja ovoga zaštititi dovijeka.“ /Psalam 12,6-7

POSTOJANA: „Jer sve što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu.“ /Rimljanima 15,4

Biblijski kanon i rimokatolički kanon nije isto. Biblijski kanon je dovršen kad je napisana posljednja knjiga Otkrivenje u 1. stoljeću. Rimokatolički kanon nastao je s osnutkom rimokatoličke religije u 4. stoljeću.

Biblija kakvu imamo danas (izuzev prijevoda prema Latinskoj Vulgati u službi Rimokatoličke crkve, Jeruzalemska Biblija) kompletirana je do 1. stoljeća i posve očuvana od strane Boga. Inače sami sebe stavljamo u poziciju nevjernika. Evanđelja su kompatibilna i dostatna. Sva gnostička evanđelja koja su se pojavila kasnije u 3. i 4. stoljeću (primjerice Tomino evanđelje, Filipovo evanđelje, Marijino evanđelje itd.) nisu u skladu sa četiri evanđelja koja imamo (Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu).

Bog nas nije ostavio u neznanju; već sljedeća generacija kad nije bilo onih koji su izravno svjedočili o Isusovom životu, imala je kompletiranu Božju Riječ koja je bila dostatna čovjeku za spasenje i posvećenje, kako onda tako i danas. Službeno sastavljanje kanona na crkvenom saboru (ono što Rimokatolička crkva sebi pripisuje) je ništa drugo nego sastavljanje onoga što se već znalo.

Nemaju ljudi autoritet nad Božjom Riječju. Ljudi nošeni Svetim Duhom su napisali i sastavili Božju Riječ da ju imamo u obliku kakvog imamo danas.

Postojali su određeni kriteriji koja Pisma treba sastaviti u cjelinu, a najvažniji je da su međusobno skladna i da nema nikakvih proturječja. Ne postoji biblijska knjiga koja je proturječna s ostatkom Biblije. Više o kriterijima službenog sastavljanja Biblije na linkovima: Kako odlučujemo koje knjige pripadaju Bibliji?, te Što je kanon Svetoga pisma?.

Dakle, biblijski kanon postojao je već u prvom stoljeću, i prvi kršćani su jako dobro znali što je Božja Riječ zbog Duha Božjeg u njima. Više o tome u članku: Kako i kada je sastavljen kanon Biblije?.

U trećem stoljeću prije Krista, tim od 70 židovskih učenjaka preveo je starozavjetne knjige na grčki jezik, zajedno sa završenim radom kojeg su nazvali LXX (što znači „70“), odnosno Septuagintom (latinska riječ izvedena iz izraza „prijevod sedamdeset tumača“). Apostoli, uključujući Pavla, zasigurno su koristili i citirali Septuagintu u svojim spisima. Najstariji rukopisi LXX-a uključuju neke fragmente iz prvog i drugog stoljeća prije Krista. Više o tome na linku: Postoji li još uvijek izvorna Biblija?.

Dakle, najmjerodavniji i najtočniji prijevodi temelje se na Septuaginti (hebrejskoj Bibliji), koja je prvi i potpuni prijevod Starog zavjeta s hebrejskog na grčki jezik, a nastao je od 3. do 1. stoljeća prije Krista. Septuaginta je bio temelj za prijevode prije katoličkog prijevoda Latinske Vulgate (danas u izdanju Kršćanske sadašnjosti). Židovi ga smatraju autentičnim izvorom Biblije. Također je potvrđen Kumranskim spisima nađenim 1947. g. u spiljama pored Mrtvog mora. To je prijevod kojeg su koristili sami Isus i apostoli.

Pravo pitanje glasi: Kada je Rimokatolička crkva ubacila apokrifne knjige koje nisu u skladu s ostatkom Svetog Pisma i izbacila konkretno 45 stihova (odn. 64.500 riječi)?

Kad je pokušala izmijeniti Božju Riječ i svim silama se trudi mijenjati i dalje? Najnovija je izmjena Gospodnje molitve. Više o tome na linku: Zašto papa želi mijenjati Gospodnju molitvu?.

Rimokatolička crkva u svoje Biblije apokrifne/deuterokanonske knjige službeno je dodala sredinom 16. stoljeća, ponajpače kao reakcija na protestantsku reformaciju. Apokrifne/deuterokanonske knjige podupiru neka rimokatolička učenja i običaje koji se ne slažu s Biblijom. Više o tome na linku: Što su to apokrifne/deuterokanonske knjige? Pripadaju li one u Bibliju?.

Dakle, u 16. stoljeću dodaje knjige (njih 11, plus dodaci nekim knjigama) koje ne pripadaju Božjoj Riječi, kojih nema u hebrejskoj Bibliji. Do tada je spaljivala svaki drugi prijevod koji nije njihov latinski kojim je najlakše manipulirala nepismenim pukom u Srednjem vijeku.

Kad nekome Božja Riječ nije autoritet, onda skriva, mijenja, izobličuje, revidira, pa i spaljuje. Dokle to ide? Bez ikakvog srama i bez straha Božjeg.

Zapravo si je uzela ovlasti da može vladati i manipulirati Božjom Riječju, postavljajući se na mjesto Boga, i to sustavno čini sve do danas uvjeravajući katolike da ima autoritet nad Božjom Riječju te samo njihovi svećenici mogu razumjeti i tumačiti, posredovati za vas kod Boga.

Dragi naši, ne razumijete jednu stvar, nanovorođeni vjernici imaju istog Duha kojim je Božja Riječ pisana, sastavljena i očuvana. Tako da rimokatolički argument da bez pojedinih ranokršćanskih otaca (koje su uzgred katolici sebi pripisali) ne bismo imali Bibliju nije validan. Jer naše spasenje ne ovisi o Rimokatoličkoj crkvi, naprotiv, ona spasenje ljudima ne dozvoli, zaključava vjernicima nebeska vrata i vodi ih sa sobom u vječni oganj. U rimokatolicizmu Božja Riječ nije autoritativna i dostatna za spasenje. Stoga je uopće proturječno da se pozivaju na Bibliju. Ne možete sebi pripisivati Bibliju, a biti protiv Biblije.

Naše spasenje ovisi isključivo o Bogu i Njegovom Duhu kojeg daje svakome tko ga svim srcem traži i zazove. A ne o rimokatoličkom kanonu koji je službeno proglašen na crkvenom saboru u 4. stoljeću.

„Jer ako ustima svojim ispovijediš Gospodina Isusa i srcem svojim uzvjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Jer srcem se vjeruje na pravednost, a ustima se ispovijeda na spasenje.“ /Rimljanima 10,9-10

Nije dovoljno ispovijedati Isusa Krista, već svim srcem povjerovati da je umro za naše grijehe. Mnogi nazovi kršćani ispovijedaju Krista, ali zapravo nikad nisu povjerovali svim srcem. To dokazuje činjenica da žive poput ostalog svijeta i robuju svojim grijesima. Vjera u srcu donosi plod pokajanja i novoga života u Kristu.