Je li glupo vjerovati da Bog postoji?

1066
pregleda

Ateisti imaju običaj reći kako je vjera u Boga posljedica manjka obrazovanja i kako znanost dokazuje da Bog ne postoji. No, je li zaista tako? Ako bi vam netko pokazao računalo s kompletno instaliranim programima, a onda vam rekao da se kompjuterski hardver stvorio sam od sebe i da se softver unutar kompjutera spontano razvio sam od sebe tijekom dugog vremenskog perioda, biste li mu vjerovali? Svakako da ne.

Zašto? Razlozi su jednostavni: 1) za postojanje informacija (softvera) nužna je inteligencija koja ih je stvorila, jer informacije ne nastaju same od sebe; 2) fizičke komponente računala također nisu mogle nastati same od sebe.

Ovu analogiju možemo primijeniti i na naš svijet.

POSTOJE LI INFORMACIJE BEZ INTELIGENCIJE?

Softveri u kompjuteru načinjeni su na način da izvode precizne i specijalizirane radnje. Kako bi ovo bilo postignuto, programiranje ovih softvera zahtijeva informacije koje moraju biti strukturirane precizno i ​​planski. Ako se i najmanji redak unutar programa poremeti, to će se odraziti na cjelokupan program i potencijalno ga učiniti nefunkcionalnim ili čak štetnim. Logično je da s obzirom na količinu i preciznost informacija koje sadrže, nastanak softvera nikako nije mogao biti produkt „slučajnih procesa“, već su procesi koji su do njihovog nastanka doveli morali biti vođeni inteligentnim umom koji ih je planirao.

Kakve ovo ima veze s vjerovanjem ili ne vjerovanjem u postojanje Boga-Stvoritelja? Naš svijet se na mnogo načina može usporediti s prethodno navedenim primjerom.

Poput računalnih softvera, naše DNK molekule sadrže precizno kodirane informacije. Količina ovih informacija je tolika da se, kako kaže ateist prof. Richard Dawkins, može usporediti s najmanje dvostrukom ili čak trostrukom količinom informacija sadržanih u svim svescima Enciklopedije Britannica. Pored sadržaja velike količine informacija na nevjerojatno malom prostoru, informacije unutar DNK kodirane su nevjerojatno precizno. Do detalja preciziraju sve funkcije našeg tijela. Ako unutar DNK nešto krene naopako, to će se odraziti kao bolest, deformitet ili čak smrt.

Informacijski sustav

Samo postojanje informacija jako je fascinantan fenomen. Kako bi informacijski sustav uopće bio funkcionalan, mora u najmanju ruku zadovoljiti ova tri kriterija:

  1. Postojanje pošiljatelja.
  2. Postojanje primatelja.
  3. Postojanje unaprijed određenog „jezika“ kojeg razumiju i pošiljatelj i primatelj.

Ako napišem „đrčšk&%n“, to nikome neće ništa značiti, jer nije dio ni jednog jezika koji bilo tko razumije. S druge strane, rečenica „Želio bih jednu jabuku.“ savršeno je razumljiva, jer među govornicima našeg jezika vrijedi sljedeće:

1) Postoji konsenzus o glasovnoj vrijednosti pisanih simbola (slova) koji su unaprijed nasumično određeni. Kažemo nasumično jer ne postoji ni jedan „zakon fizike“ po kojem se npr. slovo J mora izgovarati onako kako ga mi obično izgovaramo.

2) Ovi simboli oformljuju zvučne skupove – riječi. Riječi također imaju nasumično unaprijed određeno značenje. Ni jedan „zakon fizike“ ne nalaže da skup glasova J-A-B-U-K-A mora biti imenica koja označava određeno voće.

3) Dane riječi oformljuju rečenicu. Rečenica se dobiva sastavljanjem određenih vrsta riječi. Opet, ovaj sastav je nasumično određen. Nijedan prirodni zakon ne nalaže da rečenica mora imati subjekt, objekt i predikat kako bi bila funkcionalna.

DNK

Kemijski kodirane informacije unutar DNK na svoj način prate prethodno navedena svojstva jezika, iako ne postoje prirodni zakoni koji ovo nalažu. Isto kao što je knjiga, ili izgovorena riječ, ili kreda na ploči samo fizički prijenosnik informacija koje su same u sferi ideja (tj. nematerijalne po prirodi), DNK molekula, koja sadrži informacije, samo je prijenosnik.

Dakle, informacije unutar DNK, kao i jezik kojim su pisane, navode nas na logičan zaključak da ih je netko morao stvoriti, nekako zabilježiti, a zatim stvoriti mehanizam za njihovo tumačenje. RNK je ta koja tumači DNK. Fascinantno je da RNK ne nastaje zasebno od DNK, već je njezin nastanak uvjetovan čitanjem kodova unutar DNK. Ovo je klasičan slučaj paradoksa „kokoš ili jaje“. RNK ne može nastati bez DNK, ali da bi DNK bila funkcionalna, nužna je RNK da ju protumači.

Nakon čitanja i tumačenja, netko ili nešto na temelju tog tumačenja mora djelovati. Ako npr. dječak kaže: „Želio bih jednu jabuku.“, a roditelji nisu prisutni da to čuju, neće znati da dijete želi jabuku, te mu je neće ni dati. Stanice u živim organizmima imaju mehanizme koji čitaju i djeluju na temelju DNK informacija. Ovaj trokut pošiljatelj – tumač – primatelj mora biti oformljen jednovremeno, inače proces neće funkcionirati.

Jedna fascinantna stvar vezana za DNK jest ta da se može čitati i unaprijed i unazad, i da pri tom daje značenja koja su različita, a istodobno nužna u procesu. Ovo je jako važno, jer ni jedan jezični sustav stvoren od ljudi ovo ne može postići. Svi moderni jezici imaju poneki slučajan primjer gdje neka riječ čitana unatrag daje nekakvo drugačije značenje. Npr. ime „Aleksandar“ čitano unazad daje „radna skela“, ali ovo je samo puka slučajnost. Ako bih izvrnuo rečenicu koju sam koristio kao prethodni primjer, dobio bih „.ukubaj undej oilež hib aJ“, što ne prenosi nikakvu funkcionalnu informaciju, te se na temelju nje ništa ne može postići. DNK se, dakle, služi jezikom koji je daleko napredniji od bilo kojeg izmišljenog od strane ljudi.

Kompleksnost

No, nevjerojatnost programa iz DNK ne očituje se samo u onome što se može vidjeti golim okom, tj. na tijelima živih bića koja svakodnevno viđamo. Pogledajte video klip ispod i vidjet ćete kako izgleda jedan od strojeva unutar naših stanica. Ovi strojevi su nevjerojatno komplicirani, funkcionalni i mikroskopski sićušni.

Ono što najviše čudi znanstvenike današnjice jest takozvana nesvodiva kompleksnost ovih mikrostrojeva. Nesvodiva kompleksnost jednostavno znači da ako se ijedan element stanične mašinerije oduzme, cjelokupan proces više ne može funkcionirati. Ovo znači da je ova mašinerija morala biti sklopljena u jednom dahu i to svjesno i s namjerom.

Vjerovanje da se sve ovo sastavilo „samo od sebe“ ravno je vjerovanju da su se svi kompjuterski programi koji postoje sastavili „sami od sebe“.

KAKO JE SVE UOPĆE NASTALO?

Samo postojanje materije i energije otvara pitanje njihovog nastanka.

Ako je DNK paralela za računalne programe (softver) iz našeg primjera s početka, moramo se pozabaviti i onim što predstavlja kompjuterski hardver iz istog primjera, a to je naš fizički svijet.

Znamo da nam prvi princip termodinamike kaže da se materija/energija ne mogu uništiti i da je njihova količina uvijek ista (konstantna). Niti jedan prirodni proces ne stvara dodatnu materiju i energiju „ni iz čega“.

Svemir

Postavlja se pitanje odakle je postojeća količina materije/energije nastala? Na ovo pitanje dodajmo činjenicu da je znanstveni konsenzus današnjice to da naš svemir ima početak. Ovo nas navodi da zaključimo sljedeće:

  1. Sve što ima početak ima i uzrok.
  2. Univerzum ima početak.
  3. Univerzum mora imati i uzrok.

S obzirom da nitko unutar fizičkog svijeta ne može stvoriti nešto ni iz čega, jer bi to bilo suprotno prvom principu termodinamike, ostaje nam racionalan odgovor da je neko biće koje postoji izvan materijalnog svijeta stvorilo naš svijet. Biblija nam kaže da je Bog, naš Stvoritelj, po svojoj prirodi duh (Ivan 4,24), a to se savršeno uklapa u ovu stavku.

Ako ovo znamo, vjerovanje da postoji Bog, koji je nematerijalni uzrok postojanja materijalnog, u potpunosti je i racionalno i znanstveno. Zapravo, nevjerovanje u Boga može se usporediti s vjerovanjem da se kompjuter, iz našeg primjera s početka, stvorio sam od sebe.

Za kraj, pogledajmo interesantan zaključak do kojeg je došao čuveni pisac C. S. Lewis:

Ako je Sunčev sustav nastao putem slučajnog sudara, onda je i pojava organskog života na ovoj planeti slučajnost, te je onda i ljudska evolucija također slučajnost. Ako je tako, onda su sve naše trenutne misli slučajnost – slučajni nusprodukt kretanja atoma. Ovo vrijedi i za misli materijalista i astronoma, kao i za misli svih drugih. No, ako su njihove zamisli – dakle, materijalizam i astronomija – samo slučajni nusprodukti, zbog čega bismo im vjerovali kao istinitim? Ne vidim zašto bi mi jedna slučajnost dala adekvatno objašnjenje svih ostalih slučajnosti. To je kao kada bismo očekivali da nam slučajni oblik tekućine prosute iz vrča može dati točno objašnjenje o tome kako je nastao sam vrč, i kako se tekućina prosula.“

Autor: Aleksandar Jovanović; Izvor: istinaobogu.rs

Komentari

komentari