Iskustvo nanovo rođenja – misticizam ili spoznaja?

Je li iskustvo nanovorođenja misticizam ili spoznaja? U ovom se tekstu nećemo baviti samom definicijom nanovo rođenja i plodovima istog, već iskustvenom naravi nanovo rođenja, odnosno prirodom iskustva koja se događa u čovjeku prilikom nanovo rođenja. Kakvo je iskustvo nanovo rođenja? Radi li se o emotivno – mističnom iskustvu baziranom na subjektivizmu ili je pak riječ o kognitivnom iskustvu baziranom na spoznaji? Ili možda oboje?

Za početak želimo spomenuti kako je pisanje ovog članka potaknuto sve većim interesom za prodiranje u mistična iskustva unutar evanđeosko – kršćanskog svijeta današnjice. Popularnost sve većem broju karizmatskih samoprozvanih proroka i učitelja te neobičnih natprirodnih iskustava, kao i putovanja u duhovne sfere (raj/pakao) sve više raste te pokazuje koliko je misticizam živ u kršćanskom svijetu današnjice. S vremenom možemo svjedočiti sve većem priljevu raznih globalnih karizmatsko – pentekostalnih pokreta, kultova ili pak crkvi, koji su uvelike obavijeni mističnim iskustvima koja se pripisuju Bogu. Razni ljudi svjedoče kako su upravo unutar takvih pokreta/kultova/crkvi doživjeli obraćenje kroz neobično mistično iskustvo. Neki od njih su se kroz razna mistična iskustva navodno obratili i prije nego što su uopće čuli Kristovo evanđelje.

No problem kod većine spomenutih navodnih obraćenika jest što se nisu obratili u istini Svetog pisma, a u većini slučajeva pokret/kult/crkva u kojem su se obratili također ne ispovijeda esencijalne biblijske istine. Bez obzira na odsustvo biblijskih istina, ipak velika većina ljudi tvrdi kako su upravo u takvom duhovnom ambijentu doživjeli neobično iskustvo s Bogom odnosno obraćenje. Stoga u svjetlu Svetog pisma želimo testirati takva obraćenja te zatim biblijski definirati prirodu obraćenja.

„Odgovori mu Isus: `Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ (Ivan 3,3).

Za početak definirajmo pojam misticizma. Neke od prihvaćenih definicija misticizma jesu:

1) Uvjerenje da se izravno znanje o Bogu, duhovne istine ili konačne stvarnosti mogu postići subjektivnim iskustvom (kao što je intuicija ili uvid).

2) Nejasna spekulacija: uvjerenje bez zdrave osnove.

Definicija pod brojem 2 možda bi najbolje opisivala prirodu misticizma. Jedan teolog misticizam je definirao kao emotivno iskustvo, ali ne i kognitivno (jaka emotivna ekspresija sa odsustvom znanja/razlučivanja). Je li moguće doživjeti nanovo rođenje samo putem subjektivnog emotivnog iskustva, dok je istovremeno kognitivno iskustvo odnosno spoznaja odsutna? Pogledajmo nekoliko stihova iz Svetog pisma koji se nalaze u kontekstu obraćenja i obraćenika:

„Po svojem naumu porodi nas riječju istine, da budemo prvina neka njegovih stvorova“ (Jakovljeva 1,18).

„Ali znamo: Sin Božji došao je i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitome, u Sinu Njegovu Isusu Kristu. On je istiniti Bog i život vječni“ (1. Ivanova 5,20).

„Ovo vam, ljubljeni, pišem već drugu poslanicu. U njima objema podsjećanjem budim vaš zdrav razum“ (2. Petrova 3,1).

„Shvati što govorim! Ta dao ti Gospodin razum u svemu!“ (2. Timoteju 2,7).

Ovdje ćemo zasad zastati i proanalizirati navedene stihove. Koje bismo riječi mogli istaknuti iz navedenih stihova?

(Jakovljeva 1,18) | „Po svojem naumu porodi nas riječju istine“.

U Jakovljevoj 1,18 možemo vidjeti da smo rođeni/obraćeni „riječju istine“. Što je riječ? Riječ je istina. Što je istina? Istina je riječ odnosno Kristovo evanđelje. Dakle, kako smo obraćeni? Spoznajom riječju istine, odnosno spoznajom Krista po vjeri u Kristovo evanđelje.

(1. Ivanova 5,20) | „Sin Božji došao je i dao nam razum da poznamo Istinitoga“.

Što možemo prepoznati u navedenim stihovima? Kako smo došli do Istinitoga? Krist nam je dao razum da po Njemu poznajemo Istinitoga, odnosno Oca. Kako smo upoznali Oca? Primanjem duhovnog razuma odnosno spoznaje po Kristu i u Kristu, a poznavati spoznaju Krista jest poznavati Krista po vjeri u istini evanđeoske poruke.

(2. Petrova 3,1) | „… podsjećanjem budim vaš zdrav razum“.

Što apostol Petar radi kod obraćenih ljudi kojima piše poslanicu? Podsjećanjem budi njihov zdrav razum. Na što ih podsjeća? Kada čitamo kontekst, vidimo da ih podsjeća na proročanstva proroka i zapovijedi Gospodnje. Odnosno podsjeća ih na svetopisamske tekstove tj. Sveto pismo. Dakle, što možemo zaključiti u čemu se sastoji zdrav razum o kojem govori apostol Petar? Na poznavanje Pisma odnosno na spoznaju po Pismu.

(2. Timoteju 2,7) | „… Ta dao ti Gospodin razum u svemu“.

Iz ovoga očitavamo da apostol Pavao zaziva Gospodina da Timoteju da razum odnosno spoznaju o onome što Pavao govori u svome pisanju poslanica koje je napisao Timoteju.

Što možemo zaključiti iz ova 4 navedena stiha?

• Da smo Gospodina spoznali poznavanjem riječi istine odnosno Kristova evanđelja.
• Da smo Gospodina spoznali time što nam je Gospodin dao razum da poznajemo Istinitoga po vjeri u poruku Svetog pisma.
• Da se obraćenike poziva na budnost zdravog razuma podsjećanjem na Pismo odnosno poznavanjem Svetog pisma.

Svaki od ovih stihova uključuje kognitivnost odnosno spoznaju po Riječi evanđelja, spoznaju Istinitoga po vjeri u razumu kojeg nam daje Duh Sveti, dok se s druge strane mistična neracionalna iskustva bez zdrave doktrinarne spoznaje nigdje ne spominju. Štoviše, u kontekstu ovih stihova možemo zaključiti da bi mistična neracionalna iskustva bazirana na subjektivnim emotivnim doživljajima bez zdrave svetopisamske osnove bila proturječna spoznaji o kojoj govore navedeni stihovi.

Pogledajmo još sljedeće stihove:

„Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?“ (Rimljanima 10,14).

Istinska vjera u Krista koja zaista nanovo rađa čovjeka dolazi po vjeri u poruku propovjednika. Što propovjednik propovijeda? Krista. Kako propovjednik propovijeda Krista? Propovijedanjem Kristova evanđelja. U što vjernik vjeruje kada istinski povjeruje u Krista? Vjeruje u Kristovo evanđelje. Netko bi mogao reći: „Pa dobro, danas su gotovo svi čuli za Krista, stoga ga mogu i zazvati i obratiti se bez da su direktno čuli evanđelje“.

No ima li ovakva tvrdnja svetopisamske osnove? Istina je da su danas gotovo svi čuli za Isusa, ali postavlja se pitanje za kojeg su to Isusa čuli? Muslimani imaju Isusa, hinduisti imaju Isusa, New Ageri imaju Isusa, budisti imaju Isusa. Vidite li problematiku? Kada apostol Pavao govori o nužnosti da ljudi čuju za Krista, on govori o biblijskom Kristu, o Kristu koji se otkrio kroz evanđelje. Je li moguće čuti za Isusa? Moguće je. Je li moguće čuti za biblijskog Isusa bez da čovjek čuje evanđelje? Nije moguće. Kada govorimo u spasonosnoj vjeri u Krista, tada govorimo o vjeri u Krista koja se bazira na istini Kristova evanđelja.

Još jedan dokaz da vjera koja spašava čovjeka dolazi po spoznaji Krista koja se temelji na spoznaji poruke Kristova evanđelja je sljedeći:

„Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom“ (Rimljanima 10,17).

„Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u Poruku?“ (Galaćanima 3,2).

Iz navedenih je stihova jasno da vjera koja spašava čovjeka dolazi po spoznaji Krista temeljenoj na poruci evanđelja. Stoga, kako bismo mogli definirati prirodu iskustva nanovo rođenja? Iz navedenih stihova iznad možemo zaključiti da je priroda nanovo rođenja bazirana na spoznaji Krista po objektivnim i apsolutnim istinama Svetog pisma, a ne na subjektivnim mistično – emotivnim iskustvima gdje osoba tvrdi da je iskusila Krista bez da zna išta o istinama Kristova evanđelja.

Koliko puta možemo čuti razna mistična iskustva od raznih ljudi iz raznih denominacija, a posebice u karizmatskim krugovima, kako su se navodno obratili i spoznali Krista kroz određeno subjektivno mistično – emotivno iskustvo bez da su uopće čuli zdravo evanđelje. Karizmatsko – pentekostalne zajednice, ali i druge, prepune su ljudi koji misle da su se obratili samo zato jer su u jednom trenutku svog života doživjeli neobično mistično emotivno iskustvo bazirano na subjektivizmu. No, kao što smo vidjeli u tekstu, takva navodna obraćenja ne prolaze svetopisamski test obraćenja.

Kako znamo da takvi ljudi nisu istinski spašeni i upoznali Gospodina? Prema njihovim plodovima (Matej 7,16).

Većina dotičnih ljudi svoj odnos s Gospodinom ne temelji na pokoravanju svetopisamskim istinama, već na subjektivnim mističnim iskustvima koja pripisuju Duhu Svetom. No, kada sagledamo njihova vjerovanja i prakse, možemo vidjeti da većina takvih ljudi vjeruje u razne heterodoksije (učenja koja se ne nalaze u Svetom pismu) ili pak hereze (lažna doktrinarna učenja koja direktno proturječe Pismu).

Tako na primjer imamo poveći broj ljudi koji negiraju biblijsku istinu o Trojstvu, istinu o vječnom paklu, zagovaraju religijski univerzalizam ili pak univerzalno spasenje, vjeruju raznim šarlatanima koji sami sebe prozivaju prorocima, a koji redovito prorokuju lažna proroštva koja se ne ostvaraju i sl. Ljudi iz takvih zajednica obavijenih misticizmom i dalje vjeruju kako se nalaze u duhovnom ambijentu Duha Svetog samo zato jer na subjektivno mističnoj razini nešto osjećaju unutar dotičnih zajednica bez obzira što u takvim zajednicama nema istine Kristova evanđelja. Je li moguće biti spašen i vjerovati u takve stvari? Pogledajmo što kaže Sveto pismo:

„Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac“ (Ivan 4,23).

Naš nebeski Otac traži da mu se klanjamo odnosno da ga štujemo u duhu istine Kristova evanđelja. Stoga možemo zaključiti da kada Sveti Duh zaista prebiva u osobi koja je spašena, On je dovodi do istine svetopisamske poruke.

Duh Sveti govori: „Ja, mudrost, boravim s razboritošću i nalazim znanje i razum“ (Izreke 8,12). Tamo gdje Duh Sveti boravi, tamo je razum i znanje odnosno spoznaja – spoznaja istine koja dolazi po Pismu.

Kao zaključak možemo postaviti pitanje: „Je li moguće da spašena osoba živi u duhovnoj tami kada su u pitanju esencijalne biblijske istine?“

Sa svetopisamskog stajališta to nije moguće. Kada je osoba tek nanovo rođena i obraćena po spoznaji Krista po vjeri u Kristovo evanđelje, ona može vjerovati u određene sekundarne doktrinarne zablude kao rezultat svoje duhovne mladosti u Kristu i nedovoljnog poznavanja Pisma. No s vremenom Duh Sveti i takvu osobu uvodi u dublje biblijske istine.

Ali npr. vjerovati u otvorene doktrinarne hereze, kao i vjerovati da su proroci ljudi koji otvoreno lažno prorokuju, nije moguće za istinski obraćenu osobu. Osoba koja u takvo što vjeruje očito nije upoznala Isusa Krista bez obzira na njezine subjektivne emocije i mistična iskustva. Možemo imati različita mišljenja po tom pitanju, no definiciju i iskustvenu narav nanovo rođenja definira Sveto pismo, a ne naša subjektivna emotivno – mistična iskustva. Štoviše, iz Svetog pisma možemo vidjeti da će na Sudnji dan pred Gospodina stati mnoštvo vjernika koji su za sebe smatrali da su obraćeni i spašeni, koji su očigledno imali određena mistično – subjektivna iskustva, ali Gospodin će im odgovoriti: „Nikad vas nisam poznavao!“ (Matej 7,22-23).

Premda ne možemo isključiti emotivno iskustvo prema Gospodinu tijekom nanovo rođenja, ali kod istinskih obraćenika takva emotivna iskustva obavijena su kontekstom spoznaje evanđeoskih istina. Dakle, nanovo rođenje jest iskustvo bazirano na spoznaji Krista po vjeri u Kristovo evanđelje koje rađa iskrenim emocijama prema Gospodinu. Obraćenja bazirana na mistično – subjektivnim iskustvima osoba koje nikada nisu čule za zdravo Kristovo evanđelje, ili pak vjeruju u razne doktrinarne hereze i ne poznaju Krista u istini poruke evanđelja, nikako ne prolaze svetopisamski test istinskog obraćenja i spasenja.