Vrijeme za velike sotonističke dane

Vrijeme za velike sotonističke dane. Pogledajmo o čemu se radi.

Ljudi misle da žive u vremenu slavlja, tradicije i veselja. Kalendari su ispunjeni šarenim datumima, trgovine eksplodirale od lampica i akcija, a društvo bruji o „praznicima“ koji dolaze. No iza tih svjetlucavih kulisa skriva se najmračnija stvarnost: to nisu samo praznici, nego duhovni oltari. To nisu obične proslave, nego visoki dani tame. To nisu trenuci nevine zabave, nego trenutci kada nevidljive sile trijumfiraju jer masa slavi ono što ni ne razumije.

„Vrijeme je za velike sotonističke dane“ – mnogima zvuči pregrubo. Ali pogledajte duboko i vidjet ćete da istina razara iluziju. Svaki praznik koji svijet danas štuje ima korijene u idolopoklonstvu, u paganstvu, u kultovima mrtvih, u magiji i obmani. A Bog jasno kaže: „Ne učite se putu poganskomu i nemojte se zastrašiti znakova nebeskih, jer se njih plaše pogani“ (Jeremija 10,2).

Halloween – Noć vještica i tame.

Kostimi, bundeve, duhovi, vampiri. Djeca se odgajaju da se igraju smrću, a roditelji to zovu „bezazlenom zabavom“. Ali Biblija jasno upozorava: „Neka se kod tebe ne nađe nitko tko… se bavi gatanjem, vradžbinama, čaranjem, zaziva duhove ili se obraća mrtvima. Jer je GOSPODU gnjusoba tko god to čini“ (Ponovljeni zakon 18,10-12). Halloween je parodija na smrt i pakao – i upravo zato mu se svijet smije. Ali to nije smiješno, to je maska tame.

Svi sveti/Dan mrtvih – idolopoklonstvo pred mrtvima.

Ljudi posjećuju groblja, pale svijeće, mole se za mrtve i posvećuju im posebne rituale. To se zove „poštovanje predaka“, a u svom srcu krije zamku. Biblija ne ostavlja nikakve sumnje: „Neka se među vama ne nađe nitko tko… se obraća mrtvima“ (Ponovljeni zakon 18,10-12). Iza svjetala, cvijeća i tihih molitvi krije se prijevara: predaja srca onome što ne može spasiti. Masovni rituali zamjenjuju osobno štovanje Boga; tradicionalna praksa zamjenjuje pravu vjeru. Dan mrtvih prilika je da svijet pokaže svoju poslušnost tradiciji i mrtvima, a ne živom Bogu.

Thanksgiving – Dan zahvalnosti, ili gozba stomaka.

To je dan neumjerenosti i samougađanja. Stolovi pucaju od hrane, a srca su prazna zahvalnosti Bogu. Ljudi slave obilje, a ne Darivatelja. Apostol Pavao opisuje takve: „Njihov je bog trbuh, slava im je u sramoti, a misao im je upravljena na zemaljsko“ (Filipljanima 3,19). Idolatrija želuca je suptilna, ali smrtonosna.

Crni petak/komercijalni praznici – idolizacija novca.

Svijet juri za promocijama, popustima, hrpom robe. Svaka kupnja, svaka pohlepa, zamjena je štovanja Stvoritelja novcem i užitkom. Pavao kaže: „Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh, a slava u njihovoj sramoti, oni misle na zemaljsko“ (Filipljanima 3,19). Zimska sezona „rasprodaje“ i komercijalnih proslava otkriva srce koje služi materijalnim stvarima, a ne Bogu. Onaj tko daje svoj novac i strast svijetu postavlja oltar pred zemaljskog idola.

Martinje/Sveti Martin – pijanstvo i plodnost.

U vinogradima i selima ljudi slave Martinje s maskama, vinom i neumjerenošću. Pijanstvo, rituali plodnosti, veselja koja prelaze granice razuma – sve to postaju „dani veselja“. Ali Biblija upozorava: „Ne učite se putu poganskomu i nemojte se zastrašiti znakova nebeskih, jer se njih plaše pogani“ (Jeremija 10,2). Slaviti vino i rituale plodnosti umjesto Tvorca života znači staviti žrtvenik pred stvorenje, a ne Stvoritelja. Svaki gutljaj i svaka pjesma koja zamjenjuje zahvalnost Bogu postaje prijevara i idolopoklonstvo.

Christmas – Božić zvan Isusov rođendan.

Milijuni misle da tada štuju Krista, a zapravo ljube tradiciju i idole. Krist nije rođen 25. prosinca (ni 7. siječnja); taj datum dolazi iz rimskog kulta Nepobjedivog sunca. Ljudi kite drvca, pale svijeće, daruju jedni druge – ali prorok jasno opisuje: „Jer su običaji tih naroda isprazni; jer jedan sjekirom siječe stablo u šumi, djelo ruku zanatlije. Ukrašavaju ga srebrom i zlatom, pričvršćuju ga čavlima i čekićima da se ne pomiče. Uspravni su oni kao palme, ali ne govore; treba ih nositi zato što ne mogu ići. Ne bojte ih se, jer ne mogu činiti zlo, također niti dobro ne mogu činiti“ (Jeremija 10,3-5). To je Božja dijagnoza za idolopoklonstvo koje danas zovemo „Božić“.

A kada je zapravo Krist rođen? Biblija ne daje točan datum, ali jasno pokazuje da to nije zima. Luka piše da su pastiri noću čuvali stada na pašnjacima (Luka 2,8), što u prosincu u Judeji nije moguće. Prema redoslijedu svećeničkih službi u hramu, kada je Zaharija služio i kada je Elizabeta začela, može se izračunati da je Ivan Krstitelj rođen u proljeće, a šest mjeseci kasnije Krist – u ranu jesen, u vrijeme blagdana sjenica. I to savršeno odgovara riječi: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Ivan 1,14). Bog je doslovno postavio svoj „šator“ među ljudima.

No, još je važnije: nigdje u Bibliji nismo pozvani da slavimo Kristov rođendan. Apostoli to nisu činili, niti su slavili svoje. Biblija spominje rođendane samo u kontekstu poganskih vladara i zlih događaja (faraon u Postanku 40, Herod u Mateju 14). Zato Božić ne otkriva Krista, nego tradiciju. Ne vodi k Bogu, nego k ljudskim običajima. Pravo štovanje Sina Božjega nije u kićenju drvca i paljenju svijeća, nego u tome da uzmemo svoj križ i slijedimo ga svaki dan.

New Year – Nova godina, ili idolizacija vremena.

Kazaljka se pomakne, a svijet eruptira u pijanstvu, vatrometu i ludilu. Ljudi slave prolazak vremena, a ne Tvorca vremena. Oni traže „novi početak“ bez novog srca. Ali Biblija kaže: „Pazite dakle kako živite – ne kao ludi nego kao mudri, iskorištavajući vrijeme, jer dani su zli“ (Efežanima 5,15-16). Sat ne spašava, kalendar ne mijenja dušu – Krist jedini čini novo stvorenje.

Valentinovo – idol lažne ljubavi.

Srce postaje tržište emocija, a ljubav se svodi na darove, ruže i prolazne osjećaje. To nije ljubav, to je požuda zamaskirana u romantiku. Prava ljubav nije srce koje traži svoje, nego srce koje se predaje. „Ljubav je strpljiva, dobrostiva je ljubav… ne traži svoje, ne razdražuje se, ne pamti zlo“ (1. Korinćanima 13,4-5). Valentinovo je zamjena za pravu ljubav – lažni oltar osjećaja.

Karneval/Fašnik – oslobođenje od morala.

Prije Uskrsa svijet se prerušava, uživa u neumjerenosti i ludilu, sve pod izlikom zabave i tradicije. Maskiranje skriva stvarnost srca: tko ste zapravo kada maska padne? Apostol Pavao jasno kaže: „Pazite dakle da hodite pažljivo, ne kao ludi, nego kao mudri, iskupljujući vrijeme, jer dani su zli“ (Efežanima 5,15-16). Karneval nije samo ludilo tijela; to je duh svijeta koji slave oni koji ne žele hodati uskim putem. Svaka maska koja skriva grijeh srca i vara savjest maska je tame koju Bog vidi.

Easter – Uskrs/Vaskrs, tj. jaja i zečevi umjesto praznog groba.

Kristovo uskrsnuće, najveća pobjeda u povijesti, svedeno je na farbanje jaja i bajke o zečevima. Ljudi se raduju čokoladi, a ne pobjedi nad smrću. Ali apostol jasno kaže: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je dakle propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1. Korinćanima 15,14). Pravi Uskrs nije u jajima i zečevima, nego u Večeri Gospodnjoj koju nam je Isus zapovjedio: „Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok On ne dođe“ (1. Korinćanima 11,26). Apostoli nisu slavili uskrsnuće jednom godišnje; slavili su ga svaki put kad su lomili kruh i spominjali Kristovu žrtvu.

Biblija nam pokazuje da je Krist raspet u petak, na dan Pripreme prije subote (oko Pashe), i da je uskrsnuo treći dan poslije toga, što se otprilike podudara s nedjeljom nakon židovske Pashe (Matej 28,1; Marko 16,2; Luka 24,1; Ivan 20,1). Ovo „treći dan“ nije vezano za fiksirani datum u kalendaru, nego za neposredni slijed događaja – smrt, pokop i uskrsnuće – kako je On sam predskazao. Današnji običaji poput farbanja jaja i zečeva zapravo su poganski dodaci koji zamagljuju istinu. Uskrs je pobjeda života nad smrću, ostvarena kroz Krista i Njegovu zapovijed – kroz trajno slavljenje Njegove smrti i uskrsnuća u srcu i zajednici vjernika, svaki put kad lomimo kruh i pijemo čašu spomena. Ne kroz sezonske simbole i prazni ritual, nego kroz stvarnu vjeru u Njega koji je pobijedio smrt.

Dan majki/očeva – ritual emocija.

Pokloni, cvijeće, čestitke… Ljudi misle da pokazuju ljubav, ali njihova srca često ostaju hladna pred Bogom. Pismo upozorava: „Budući da mi se narod ovaj približuje ustima svojim i usnama me svojim časti“ (Izaija 29,13). Kada srce traži potvrdu u tradiciji ili društvenim običajima, a ne u Božjoj zapovijedi, svako slavljenje postaje oltar lažne ljubavi. Dan majki/očeva sami po sebi nisu loši, ali kada zamijene pravo štovanje i istinsku odanost Bogu, postaju dio svjetovnog rituala.

I tako, iz godine u godinu, čovječanstvo kruži kroz ritualni krug obmane. Jesen i zima posebno su nabijene tim „velikim danima tame“. Ljudi to zovu sezonom radosti, a Nebo to vidi kao sezonu idolopoklonstva. „Oni me časte usnama, ali srce im je daleko od mene“ (Izaija 29,13).

Prava opasnost nije u lampicama, u zečevima, u konfeti ili drvcu. Prava opasnost je u srcu koje se predalo tradiciji, koje se povelo za masom, koje je pristalo na laž umjesto da stoji u istini. To srce postaje slijepo. A kada čovjek više ne razlikuje istinu od laži, on postaje rob.

Sotona nikada ne dolazi s rogovima i repom. On dolazi u svjetlucavom papiru, u lampicama, u „radosti“, u onome što svijet naziva normalnim. „I sam se Sotona prerušava u anđela svjetla“ (2. Korinćanima 11,14). Zato je obmana toliko jaka – jer izgleda lijepo.

Ali Bog uvijek ima ostatak. Nekolicinu koji odbijaju da se poklone pred idolima, koji ne pristaju na lažne praznike, koji se ne klanjaju oltarima tradicije. Oni su svjetlo u tami. I svijet ih zove fanaticima, čudacima, sektama. Ali Nebo ih zove vjernima.

Pitanje je: gdje stojite vi? Da li su vaša slavlja istinsko bogoslužje ili maskirano idolopoklonstvo? Da li vaša radost izvire iz Duha Svetoga ili iz prazne tradicije? Da li vaša zahvalnost dolazi iz srca pred Bogom ili iz rituala?

Bog ne traži vaše datume. Bog ne traži vašu tradiciju. Bog traži vaše srce. I to cijelo.

Isus je rekao: „Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Ivan 4,24). To znači da svako slavlje bez istine postaje lažno. Svaka proslava koja ne veliča Krista je uzaludna. Svaka radost koja ne dolazi od Duha je prazna.

I zato je „vrijeme za velike sotonističke dane“. Ali i u toj sezoni možete izabrati istinu. Možete hodati uskim putem, iako će vas većina ismijati. Možete reći „ne“ tradiciji i „da“ Kristu. Možete stati sami, ali nikada nećete biti sami – jer Krist stoji s onima koji stoje s Njim.

Jer jednog dana, kada završe svi kalendari, kada se ugase sve lampice, kada se sruše svi kipovi i sruše svi datumi – ostat će samo jedan prijestol. A pred tim prijestoljem neće se brojati darovi ni lampice ni jela ni običaji. Računat će se samo: jeste li slavili Boga u duhu i istini, ili ste ljubili idole i opravdavali se tradicijom.

Izbor je sada. Ili Krist, ili idoli. Nema sredine.

Više na vezane teme na tagu: NOĆ VJEŠTICA.