Trebamo li se klanjati mrtvim tijelima?

4748
pregleda
klanjati mrtva tijela
Foto: Wikimedia Commons

Budući da se pokojni rimokatolički svetac Leopold Mandić prvi puta u Hrvatskoj u travnju 2016. proslavio, sada dolazi na turneju, prenosi Net.hr. Priređuje mu se svečani doček diljem Dalmacije. Turneja idolopoklonstva na djelu. No, vjernici si ne mogu dozvoliti da kritički ne preispitaju trebaju li mu se klanjati. Je li praksa štovanja mrtvih tijela nešto što nas Sveto pismo uči?

Parada s mrtvacima

Na Facebooku sam vidio komentar u vezi ove teme koji me je slatko nasmijao i koji kaže: „Isus je mrtvog Lazara uskrsnija, nije ga mumificiranog s apostolima nosa po selu.“ Dalmatinski akcent ovom zdravorazumskom komentaru svakako daje posebnu draž. No, mnogo je važnija suština koju je komentator želio prenijeti. A to je da Isus nije svoje učenike naučavao da iskazuju štovanje mrtvim tijelima. Apostoli također ovo nigdje nisu naučavali. A jesu li imali prilike? Itekako!

Sjetite se samo da su Božji sveti stradali za vjeru već na samom početku. Imamo smrt Ivana Krstitelja (Matej 14), đakona Stjepana (Djela 7) i Jakova, brata Ivanova (Djela 12,2). No, ni za jednog od njih ne piše da su mu tijelo nosali po Jeruzalemu kako bi mu se vjerni kršćani klanjali. Za Ivana i Stjepana piše da su pokopani. Bog je, dakle, imao puno prilika da s početka ukaže na ovu praksu kao nešto što je dobro za vjerne. No, o tome ne vidimo ništa.

Raspadljivost tijela

Međutim, nije u pitanju samo činjenica da o ovoj temi ne piše ništa, već i to da se kosi s nekim drugim biblijskim postulatima. Osim problema klanjanja stvorenju (Rimljanima 1,25) ili zazivanja duša pokojnika (Ponovljeni zakon 18,10-12), želim se osvrnuti na još nešto. Rimokatolička crkva tvrdi kako je neraspadljivost tijela ovih ljudi zapravo nekakav znak njihove svetosti, jer su im se tijela i u smrti očuvala. Obično se poziva na Psalam 16,10 koji kaže: „Jer dušu moju nećeš ostaviti u Šeolu ni dati da Svetac tvoj truleži ugleda.“ Oni koji to rade izgleda zaboravljaju da se ovo proročanstvo odnosi na samog Isusa, kako je objašnjeno u Djelima 13,34-35. Ako se odnosi na Gospodinovo uskrslo neraspadljivo tijelo, kako se onda može odnositi na mumificirane posmrtne ostatke onih koji su umrli prirodnom smrću?

Također, imajmo na umu da je Bog obećao svetima vječni život u uskrslim, neraspadljivim tijelima (1. Korinćanima 15). Nigdje nije obećao cjelovitost leševa nakon smrti. Biblijski govoreći, ovaj fenomen ne predstavlja ništa.

Poganska praksa

Naravno, neki su i dalje impresionirani samom činjenicom da se ova tijela nisu raspala te smatraju da je to samo po sebi znak. Apsurdno je to što ovi vjernici obično ignoriraju činjenicu da neobično očuvana tijela nisu nešto što se samo pronalazi u Rimokatoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Postoje primjeri očuvanih leševa budističkih monaha, muslimana i pogana. Jesu li i ovi ljudi „kršćanski sveci“ sa čijim mrtvim tijelima treba paradirati po ulicama i crkvenim zgradama kako bi im se ljudi klanjali?

Razni faktori utječu na fenomen očuvanja leša, i po prirodi je u većini slučajeva lako objašnjiv. Također, ljudi vještački mumificiraju mrtve već tisućama godina. Nije veliki problem pretpostaviti kako su se neka od ovih tijela tako dobro očuvala.

Zaključak

Dakle, koji je zaključak? Praksa klanjanja mrtvacima svakako je nešto što nije niti blizu novozavjetnoj teologiji. Mi se ne vraćamo tijelima onih koji su usnuli u Kristu kako bismo kroz klanjanje nepomičnim kostima, mesu i koži bili nekako bliži Bogu. Umjesto toga, živimo u vjeri da će Gospodin pri svom dolasku uskrsnuti tijela svih vjernih za vječni život.

Autor: Aleksandar Jovanović

Komentari

komentari