Sukob Izrael – Palestina za neupućene

Ukoliko se po pitanju Izrael – Palestina obavještavate iz vodećih mainstream medija (1), kako ljudi i inače čine na uobičajenom površnom nivou koji diktira ritam svakodnevice, tada o toj zamršenoj političkoj situaciji sigurno imate predstavu kao o sukobu u kojem jaki i agresivni Izraelci tlače nemoćne i nevine Palestince koji se bore za državu koju su im Židovi oteli. Štoviše, o Izraelu ćete čuti kao o apartheid državi.

Činjenice su sljedeće i svatko ih može provjeriti: U Izraelu živi oko milijun i pol Arapa, što znači da je 20% izraelskih državljana arapskog porijekla. Oni u njemu uživaju apsolutno sva prava kao i Židovi. Točnije, Arapi u Izraelu uživaju građanska prava i osobne slobode kakve ne postoje nigdje u čitavom arapskom svijetu. Drugim riječima, najslobodniji Arapi žive u Izraelu. (2)

Izraelski Arapi mogu glasati, biti birani u parlament, držati imovinu i voditi biznis bez ikakvih ograničenja. Sudac koji je bivšeg izraelskog predsjednika Moše Kacava poslao u zatvor zbog silovanja bio je Arapin (palestinski kršćanin). S druge strane, u mnogim arapskim zemljama za silovanje se ne kažnjava počinitelj, nego žrtva, koju često zbog „ukaljane časti“ ubije neko od bliže rodbine. Najmlađi izraelski ambasador u povijesti je Reda Mansour (po vjeroispovijesti druz, što je jedan oblik islama s elementima gnostičkih i neoplatonskih filozofija). Miss Izraela za 1999. godinu bila je Palestinka Rana Raslan. Gdje u arapskom svijetu žena može slobodno prošetati u kupaćem kostimu ispred blještavih bliceva? (Odgovarajući na optužbe islamista za širenje nemorala, sebe je opisala kao „sekularnu muslimanku“).

Izrael je pluralistička, liberalna demokracija, i kad smo već kod toga, jedina takva država na Bliskom istoku. Nazvati je državom apartheida je ne samo laž i kleveta, već smišljena laž. Apartheid je politika stroge segregacije bjelačkog od nebjelačkog stanovništva koji je na snazi bio u Južnoj Africi od 1948. do 1998. godine. Crnci nisu imali pravo glasa, nisu mogli obavljati javne funkcije, ženiti se ili udavati za bijelce, nisu mogli čak ni koristiti iste toalete.

Možemo se pitati što je s Palestincima koji ne žive unutar Izraela? Nisu li oni izloženi neprestanim represalijama i maltretiranjima? Palestinci koji žive na takozvanim okupiranim teritorijima (pojas Gaze i Zapadna obala) ne nalaze se ni pod kakvom izraelskom upravom, već pod upravom svog političkog predstavnika, Hamasa. Točno je da stoje u dugim redovima i izloženi su kontroli i provjerama pri ulasku u Izrael. No, to je zbog toga što Hamas vlastiti narod regrutira i šalje u samoubilačke bombaške misije unutar Izraela koje za cilj imaju ubijanje izraelskih građana. Svaka normalna država zaštitila bi svoje građane.

Točno je i da je Jeruzalem prema Zapadnoj obali ograđen zidom, točnije većim dijelom je riječ o električnoj ogradi, koja je podignuta kako bi se spriječio upad terorista. (Uzgred, što je sa zidom koji je podignut duž granice SAD i Meksika?) I mjera se pokazala djelotvornom. Od 2002. kada je u palestinskim samoubilačkim napadima u izraelskim autobusima, restoranima i na ulicama ubijeno 220 ljudi, do 2008. broj žrtava palestinskih samoubilačkih napada sveden je praktično na nulu. Za razliku od ovih nasumičnih terorističkih napada čiji je cilj ubijanje što većeg broja civila, izraelski napadi su striktno kontrolirani i ograničeni. Lokalnom palestinskom stanovništvu se najavljuju s upozorenjem koji će ciljevi i kada biti gađani.

Palestinski bombaši samoubojice nisu rodoljubi koji se iz očaja zbog tlačenja i neslobode ubijaju u herojskom činu pobune i borbe za slobodu. Oni su islamisti koji nevjernike ubijaju zbog džihada, a sebi osiguravaju direktnu „propusnicu“ za raj. Samoubilački bombaški napad je sumanuti čin koji u sebi kombinira islamski kult smrti i islamski antisemitizam. On ne predstavlja borbu za slobodu, već borbu (džihad) za islam i njegovo širenje u kojem počinitelj postaje „mučenik“ za vjeru. (3)

Suština izraelsko-palestinskog sukoba nije nespremnost Izraela na ustupke (iskustvo pokazuje da svaki ustupak bude dočekan novim zahtjevima za ustupke), već palestinski, i uopće muslimanski, antisemitizam induciran islamom. Ne radi se o stvaranju palestinske države koju su Izraelci spremni priznati, već o uništenju židovske. U osnivačkoj povelji Hamasa, političkog predstavnika Palestinaca, eksplicitno stoji da mir s Izraelom nije moguć. (4) I ne samo to, već i da je svakom drugom zabranjeno da o njemu pregovara. Kako onda zamišljate te mirovne pregovore? I zašto se i dalje uporno pretvaramo da je problem u Izraelu? Kao jedina napredna i demokratska zemlja u toj regiji, nema ama baš nikakav interes biti u neprestanom ratu sa svojim ekstremno neprijateljskim okruženjem, a ne Palestincima.

Zahvaljujući internetu, u mogućnosti smo pratiti arapske TV stanice na kojima se neprestano hvali holokaust i demoniziraju Židovi na način koji bi bio savršeno nezamisliv u bilo kojoj civiliziranoj zemlji. Na tim kanalima slušamo arapsku djecu kako Židove nazivaju majmunima i svinjama. Odrasli im govore kako najbolje što u životu mogu postići jest poginuti slavnom i mučeničkom smrću ubijajući Židove. U knjizi „Bog koji mrzi“, Wafa Sultan, osvrće se i na islamski antizemitizam koji se muslimanskoj djeci usađuje od malena, kao dio odgoja:

„Židov je vjerojatno riječ koju muslimanska djeca najčešće čuju prije svoje desete godine. Ujedno, to je i jedna od najtežih riječi koju čuju jer u njihovoj mašti sažima vizije ubijanja, izopačenosti, laži i pokvarenosti. Kada se dvije osobe svađaju, jedna drugu nazivaju Židovom. Kada musliman želi izraziti prijezir prema nekoj osobi, nazvat će je Židovom. Kada netko nekoga želi opisati kao ružnog, reći će da izgleda kao Židov. Židove držimo odgovornim za vojne poraze, ekonomsku zaostalost i tehnološku ovisnost. Vjerujemo da Židovi kontroliraju svijet, da čitav svijet igra kako oni sviraju i da nas se, shodno tome, čitav svijet želi riješiti.“ (Dalje u knjizi govori o tome kako su joj bile potrebne godine života u Americi da izliječi antisemitizam kojim je kao dijete u Siriji bila zadojena).

Zapadni mediji neprestano ponavljaju laž o nekakvoj okupaciji arapske države Palestine koja je na Bliskom istoku započeta 1948. godine, osnivanjem države Izrael. Činjenica je da tada (a ni ikada ranije) nije postojala država Palestina. Kao ni Jordan, Libanon, Sirija i Irak. Bliski istok je stoljećima (1553.-1922.) bio dio Otomanskog Carstva (a Arapi se na tim prostorima pojavljuju tek nakon vojnih pohoda počevši od polovine sedmog stoljeća). Teritorij poznat kao Palestinski mandat, nastao na ruševinama Osmanskog Carstva 1922. godine, nalazio se pod britanskom kontrolom. Britanci su obećali da od Palestinskog mandata naprave državu za Židove.

No, Winston Churchill 1922. g. daje 80% Palestinskog mandata Arapima, i taj je teritorij danas država Jordan čije stanovništvo većinski čine palestinski Arapi. Dakle, Jordan je već palestinska država ako je to ono što Palestinci žele. Ujedinjene nacije 1948. g. dijele ostatak od 20% Palestinskog mandata na dva dijela – jedan za Arape, drugi za Židove. Šezdeset posto nove židovske države čini neplodna pustinja. Židovi se bacaju na posao i pustaru pretvaraju u plodnu i naprednu državu. Isto su mogli učiniti i Palestinci, ali nisu. Umjesto za napredak i razvoj, novac arapskog svijeta koristio se za bogaćenje pojedinaca i financiranje terorizma. Da su Arapi bili spremni prihvatiti 90% teritorija Palestinskog mandata, danas ne bi bilo nikakvog bliskoistočnog sukoba.

Odmah po osnivanju i priznanju Izraela 1948. godine (5), pet arapskih država – Jordan, Sirija, Egipat, Libanon, Irak – vojno ga napadaju. Svaki stoti Židov u tom ratu gine. Arapski napadi na Izrael ponavljaju se 1967. i 1973. g. Petnaest godina nakon prvog arapskog napada na Izrael 1948. obrazovana je Palestinska oslobodilačka organizacija. Gaza je u to vrijeme bila pripojena od strane Egipta, a Zapadna obala od strane Jordana. PLO ne traži oslobađanje ovih oblasti, već uništenje Izraela. Također, nikada nije bilo nikakvog pokreta ni ustanka u samom Jordanu gdje Palestinci čine većinu, sa zahtjevom da se stvori palestinska država. Dakle, ne radi se o stvaranju palestinske, već uništenju židovske države.

Židovi su nedobrodošli u svim okolnim arapskim državama. Od 1948. godine iz desetak okolnih arapskih država etnički je očišćeno oko 850.000 Židova. Izrael ih je naselio u okviru svojih teritorija. Nikada nigdje ne čujemo o tome. S druge strane, preko milijun Arapa odlučilo je ostati u Izraelu i biti njegovi državljani. I to usprkos ohrabrivanjima okolnih arapskih vlada da ga napuste dok izraelski problem ne bude „riješen“. Mahmoud Abbas 1976. godine u zvaničnom glasniku PLO-a u Beirutu, „Falastin al-Thawra“ piše – „Arapske vojske su ušle u Palestinu da bi zaštitile Palestince od cionističke tiranije, ali su ih umjesto toga ostavile i primorale na emigraciju i ostavljanje domova, nametnuli im političku i ideološku blokadu i bacile ih u zatvore slične getoima u kojima su živjeli Židovi istočne Europe“.

Palestincima je država nuđena i 1948. i 2000. godine. Židovi koji u tim oblastima žive u kontinuitetu dugom 3700 godina imaju svako pravo na postojanje njihove države, kao i bilo koja druga arapska država u susjedstvu. Izrael je tek mrvica teritorija ogromnog bliskoistočnog prostranstva. Izrael je devetnaest puta manji od Kalifornije i samo nekoliko puta veći od grčkog otoka Rodos. Okružen je s 22 neprijateljski nastrojene islamske diktature koje su 640 puta veće od nje i imaju 60 puta više stanovnika, kao i većinu naftnih nalazišta svijeta. Židova ima 13 milijuna u svijetu, Arapa 300 milijuna (zajedno s ostalom muslimanskom braćom čine brojku od 1.4 milijarde). A ipak je Izrael agresor, ekspanzionist i odgovoran za sve probleme arapskog svijeta?

Izrael se 2000. godine povukao s juga Libanona u koji je ušao kako bi se zaštitio od napada Hezbollaha (6) iz tih oblasti. Napadi su obnovljeni čim se Izrael povukao, i to raketama iranske proizvodnje. Povukao se iz Gaze 2005. godine nakon čega su odmah krenuli Hamasovi raketni napadi na Izrael.

Dakle, opet se ne radi o palestinskoj državi, jer Palestinci već imaju jednu, a Izrael je spreman priznati im i drugu. Ne radi se ni o ljudskim pravima, jer izraelski Arapi su slobodniji nego bilo gdje u arapskom svijetu. Ne radi se ni o izbjeglicama, jer su ih arapske vlade pri posljednjem napadu na Izrael pozvale na napuštanje zemlje do navodnog „oslobođenja“ Palestine, što znači uništenja Izraela. I ta se agenda i dalje ne mijenja. Radi se o fanatičnoj muslimanskoj mržnji prema Židovima čiji su zatočenici postali Palestinci i koja je glavni uzrok njihove bijede. Mržnji koja je dio njihovog identiteta. Ako su Palestinci nečije žrtve, onda su žrtve svog fanatičnog islamskog rukovodstva.

Jednostavna istina mnogo je puta izrečena, ali slabo shvaćena – kad bi Palestinci položili oružje, sutra bi nastao mir. Da Izraelci polože oružje, Izrael bi nestao, a s njim i svi Židovi u njemu.

Antisemitizam u Europi ima dugu tradiciju zahvaljujući prvenstveno Rimokatoličkoj crkvi. U holokaustu je nestalo oko šest milijuna Židova. Mnogi životi bi bili spašeni da je Židove imao tko primiti i pružiti im utočište. Ali toga nije bilo. Izrael mora postojati jer Židovi moraju imati državu koja će im garantirati sigurnost i spriječiti da se pokolj nad njima ponovi. Način na koji se europski ljevičarski mediji odnose prema izraelsko-palestinskom sukobu samo potvrđuje neophodnost postojanja Izraela. Jer antisemitizam u Europi, paradoksalno zdušno podržavan od ljevičara, dobiva nove, islamističke dimenzije.

Veliki jeruzalemski muftija, Amin al-Husseini, 1941. godine se sastao s Hitlerom (i drugim vodećim nacističkim liderima, kao što su Himmler i Ribbentrop). (7) Jeruzalemski muftija od Hitlera je tražio da pomogne „rješavanju židovskog problema u Palestini i drugim arapskim zemljama u skladu s arapskim interesima, istom metodom koja je uspostavljena u zemljama osovine“. Svi znamo koja je to metoda u pitanju.

Hitler mu prilikom tom susreta potvrđuje da su Židovi glavni nacistički neprijatelji, ali odbija muftijin zahtjev za podrškom, jer za to „nije pravi trenutak“. Muftija mu se zahvalio na simpatijama koje je oduvijek pokazivao prema Arapima, a posebno za palestinsko pitanje, a koje je jasno izrazio u svojim govorima. A zatim je dodao da su Arapi prirodni prijatelj Njemačke jer imaju zajedničkog neprijatelja – Židove. Hitler mu je odgovorio da je Njemačka odlučna u beskompromisnom ratu protiv Židova. Da to prirodno podrazumijeva i protivljenje židovskoj državi u Palestini. Da će Njemačka Arapima angažiranim u istoj borbi pružati pozitivnu i praktičnu pomoć, jer je njemački cilj uništenje židovskog elementa koji postoji u arapskoj sferi. Kad za to dođe trenutak, muftija će biti najautoritativniji glasnogovornik arapskog svijeta.

Jugoslavija je 1945. godine tražila da se protiv muftije podigne optužnica za ratne zločine zbog njegove uloge u regrutiranju 20.000 muslimanskih dobrovoljaca za SS, koji su učestvovali u ubijanju Židova u Hrvatskoj i Mađarskoj. Muftija je iz francuskog pritvora pobjegao 1946. godine, ali je svoju borbu protiv Židova nastavio iz Kaira i kasnije Beiruta sve do smrti 1974. godine. (8)

U nedjeljnoj propovjedi u jeruzalemskoj al-Aksa džamiji 1997. g., Ekrima Sabri, muftija palestinskih vlasti priziva Alaha da uništi Ameriku koju „kontroliraju cionistički Židovi“. A zatim izjavljuje – „Alah će osvetiti, u ime svog Proroka, kolonističke naseljenike koji su potomci majmuna i svinja“.

Kad god se Izrael brani od terorizma na ulicama europskih gradova, mogu se vidjeti ljevičari s transparentima: „Svi smo mi danas Hamas“. Pošto se prethodno uporno ignoriraju stotine iranskih raketa ispaljenih iz Gaze na Izrael, to je isto kao da piše: „Svi smo mi nacisti“. Ti ljudi su jednostavno instrument Muslimanskog bratstva u njihovoj iracionalnoj mržnji prema Židovima. Oni su dio propagandne kampanje koja bi zapanjila i Goebbelsa. Ništa se na Bliskom istoku neće promijeniti sve dok Zapad ne skupi moralne snage i glasno i jasno imenuje problem. A to je muslimanska fanatična mržnja prema Židovima, propisana Kuranom i usađivana u mozgove malih muslimana. I to, iz generacije u generaciju, od strane vjerskih fašista koji čine političko rukovodstvo Palestinaca i ostalih Arapa. Problem nije politički, već religijski, a Izrael je danas prva linija obrane od nezaustavljivog islamofašizma.

Zapadnjačko povlađivanje i neprestano tetošenje Palestinaca, i općenito Arapa, otkriva sav prikriveni europski liberalni rasizam. Arapima je data blanko karta za barbarizam, dok se Izraelu steže omča oko vrata uskraćivanjem legitimnog prava na obranu. Zapad time, zapravo, otkriva da ne vjeruje u njihovu sposobnost emancipacije i civiliziranog ponašanja. Inače bi iste standarde odgovornosti i civiliziranog ponašanja primjenjivao i na njih, kao što ih primjenjuje u odnosu na sve ostale. No, to nije slučaj. Umjesto toga, Zapad neprestano povlađuje jednoj sumanutoj i krvavoj ideologiji i njenim ubilački agresivnim zastupnicima. Ako to nije rasizam, onda što jest?

Miru na Bliskom istoku, a i u dobrom dijelu svijeta, možemo se nadati jedino ako Zapad odbaci svoj latentni rasizam u odnosu na Arape i ostali muslimanski svijet, a koji se tako očigledno čita u uvjerenju da nisu sposobni dostići civilizacijske standarde 21. stoljeća. I time im učini ogromnu uslugu koja će se sastojati od toga da im se otvoreno, jasno i glasno uputi da je vrijeme da odbace svoju infantilnu, divljačku ideologiju koja se više neće tolerirati ni pod kakvim izgovorima, uključujući i one liberalno rasističke.

(1) Na zapadu u anti-izraelskoj propagandi prednjače norveški i švedski mediji (u Velikoj Britaniji list Guardian). Stupanj neobjektivnosti norveških i švedskih medija u jednom od svojih klipova Kondel s pravom naziva „skoro islamski antisemitskim“. U veljači 2013., nepoznati napadač pokušao je atentat na danskog povjesničara i novinara Larsa Hedegaarda, urednika Dispatch International. Mnogi svjetski mediji izvijestili su o tome nazivajući Hedegaarda u svojim izvještajima „kritičarom islama“ ili „prominentnim kritičarom islama“. Švedski mediji su ga uporno nazivali „neprijateljem islama“ i „rasistom“. Hegedaard je odlučio švedske medije tužiti za klevetu.

(2) 82% izraelskih Arapa radije bi bili državljani Izraela nego bilo koje arapske zemlje. Podatak uzet iz studije „Patriotism and National Security“ koju je sproveo Institute for Policy and Strategy, Louder School of Government, Diplomacy and Strategy 2006.

(3) Džihad se odnosi na cijeli svijet koji još uvijek nije pod muslimanskom vlašću, ali posebno na one njegove dijelove koji su nekad bili pod muslimanskom vlašću. To je slučaj s Izraelom. I ne samo. Turski premijer Recep Tayyip Erdoğan u srpnju 2012. izjavio je da mu je bivši lider bosanskih muslimana, Alija Izetbegović, „pred smrt ostavio u amanet Bosnu“ rekavši mu da je Bosna „ostavština Osmanlija“. Također izjavljuje da bi turska vojska bila u obavezi pomoći Albancima u stvaranju Velike Albanije.

(4) Izrael će postojati dok god ga islam ne izbriše, baš kao što je izbrisao i one prije Izraela – iz povelje Hamasa. U povelji se traži „oslobađanje Palestine od Jordana do mora“, u prijevodu uništenje Izraela.

(5) Iste godine, osnivač Muslimanskog bratstva, Hassan al-Banna, izjavljuje – „Ako zaista dođe do stvaranja židovske države, Arapi će Židove koji među njima žive podaviti u moru“.

(6) Hezbollah – partija boga. Osnivač i vođa ove „partije boga“, Hassan Nasrallah, govori o Židovima kao „karcinomu koji se svakog trenutka može proširiti“. A rješenje izraelsko-palestinskog sukoba vidi „isključivo u nestanku Izraela“. Za Izrael kaže da je dobar samo „zbog toga što su se Židovi u njemu okupili na jednom mjestu tako da ih ne moraju ganjati širom svijeta“.

(7) Obaveza nošenja žutih platnenih oznaka za Židove i kršćane (ili drugih sličnih detalja u svrhu razlikovanja nemuslimana, kao što su pojasevi, pokrivala za glavu ili lanci) uvedena je u devetom stoljeću u Bagdadskom kalifatu. (Deveto stoljeće je, inače, čuveno „zlatno doba“ islama). Odatle se obveza proširila u srednjevjekovnu Europu gdje se naravno odnosila samo na Židove. I Hindusi su u Indiji pod muslimanskom vlašću morali nositi oznake za raspoznavanje. Ta je praksa obnovljena u Afganistanu pod talibanskom vlašću.

(8) Obitelj Husseini nastavila je igrati važnu ulogu u palestinskom političkom životu. Faisal Husseini, čiji je otac bio nećak velikog jeruzalemskog muftije, do svoje smrti 2001. smatran je za jednog od vodećih glasnogovornika na tim teritorijima.

Izvor: Alexandarlambros.wordpress.com