Razdori, sukobi, izdaje među kršćanima

Razdori, sukobi, izdaje među kršćanima – bez pomirenja i oproštenja? Što uzrokuje razdore, zavist i svadljivost među kršćanima? Zanemarujemo li tuđe osjećaje nakon ranjavanja? Zašto bi Bog oprostio bilo što nama ako nismo u stanju opraštati drugima? Kako možemo biti pomireni s Bogom ako nismo pomireni s braćom?

RAZDORI MEĐU KRŠĆANIMA –  ŠTO IH UZROKUJE?

Zdravi kršćanski odnosi su lako prepoznatljivi. Karakterizira ih iskrena ljubav, poštovanje, uvažavanje, prihvaćanje, poniznost. S druge strane, sotonski rad je razdor, uništenje, destrukcija. Zavist, svadljivost, ponos.

Istinsko praštanje i ljubav su okosnice kršćanske vjere. Ukoliko toga nema u odnosima, odnos ne može opstati, bilo da se radi o braku, prijateljstvu ili zajednici. Gdje su prisutni otuđenost, asocijalnost, bezosjećajnost, sebičnost, arogancija, bahatost, gordost, bezobrazluk, tu nema zajedništva, kao ni razvijanja zdravog odnosa. Nema rasta u ljubavi. Ljubav se pokazuje na djelu, praktično, a ne virtualno i verbalno.

Duhovna nezrelost i tjelesnost nanosi mnogo štete i razdora u odnosima. Jedna od najopasnijih stvari koje viđamo jest provokacija, naročito na društvenim mrežama, koja vodi u laganje, klevetanje, beskonačne rasprave, i to pred nevjernima. Nije to mudrost od Boga, nego sotonska.

„Ako li pak imate gorku zavist i svadljivost u svojim srcima, nemojte se ponositi i nemojte lagati protiv istine. Nije to mudrost što silazi odozgor, nego zemaljska, tjelesna, đavolska. Jer gdje je zavist i svađa, ondje je nered i svako zlo djelo.“ /Jakovljeva 3,14-16

„Gdje nema drvâ, oganj se gasi: tako i svađa prestaje tamo gdje nema klevetnika. Kao što je ugljevlje za žeravicu i drvo za oganj, tako je svadljivac za raspirivanje svađe. Klevetnikove riječi su kao rane, i spuštaju se u najdublje dijelove utrobe. Vatrene usne i zlobno srce su kao zemljani sud prekriven srebrnom troskom. Mrzitelj hini svojim usnama i nakuplja prijevaru u sebi.“ /Izreke 26,20-24

Budimo iskreni, koliko nas je naučilo ne odgovarati na provokaciju? Kako reagiramo na laž, klevetu, izrugivanje? Ili nastavljamo rasplamsavati žeravicu?

Zapazite, kad nestane ogrjeva, ugasi se oganj. Koliko smo puta nasjeli na sotonsku potpalu? I nastavili dolijevati ulje na vatru? Provokacija na provokaciju. Zlo za zlo. Čitamo stihove da ne uzvraćamo zlo za zlo i da se ne osvećujemo, a to činimo.

Osvetoljubivost ubrzo vodi do sve većeg gnjeva i mržnje. Takva rasplamsala vatra može izazvati veliki požar i zahvatiti mnoge kršćane. Mnogi se mogu ogorčiti nepromišljenim tjelesnim djelovanjem pojedinih kršćana, i to javnim djelovanjem protiv braće i sestara.

Jesmo li Sotonini piromani? Potpaljujemo li vatru, izazivamo sukob i raspre? Preispitajmo se dobro kome mjesta dajemo i kome služimo. Jesmo li nadvladani zlom? Ili dobrim nadvladavamo zlo? Tu se očituje naša duhovna zrelost i mudrost, a ne u zvučnim propovijedima, govorničkoj vještini i zdravoj teologiji.

„Nikome zlo za zlo ne vraćajte. Nastojte oko onoga što je pošteno pred svim ljudima. Ako je moguće, koliko je to do vas, živite u miru sa svim ljudima. Ljubljeni, ne osvećujte se sami, nego radije dajte mjesta gnjevu; jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospodin.’“ /Rimljanima 12,17-19

„Stoga, ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, ako je žedan, daj mu piti: jer, čineći tako, žeravicu mu ognjenu zgrćeš na glavu. Ne daj se nadvladati zlom, nego dobrim nadvladavaj zlo.“ /Rimljanima 12,20-21

Pronicljivi, mudri kršćani se sklanjaju od vatre, bezumni srljaju bez samokontrole i stradaju upadajući u vatru.

„Pametan čovjek predvidi zlo i sakrije se, a priprosti idu dalje pa su kažnjeni.“ /Izreke 27,12

Jesmo li čuvar brata ili ubojica brata? Čuvamo li braću i sestre u Kristu ili ih „ubijamo“ – otpisujemo, odbacujemo, klevećemo, ogovaramo?

Bez pažnje, njege, brige, strpljenja, povjerenja, odnos se ne može održati. A ako se povjerenje i naruši, potrebno je mnogo uloženog truda da se povrati. Mnogi od vjernih su doživjeli velike izdaje i ranjavanja, ne od nevjernih, nego upravo braće ili nazovi braće. Ako nema pokajanja od suprotne strane koja vam je nanijela povredu, štetu ili ljagu, tu ne možete ništa, osim moliti i blagoslivljati protivnike. Ali ako osoba shvati i uvidi grešku, istinski se pokaje, tada ste dužni oprostiti. No, što to praktično znači da se osoba pokajala i uvidjela grešku? Znači da ako vas je javno klevetala i lagala protiv vas, blatila, izvrtala vaše riječi, prikazivala vas onim što niste, tada se javno mora i pokajati naočigled sviju. To je najmanje što može učiniti jer je reputacija brata ili sestre već narušena, šteta nepovratno načinjena, kleveta dosegla mnoge i stvorena pogrešna slika o vama. U suprotnom će snositi cijenu pred Bogom. Ne samo jednoga dana kad dođe pred sud Božji, nego već sada tako što će sve više osljepljivati i otupljivati vlastitu savjest, skretati sve više i udaljavati se od milosti Božje. Biti zavedeni i zavodeći zavoditi.

Krist je prolio svoju krv za nas, pazimo da se olako ne razbacujemo s udovima Kristovim. To su strašne stvari! Ne možemo gaziti jedni druge, postupati nepravedno, lagati jedni protiv drugih, a da to nema cijenu još za ovoga života. Svi odgovaramo za sve svoje postupke, za svaku izgovorenu riječ pred Bogom već sada i moramo platiti cijenu. Milost Božja pokriva samo prijestupe i grijehe koji se iskreno priznaju i vjernik se odvraća od njih. Ali ako ustrajemo u grijehu, bilo kojem, tada više nema žrtve za grijehe, sami snosimo posljedice.

NIJE VAS BRIGA ZA TUĐE OSJEĆAJE?

Jeste li od onih koji ignoriraju patnju onih koje ste povrijedili? Kojima je lakše uvjeriti same sebe da se nisu ogriješili, nego priznati nepravdu? Zanemarujete, negirate i odbacujete nečiju bol koju ste nanijeli? To je stvar duhovne nezrelosti i neodgovornosti. Nesposobnost podnašanja tereta krivice. Iza svega stoji ponos i oholost.

Nažalost, takvi kršćani nisu svjesni da najveću štetu nanose samima sebi – jer će osjećaj krivice kojeg sve više potiskuju duhovno izjedati i uništavati upravo njih. Bog ne uklanja grijeh za kojeg nema pokajanja. Toliko je opasno ne odazvati se na opomenu u ljubavi od strane onih koji vas iskreno vole. Što bi bilo s kraljem Davidom da se oglušio na opomenu iskrenog prijatelja i proroka Natana? Zacijelo bi na svoj život navlačio sve veću tamu.

„I neka četverostruko nadoknadi…, zato što je [zlo] učinio i zato što nije imao samilosti.“ /2. Samuelova 12,6

Nemate samilosti i suosjećanja prema patnji i bolu koje ste nanijeli? Tada ćete nadoknaditi četverostruko. Ovo su teške riječi, ali su istinite. Od Boga.

„I reče David Natanu: ‘Sagriješio sam protiv GOSPODINA.’ I reče Natan Davidu: ‘GOSPODIN je uklonio tvoj grijeh; nećeš umrijeti. Ali budući da si tim djelom dao golem povod GOSPODINOVIM neprijateljima da hule, svakako će umrijeti dijete koje ti se rodilo.“ /2. Samuelova 12,13-14

Sablaznili ste nevjerne, vaša nepravda prema vjernima dala je povod nevjernima za njihovu još veću pobunu i odbacivanje Boga. Razumijete li dokle seže odgovornost onih koji postupaju bez straha Božjega iako su im puna usta Krista? Kakvo loše svjedočanstvo svijetu!

Iako se David pokajao na ukor da je učinio zlo u Božjim očima, i Bog je uklonio njegov grijeh, morao je umrijeti plod te nepravde. Plod tog novog života i novih okolnosti u kojima se našao. Grijeh uvijek rađa smrt.

Nakon što bivamo osvjedočeni da smo nekome nanijeli štetu i zlo, kako tražiti oprost? Jednostavno i konkretno. Srcem i iskreno. Bez pokušaja opravdanja ili izokretanja. Tu nema filozofije. „Oprosti mi, brate, što sam te povrijedio tim riječima ili postupcima…“; „Oprosti mi što sam te slagao…“; „Oprosti mi što sam te blatio, klevetao, izgovorio ružnu riječ…“; „Oprosti mi što sam bio ljubomoran, što sam te zamrzio u svom srcu…“; Oprosti mi što sam prisvojio, ukrao, zaželio ono što je tvoje…“; Oprosti mi što sam bio sebičan, gledao samo sebe…“ itd.

Zbog neiskrenih odnosa i nerazriješenih računa mnogo je gorčine i kaljanja među kršćanima. Kršćanstvo je danas lišeno istinskih pokajanja, istinskih oproštenja, istinske ljubavi… zato je takvo rasulo i nered, dok se istovremeno, i tragično po nas, svi pozivamo na Krista. Kakvi smo prema braći i sestrama u Kristu – Kristovom Tijelu, takvi smo i prema samome Kristu.

KRŠĆANI BEZ MILOSTI U TAMNICI

Zamislite da se u vašoj obitelji posvađate, a znamo da ne postoji dom koji nije imao neku vrstu neslaganja, sukoba ili svađe. Na što bi to ličilo da više nikada međusobno ne progovore? Ista je stvar s duhovnom obitelji, štoviše još je i gore ako braća više ne pričaju i nisu riješili nesuglasice, nisu oprostili i nastavili u Kristovoj ljubavi. Jer mi odražavamo Krista na zemlji, a ne obrasce koje slijedi ovaj nevjernički svijet. A kako odražavamo Krista ako nema ljubavi i opraštanja među nama? Ako nam je ljubav samo na usnama ili za tastaturom? Kome ćemo svjedočiti Krista ako ljubav ne pokazujemo u konkretnim životnim primjerima i osobnim svjedočanstvima? Nevjerni svijet nas gleda, što imaju vidjeti u našim odnosima? Kristovu ljubav ili sablazni? Krist je rekao da će nas nevjernici poznati po ljubavi koju gajimo među vjernima. To im je dovoljna propovijed.

„Jer ako vi oprostite ljudima njihove prijestupe, oprostit će i vama Otac vaš nebeski; ali ako vi ne oprostite ljudima njihove prijestupe, ni Otac vaš neće oprostiti vaše prijestupe.“ /Matej 6,14-15

Molimo se da nam Bog oprosti dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim. Što to znači? Sami sebi presuđujemo vlastitom molitvom. Drugim riječima, molimo Boga da nam sudi kao što mi sudimo. Jer ako mi nismo oprostili, a molimo da nam Bog oprosti u mjeri u kojoj mi sami opraštamo, znači da Bog ima sve pravo da nam ne oprosti ono što tražimo.

Koliko nas dolazi Bogu u molitvi bez izmirenja s braćom? Nije li nas sram? Kako možemo biti pomireni s Bogom ako nismo pomireni s braćom?

„A kada ustanete na molitvu, oprostite ako imate što protiv koga: da i vama Otac vaš, koji je u nebu, oprosti vaše prijestupe. Ali ako vi ne oprostite, neće ni Otac vaš, koji je u nebu, oprostiti vaše prijestupe.“ /Marko 11,25-26

„Ako, dakle, prinosiš svoj dar na žrtveniku i sjetiš se ondje da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar ondje pred žrtvenikom i idi se najprije izmiriti s bratom; tada dođi i prinesi svoj dar. Nagodi se brzo sa svojim protivnikom, dok si još s njime na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac te preda tamničaru pa budeš bačen u tamnicu. Zaista, kažem ti, nipošto nećeš izići odande dok ne isplatiš i posljednji novčić.“ /Matej 5,23-26

Koliko nas ozbiljno promišlja i razumije što je ovdje Isus rekao? Jesu li nam braća postali protivnici? Nagodbe, pomirenja, pokajanja, oproštenja nema? Brat nas preda Bogu u ruke, a Bog u duhovnu tamnicu. Bivamo kažnjeni. Da, da, Bog itekako kažnjava i disciplinira i prekorava one koje ljubi. U tamnici nema Svjetla. Veoma ozbiljno upozorenje!

„Čuvajte se: Ako brat tvoj sagriješi protiv tebe, prekori ga; i ako se pokaje, oprosti mu. I ako sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam puta ti se obrati govoreći: ‘Kajem se’, ti mu oprosti. I rekoše apostoli Gospodinu: ‘Uvećaj nam vjeru.’“ /Luka 17,3-5

Čak je i apostolima ovo bila tvrda hrana, da je njihov jedini odgovor bio vapaj da im Krist uveća vjeru. Ako ne možemo razumski prihvatiti ove jednostavne Isusove riječi, pođimo putem vjere. Prihvatimo po vjeri Isusove riječi i vršimo ih.

Ako izdržavate kušnju, nevolju, progon ili povredu od strane „braće“, blagoslovljeni ste. Vi pazite na sebe da ne sagriješite protiv braće, tražite oprost kada padnete, postupate pravedno, otvoreni za svaku opomenu i korekciju od strane iskrene braće, ne bilo koga, ne podrugljivaca ili krivovjernika, nego istinske braće za koju znate da vam žele dobro više nego sebi, da se žrtvuju i da bi život dali za vas.

„A ako tko trpi kao kršćanin, neka se ne stidi: neka slavi Boga zbog toga. Jer došlo je vrijeme da započne sud od doma Božjega; i ako najprije od nas počinje, kakav li će biti svršetak onih koji se ne pokoravaju Božjem evanđelju? I ako se pravednik jedva spašava, bezbožnik i grešnik gdje da se pojavi?“ /1. Petrova 4,16-18

Cijelu propovijed možete naći OVDJE.

Više od ovog propovjednika na tagu: IVAN ZLATANOVIĆ.