Predodređenje: Tko su predodređeni za vječnost?

Jedno od najboljih objašnjenja, i to na tako jednostavan način, koje smo imali priliku čuti, u nastavku. Predodređenje: Tko su predodređeni za vječnost?

Rimljanima 8,28-30: „A znamo, da onima, koji ljube Boga, sve okreće Bog na dobro, onima, koji su pozvani po odluci. Jer koje naprijed poznade, one i predodredi, da budu jednaki obličju Sina njegova, da on bude prvorođeni među mnogom braćom. A koje predodredi, one i pozva; a koje pozva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi.“

Vjernici se često pitaju neka pitanja u vezi predodređenja, ponaosob možda zbog ovih stihova. Je li predodređenje istina? I to tako da ne možeš niti odabrati biti spašen, niti utjecati na svoje spasenje, niti na gubitak spasenja, već je Bog sve sam odredio i postavio čovjeka pred gotov čin, uzevši od njega slobodnu volju i čineći ga robom Duhu Svetom, kojem se ne možemo oduprijeti?

Krenimo redom, ma koliko dugo bilo, iako će se ovdje nastojati što sažetije iznijeti neke ključne protuargumente (samo neke) stavovima o „krajnjem predodređenju“.

A) TUMAČENJE I KONTEKST

Prije svega, često kažu da je gubitak spasenja izuzet iz konteksta. Međutim, učenje o predodređenju je upravo primjer nečeg uzetog iz konteksta. Zašto? Jer svi studenti jezika, prava, logike i filozofije dobro znaju osnovno pravilo tumačenja, koje je prost narod naših krajeva sročio u jednostavnu sintagmu „čitaj kako piše“ (Vuk Karadžić), a što je u jeziku, pravu i logici formulirano kao tzv. gramatičko pravilo tumačenje teksta, odnosno uz pomoć značenja riječi dolazi se do značenja teksta.

Tako već prva rečenica ovih stihova baca u vodu samo predodređenje, jer piše od početka >> da Bog onima koji ljube Njega << čini sve ostalo iz daljnjeg teksta.

Dakle, već tu vidimo da Bog neće niti se objaviti, pozvati ili opravdati ikoga tek tako, jer je netko predodređen isključivo njegovom voljom, nego se i tu od početka traži ništa drugo doli uzvraćene ljubavi, a već to je akt slobodne volje učinjen od suprotne strane.

I tako učenje o predodređenju poništava samo učenje o vjeri kao uvjetu spasenja, jer ako netko ne može birati, kako onda može birati vjerovati. I u samom vjerovanju vidimo čin slobodne volje. Upravo k tome zaključku je usmjeren i stih 1. Timoteju 2,4, koji kaže da „Bog hoće da se svi ljudi spase“, jer i ovdje vidimo da suštinski Bog po svojoj volji želi da svi vjeruju u njega, ali s obzirom da je izbor na drugoj strani, svi neće vjerovati, jer već to više ne ovisi o njegovoj volji, nego o ljudskoj jer jedan drugi stih kaže: „Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom“ (Otkrivenje 3,20), čime također ističe da nije On taj koji otvara vrata za vjeru, nego svako ponaosob za sebe.

Ovo sve ne isključuje Božje predznanje, jer On zna sve nas kakvi smo i baš stoga se neće niti odabrati objaviti ili neće pozvati nekog u kome nema sjemena ljubavi za Njega.

U svakom novozavjetnom obraćenju vidimo istu stvar – metanoiu, tj. promjenu srca. Gdje Bog nije niti jednog čovjeka prisilio na odabiranje Njega, nego je svako ponaosob morao doći u situaciju da ispuni uvjet iz stiha koji kaže „onima koji ljube Boga“. Tako je bilo sa Zakejom, s Pavlom, s razbojnikom na križu i sa svakim.

Uzmimo primjer Pavla. Iako nije birao hoće li mu se u Damasku ukazati Mesija ili ne, Pavao prema svojem vlastitom svjedočanstvu, birao je nešto drugo – a to je otačku predaju, odnosno revnost traganja za Mesijom, i čak i ako je, kako sam kaže, prevršio tu svaku mjeru, njegov motiv nije bila mržnja, nego pogrešna predodžba ljubavi, koja ne isključuje činjenicu da je revnovao upravo radi vjere u nadu iskupljenja Izraela po Mesiji. Također, u primjerima Zakeja ili razbojnika, vidimo činjenicu da su ovi ljudi odlučili uzljubiti Boga i prestati ustrajavati u svojem starom životu.

Kada ljudi tumače biblijske stihove – primjerice ove: „A pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se on duši mojoj“ (Hebrejima 10,38), prvo počinju tragati za definiranjem pojmova vjere, nevjere, kome je pisano i slično, da bi čim složenijim radnjama došli do okretanja izvornog značenja rečenice i da bi prosta i jednostavna rečenica konačno poprimila potpuno drugi smisao.

Gramatičko tumačenje je jednostavno: Pravednik će od vjere živjeti i to je neuvjetovani dio rečenice, ali ovdje slijedi veznik AKO, a njegovo značenje prema jezikoslovcu (https://jezikoslovac.com/word/iqix) glasi:

ȁko vezn.

DEFINICIJA

1. pogodbeni pod UVJETOM da, u slučaju da [doći ću ako budem imao vremena;
2. dopusni (+ i) neka, neka i [sretan sam ako (i) nisam bogat]
3. (ob. udvojeno) reg. žarg. (+ srp.) neka, neka, ne smeta, ništa zato [A: Bit će nam ovdje hladno B: Ako (ako)]

Dakle, on povezuje dvije rečenice, na način da prvu uvjetuje drugom. Što je dakle uvjet da pravednik od vjere živi? Da ne otpadne, jer druga rečenica svakako ne kaže „da se ne pokaže kako je nevjernik (kako tumače pobornici predodređenja). Odnosno – prva rečenica svakako ne započinje s „nevjernik neće od vjere živjeti“, niti drugi dio rečenice glasi „jer je otpadnik“, već upravo čitamo kako piše, znajući da je „ako“ uvjetni veznik i da uvjetuje i povezuje obje rečenice.

B) BIBLIJSKI KONTEKST

U Bibliji je jasno da je Bog odabrao Jakova ispred Ezava (primjerice kaže nam to knjiga proroka Malahije) i prije nego što su rođeni, ali zašto? Jer je znao što su kadri činiti. To ne isključuje činjenicu da su djela jednog birala blagoslove (Jakov koji se hrvao ne želeći popustiti dok ne bude blagoslovljen), dok je drugi blagoslove prodao za hranu. Gdje Bog predznanje o ljudima koristi samo za to da se ostvare njegovi planovi, jer da nije tako mogli bismo kriviti Boga za svako varanje i laži koje je Jakov skrivio, jer naprosto nije imao slobodnu volju ako je od početka stvoren takav.

Isto je i s njegovim potomcima – narodom Izraela koji nije ušao u počinak, ali je krivnja za to bila ništa drugo do njihova slobodna volja da ne vjeruju Bogu. Ono što nam se češće ističe je da, budući da je Jakov bio unaprijed određen, baš zato ništa što je činio, nije utjecalo na Božje izabranje. Također i da što god da je Ezav učinio, ne bi ga moglo učiniti izabranim.

Dok je istina sasvim drugačija, Bog je izabrao upravo prema svojem predznanju, ali su djela obojice utjecala na konačnu sudbinu svakog od njih, jer da nije tako, mogli bismo Boga kriviti za svaki Jakovljev pogrešan postupak, jednako kao i za Ezavljevu nevjeru.

I tu ljudi kažu, tako je bilo u Starom zavjetu. Bog u Novom zavjetu kad zapečati, to se ne može otpečatiti. Međutim, ni u Starom zavjetu nitko nije mogao zarobiti ili dovesti do otpada narod odbjegao od Egipta, koji je prošao i vodu i vatru, osim samo i isključivo njihova nevjera. Faraon i silna vojska to nisu mogli zbog Božjeg obećanja, Bog to nije namjeravao jer je unaprijed obećao pozitivan ishod AKO ustraju u vjernosti, ali kako nisu bili vjerni, sami sebe su lišili ostatka obećanja, upravo jer je vjeran ostatak o kojem Biblija govori (Kaleb, Jošua i drugi) dokaz da je Bog ispunio svoja obećanja dana čitavom Izraelu kojeg je odabrao i izveo iz Egipta.

I tu sada možemo ponovno na ovoj situaciji parafrazirati stih Rimljanima 8,28-30: „Onima koji su ljubili Boga, Bog je sve okrenuo na dobro, jer ih je prije ulaska u počinak prepoznao i predodredio…“. Zašto? Jer su svojim odabirom dokazali da ljube Boga, a ne jer ništa nisu mogli ili nisu imali mogućnost odabrati ili učiniti, jer je Bog sam odabrao, pozvao i predodredio.

Isusove riječi nas uče da će nas konačno naše riječi, tj. djela ili opravdati ili isključiti: „Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi“ (Matej 12,37-38) Prema tome, to sve svakako neće biti samo Božja odluka na koju mi nikako ne možemo utjecati.

Kada bi mogućnost otpada Izraela bila stvar koja je postojala samo u Starom zavjetu, niti obećanje iskupljenja Izraela ne bi moglo biti dovršeno jer je dano u Starom zavjetu, a Isus je došao ispuniti svako slovo i jotu tog Zakona. Ne samo pozitivnog i dobrog dijela, nego i čitavog Zakona, uključujući i sve negativno.

Stoga i mi nasljedujemo iste principe obećanja opravdanja po vjeri ili otpada po nevjeri.

Kada to ne bi bilo tako, Isus ne bi dao prijetnje otpadom i izbljuvanjem iz svojih usta svojim crkvama koje je sam odabrao i pozvao u početnim poglavljima Otkrivenja, odnosno pobjednicima u tim crkvama koji do kraja vrše njegovu volju ne bi obećao nikakvu nagradu jer bi ona za njih trebala biti automatska činjenica čim budu predodređeni („Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem“ – Otkrivenje 2,8). Što vodi do zaključka da je predodređenje samo mogućnost koja se pruža onima pozvanima koji Boga ljube i vjeruju mu, da svojim djelima i ustrajnošću do konca, zadrže ono što im je obećano ako budu vjerni i zadrže vjeru („Evo dolazim brzo: drži, što imaš, da nitko ne uzme vijenca tvojega!“ – Otkrivenje 3,11).

C) KRIVNJA ZA GRIJEH

Kada bi predodređenje bilo tako kako se kaže, onda ni Adam i Eva ni za što ne bi bili krivi jer nisu mogli utjecati na svoje stvaranje i činjenicu hoće li biti vjerni ili ne, jer je Bog unaprijed odredio one koji će biti vjerni i čija će vjera opstati, kad vidimo da su oni bili nevjerni. Svakako da ne, nego je Bog po svom predznanju znao ishod svih mogućih opcija, a pred čovjekom je što će odabrati.

Bog također jednom kada smo povjerovali, daje sigurnost spasenja, a to je mogućnost da budemo sigurni u Božja obećanja spasenja/opravdanja/otkupljenja, opet AKO ne otpadnemo, tj. ako zadržimo vjeru, odnosno ako smo upravo mi ti koji prema početku stiha Rimljanima 8,28 – ljubimo Boga.

Izvor: Biblijske poruke za danas

Više na vezane teme na tagu: KALVINIZAM.