Kako popularna glazba suptilno zavodi ljude

Sotona suptilno zavodi ljude na brojne načine, popularna glazba je jedan od njih. Glazba je postala sredstvo kojim ljudi nesvjesno štuju Sotonu.

U psihologiji se izraz „suptilan“ koristi u kontekstu prikrivenog značenja. Na primjer, pasivno agresivno ponašanje je suptilno, prikriveno; takozvana agresija „u rukavicama“. Dok se izvana čini da je sve u redu, iznutra ništa nije kako izgleda, nego je totalna suprotnost i laž.

Godinama pratim glazbu i uživam u zvucima jer je Bog stvorio čovjeka i dao mu sposobnost da stvara i izvodi veličanstvene zvukove na raznim instrumentima, ali i svojim glasom. Naravno da je i tu Sotona vidio svoju priliku i napravio veliku žetvu pretvorivši glazbu u nešto ružno. Stvorivši industriju glazbe pretvorio ju je u idolopoklonstvo. Milijuni ljudi rade u toj industriji novca i nije im ništa sveto, čine sve da zarade što više novca. Pa tako se već godinama glazbeni spotovi temelje na seksualnosti i golotinji. Umjetnici su „seks simboli“ i milijuni ljudi ih prate i slušaju i žele biti poput njih. To je totalna zastranjenost i pobuna protiv Stvoritelja. No, to je kršćanima očigledno i ne treba im na to posebno skretati pažnju. Svaki kršćanin se toga kloni.

No kad ozbiljan glazbenik koji doduše nije kršćanin, ali je utjecajan zbog svog neupitnog talenta i cijeni ga cijela glazbena zajednica napravi ovakvo nešto, to treba razmotriti. Riječ je o Ry Cooderu, američkom glazbeniku i producentu, vjerojatno svima poznatom kao osnivaču i producentu benda Buena Vista Social Club, ali i njegovim solo projektima. Sada ima 71 godinu i njegov novi album se iščekivao s nestrpljenjem. Kad sam vidio da mu je dao ime „Prodigal Son“ i da je obradio gospel blues pjesmu Blind Willie Johnsona „Nobody’s Fault But Mine“, i sam sam mislio da će biti kršćanske tematike. Gadno sam se razočarao:

U spomenutoj je pjesmi uz Isusa ravnopravno postavio Budu.

Nobody’s fault but mine
Nobody’s fault but mine
And well If I don’t read my soul will be lost
And that’s nobody’s fault but mine

I got a bible in my home
I got a bible in my home
If I don’t read my soul will be lost
And it’s nobody’s fault but mine

My mother taught me how to pray
My mother taught me how to pray
If I don’t pray my soul will be lost
Nobody’s fault but mine

Jesus taught me what to do
And Buddha taught me what to do
If I don’t do right my soul will be lost
Nobody’s fault but mine
I don’t blame nobody

Nobody’s fault but mine
Nobody’s fault but mine
If I don’t pray my soul will be lost
Nobody’s fault but mine, yeah

Nobody’s fault but mine.

Naravno da sam išao poslušati i naslovnu pjesmu s albuma, a što sam tamo čuo sablaznilo me skroz. Ry u početku pjesme kaže:

Now the prodigal son was a forward child
His mind was not to obey
But after he left his father’s house
He thought he had gone astray

That’s why
I believe that, I believe that I will go back home
Yes, I believe that, I believe that I will go back home
I believe that, I believe that I will go back home
And be a servant of the Lord…

I sve se čini kao kršćanska pjesma koja slavi Boga, ali onda u 4. strofi opet Buda:

Now, I wandered into a tavern
Where a music band was playin’
The steel guitar rang out so sweet
I felt like I was prayin’
And I asked a comely waitress
“Is this a new teaching?”
Yeah, she said, “There is no God but God
And Ralph Mooney is his name”
I said, “Let me empty your ashtray, Mr. Mooney
And if the drunks interfere I’ll be sad
But just as long as you sit there on the bandstand
And play your guitar like Buddha, I’ll be glad!”
Now the father asked the prodigal
“Did you smell the sweet perfume and hear the angel band?”
He said, “Daddy! Dim lights, thick smoke, and loud, loud music
Is the only kind of truth I’ll ever understand!”

I naravno tekst koji nema veze s refrenom koji ide na početku i na kraju.

Zašto to Ry radi? Ruga se s Bogom. Suptilno zavodi slušatelja da je to kršćanska pjesma, a koju onda posvećuje Budi, lažnom bogu, zapravo Sotoni. Ta ideja je i došla od Sotone.

George Harrison, bivši gitarist Beatlesa, početkom 1970-ih već se poslužio tom idejom. U pjesmi „My Sweet Lord“ uvodi slušatelja u predivnu melodiju i riječi:

My sweet Lord
Mm, my Lord
Mm, my Lord

I really want to see you
Really want to be with you
Really want to see you, Lord
But it takes so long, my Lord

My sweet Lord
Mm, my Lord
Mm, my Lord

I really want to know you
I really want to go with you
Really want to show you, Lord
That it won’t take long, my Lord
(Hallelujah)

My sweet Lord
(Hallelujah)
My Lord
(Hallelujah)
My sweet Lord
(Hallelujah)

Da bi onda kad te uvuče da počneš pjevušiti i uneseš se u melodiju počeo s Krišnom:

Mmmmm My Lord
(Hare Krishna)
My my my Lord
(Hare Krishna)
My sweet Lord
(Krishna, Krishna)
Oohh…
(Hare Hare)

Now I really wanna see you
(Hare Rama)
I really wanna be with you
(Hare Rama)
I really wanna see you Lord
Ahh
But it takes so long, my Lord
(Hallelujah)
Mmmmm
My Lord
(Hallelujah)
My my my Lord

Vjerujte, kad sam prvi put čuo pjesmu bio sam očaran dok nisam čuo ovaj dio s Krišnom. A vjerujem da mnogi nisu primijetili i nastavili su pjevušiti i time slaviti Sotonu umjesto Boga.

Možda je nekima poznato da se Bob Dylan krajem 70-ih obratio na kršćanstvo i napravio tri prekrasna albuma: Slow Train Coming, Saved i Shoot Of Love. Kad je prvi put nastupio s tom glazbom, mnogi su ga izviždali i napustili koncert. Kršćanstvo je napustio nekoliko godina poslije, vjerojatno pod teretom svjetske slave, ali iza njega su ostale predivne pjesme posvećene vjeri i Isusu. Pa tako u pjesmi „Precious Angel“ kaže između ostalog:

Sister, lemme tell you about a vision I saw
You were drawing water for your husband, you were suffering under the law
You were telling him about Buddha, you were telling him about Mohammed
in the same breath
You never mentioned one time the Man who came and died a criminal’s death…

Poslušajte cijelu pjesmu i sva tri albuma da vidite kako čovjek s velikim pjesničkim talentom daje slavu Bogu, a ne kao do tada, čovjeku. Nažalost vjera mu nije bila dovoljno jaka da se odupre svjetskoj slavi, i kad je vidio da mu popularnost pada, vratio se u svijet i postao još popularniji nego što je bio prije. Ali nije na nama da sudimo. Sudac će na kraju reći svoje.

Potpuno druga priča je s Johny Cashom, ali o tome drugom prilikom.

Autor: Željko Špoljarić

I za kraj podsjetimo se na nekoliko biblijskih istina o tome kako trebamo svim srcem ljubiti, štovati i služiti samo našemu Bogu:

„Čuvajte se da se srce vaše ne zavede, pa zastranite te počnete služiti drugim bogovima i klanjati im se“ (Ponovljeni zakon 11,16).

„Samo dobro pazite… da ljubite GOSPODA, Boga svojega, i svim njegovim hodite putima i držite zapovijedi njegove te uza nj prionete i njemu služite svim srcem svojim i svom dušom svojom“ (Jošua 22,5).

„Klikni GOSPODU, zemljo sva! Služite GOSPODU s radošću! Dođite s poklikom pred lice njegovo! Znajte da je on, GOSPOD, Bog; on nas je stvorio, a nismo se sami; njegov smo puk i ovce paše njegove. Uđite sa zahvalnicom na dveri njegove, u dvore njegove s hvalom; hvalite ga, blagoslivljate ime njegovo“ (Psalam 100,1-4)!

„Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite — sve činite na slavu Božju“ (1. Korinćanima 10,31).

„I sve što god činite, riječju ili djelom, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu i Ocu po njemu“ (Kološanima 3,17).

„I sve što god činite, radite zdušno — kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu — baštinu. Ta Gospodinu Kristu služite!“ (Kološanima 3,23-24).

Više na slične teme na tagu: ŠTOVANJE.