OTVORENO PISMO VOĐAMA BAPTISTIČKE CRKVE

1240
pregleda
pismo Baptističke crkve
Pastorima, starješinama, profesorima, „pismoznancima“, braći i sestrama Baptističke crkve u Hrvatskoj i svim ljudima dobre volje.

Draga braćo i sestre!

Dužnost moja, kao učenika i sluge Gospodina Isusa Krista, a sve gledajući, slušajući i prateći što se događa u navedenim crkvama, sada i bez oklijevanja upućujem ove sljedeće retke. Crkve o kojima je riječ promašile su svoju priliku i okrenule su leđa od istine koja je u Kristu Isusu, te odlaze putovima otpadništva silaziti u zaborav. Jeste li zamijetili što Bog kaže o takvim crkvama? On izjavljuje da nisu ni hladne ni vruće. U njima se pjevaju pjesme i mole molitve, ali su prazne i ne postoji sila Božja. One imaju svoja vjerovanja, ali to je samo u glavi. One ne traže stvarno iskustvo s Kristom koji mijenja ljudske živote i koji ih posvećuje, što znači da sve što imaju je vanjsko obličje pobožnosti bez stvarne sile Svetog Duha. Hvale se svojom postojanošću i moći, ali Bog izjavljuje da će odbaciti te i takove crkve iz svojih usta.

Isus s neba izjavljuje da umjesto da su odjevene, crkve su gole, i umjesto da to vide, ostaju slijepe. Umjesto da poznaju radost Gospodnju, jadne su i bijedne. To kaže Gospod za crkve koje ne žele ući kroz vrata koja je On za njih otvorio! Imale su priliku, ali su je odbile. Teške su to riječi! Dopustite da vam glasno ovo kažem. Nema zamjene za silu Svetog Duha u Božjoj Crkvi!

Zašto ljudi više ne prihvaćaju poziv na pokajanje i svetost u Kristovim crkvama? Zašto postoji tolika mržnja prema ispravku i mržnja prema svakoj opomeni?

To danas više nitko ne želi slušati! Radi svog načina života! Zato što se propovijedanja koja slušaju divno uklapaju u njihov način života. Pastva ide takvim učiteljima jer se žele osjećati ugodno u svom svijetu materijalizma. U takvom su raspoloženju da se propovjednici i oni koji to slušaju ne žele ničega odreći, ništa ne žele žrtvovati, ništa ne žele čuti o križu i žrtvovanju. Svi oni kupuju, stječu, uživaju, uspinju se i odbijaju obratiti pozornost na proročka upozorenja da će sva ta zabava uskoro završiti.

Da, braćo, takve crkve (a ne samo gore spomenute) traže zabavu punu koncerata, drama i društvenih okupljanja. A proroke i Božje glasnike ismijavaju, odbacuju i progone.

Te crkve žive u opsjenama, ne žele slušati Božjeg propovjednika ili Evanđelje da im kaže tešku istinu, da izvuku mač Gospodnji. Umjesto toga kažu: „Propovijedaj nam lijepe stvari! Mi želimo biti sretni i blagoslovljeni! Učini da se svi dobro osjećamo! A odbijaju poruku o svetosti i odvajanju od svijeta.“

Vi braćo i sestre koji ste iskreni u našoj predragocjenoj vjeri, budite i nastavite biti vjerni Bogu i odbijte svaki kompromis pod bilo koju cijenu, jer naš Gospodin će uskoro doći i nagraditi sve one koji su mu ostali vjerni do kraja. Kad Ga vidimo bit ćemo poput Njega. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!

A sada nešto konkretno vama pastorima, starješinama i misionarima iz Engleske, Amerike, Brazila i ostalih država.

Da budem savršeno iskren s vama, moje je duboko uvjerenje – a sad ne govorim samo iz osobnog iskustva u evangelizacijskom radu, nego i iz proučavanja Riječi Božje – da krštenje i ispunjenje Duhom Svetim mora jednako snažno prethoditi osvjedočenjem o Njegovoj neophodnosti kao što ste jednom zbog svog grijeha bili osvjedočeni o potrebi sa Spasiteljem. Nitko ne može uspješno tražiti krštenje Duhom Svetim i nitko ne može postići ovo slavno iskustvo ako prije svega nema u srcu glad za stvarima Božjim. A ta se glad rađa samo u srcu kršćanina koji je potpuno posvećen i predan Gospodinu. Zato je ispunjenje Duhom Svetim blagoslovljen i poseban Božanski privilegij, koji Bog nudi svakome tko želi biti obučen u silu s visine za službu, a ne za vlastito uzvisivanje i sebične ciljeve.

Dopustite mi reći vam, a možete zaboraviti sve drugo. Najveća pogreška koju možete učiniti, ili koju ste već učinili, jest da umjesto da Božje stvari idu naprijed u našem osobnom životu i u životu Crkve, one mirno stoje i nastavljaju stajati bez ikakve promjene. Svaki pravi kršćanin nije i ne može biti statičan i pasivan. To znači da Mu moramo svakim danom služiti više i bolje, da Ga svakim danom ljubimo sve više, da rastemo u milosti i da rastemo u otkrivenju Riječi Božje i u znanju.

Najveća pogreška i zamka u koju možemo upasti je onda kada postanemo zadovoljni sami sa sobom, sa svojom službom i sa stanjem oko nas.

Jeste li ikada iskusili istinsko breme koje je Duh Sveti utisnuo na vaše srce zbog duša koje propadaju u vječnu propast da vas to gotovo do boli slama gdje na kraju sve što možete jest jecati i plakati pred Bogom? A potom kad se okrenete i vidite Crkvu i ono u što se pretvorila, dođe vam da poželite umrijeti zbog stida i sramote kakva je Ona u očima Svetog Boga. Uistinu me sram zbog toga. Je li vama danas važno što je Božja Crkva toliko prisno sjedinjena sa svijetom i svim njegovim metodama, što takva hladnoća i ravnodušnost preplavljuje Crkvu, iznutra i izvana. Zar vama to nije ništa? Jer znajte kad duhovna sljepoća dolazi, samo je nekolicina prepoznaje i to je posljednja prepoznatljiva stvar koja se događa Božjem djetetu.

Da, kažem vam istinu, zahvalan sam za sve pomazane propovjednike, učitelje, đakone i pjevače, koji to čine iz svojih posvećenih srdaca i koji istinski hodaju s Bogom. Ali iskreno rečeno, bit stvari je da su danas među nama brojni koji to ne znaju. Gdje su danas oni koji plaču nad svojom djecom, koji plaču nad svojom crkvom, koji plaču nad svojim pastorima?

Znajte da svaki pravi žar za Krista mora doći kroz osobnu krizu, jer samo tada se dobiva svježe pomazanje i prava radost. Biti Isusov učenik i slijediti Ga znači da vas Bog poziva na patnju i križ. To je nešto što mnogi današnji propovjednici ne poznaju i nisu iskusili, te nisu spremni platiti cijenu za to. Tek kad se slomimo i priznamo da to nemamo, Bog nas može ispuniti i pohoditi. Bolestan sam i umoran od stalnog slušanja da netko ima jednu veliku viziju, jedan projekt i san. I to je sve. Sve je to samo jedna prazna ideja i ništa više od toga.

Nema slomljenosti, nema tuge, nema posta, nema muke i boli u našem životu i službi i nema molitve, jer se to ne želi. Vidite li te istine koje Božja Riječ potvrđuje? U kakvom su stanju vaše duše? Jesu li vaše duše žive ili mrtve? Jeste li suhi ili puni suza? Isus je plakao, Pavao je plakao, pa zar ste vi onda bolji od Njega?
Istinu vam govorim, braćo; ona je gorka, ali može biti i spasonosna.

Čeznete li biti ispunjeni Duhom Svetim, i želite li žarko da i crkve budu ispunjene Duhom? Ako da, tada ste na pravom putu! Ako ne, onda neka vam se Bog smiluje! Da, braćo, primili ste silu, ali ona je ili Gospodnja ili vaša vlastita. Ako je Gospodnja, bit ćete u stanju činiti stvari koje On želi da činite, jer ih On čini kroz vas. Ako je to vaša tjelesna sila, postat ćete bombastični i duhovno ponosni jer odbijate sve predati nadzoru Duha. Braćo, nije vaše da radite na silu, vaš je posao da hodite ponizno u molitvi pred Bogom, a On će vam dati silu. Potreban je taj Duh, a to je Duh Sveti.

Dragi misionari koji dolazite u Hrvatsku, živite, služite i propovijedate ovdje desetljećima, jako dobro znate, a zna i Bog da ste napravili malo i skoro ništa.

Znaju li to i ono malo braće i sestara koji ritualno i religijski dolaze u crkvu? Gdje su u crkvi mladi? Gdje su nanovorođeni? Gdje je crkva puna obraćenja? Gdje su sve radosti i slava Gospodnja? Što je uzrok ovom turobnom stanju?

Možda su vam važnija putovanja, konferencije, radiopostaje, kazališne predstave, a sve u opravdavanju sebe pred onima koji su vas poslali, koji vas plaćaju i kojima ste dužni podnositi izvješća o svome radu. Nije li vaša pastva zaslužila više i bolje? Zar mislite da to što dolazite iz visoko obrazovane zemlje kao misionari, da ćete ovdje naći bezuvjetnu poslušnost, nedodirljivost i besprijekornost osobnošću kojom vodite crkvu ovdje i sada?

Da, imate svoje istomišljenike, ali što ste time dobili? Dobili ste otklon od svih malenih kršćana, jer nisu vidjeli ništa dobro u vašem radu. Prijetnja su vam oni koji bi mogli otkriti svu neučinkovitost vaše pastorale.

S druge strane, očekujete da vam se pojedinci podređuju i upotpunjuju sporedne crkvene dužnosti na dobrovoljnoj bazi, kao i vrijeme za pastoralu koja je vaš posao, pa je stoga zdušno izvršavaju, a za koju ste izuzetno dobro plaćeni po hrvatskim standardima. A neki još i danas vrše službu u crkvi a da nisu vrednovani na način koji to zaslužuju.

Žalosno je reći da je odlaskom brata Petera McKenzie, Baptistička crkva, ovdje u Zagrebu, ušla u mrak u kojem se jedva nazire slabašna svijetlost na kraju tunela.

Naši ljudi ovdje u Hrvatskoj, a to govorim za kršćane po Isusu Kristu, nisu naivni ni glupi da ne mogu razlučiti tko i kakav bi trebao biti njihov pastor, tješitelj i čovjek ohrabrenja.

Uvijek sam vjerovao i vjerovat ću da je pravi prijatelj onaj koji vam govori istinu, koji vam kaže izravno i direktno, a lažni je onaj koji zna istinu, ali koji šuti i ništa ne poduzima, jer se iz nekog razloga boji to reći. Zašto tako vjerujem? Zato što je takav bio i jest naš Gospodin Isus Krist. Čovjek koji je prisan s Bogom nikad nije zastrašen od čovjeka.

Od trenutka svog obraćenja do danas nisam imao većeg prijatelja od Isusa. Kada me On spasio, Njegova me ljubav potpuno slomila, i kao potpuno prazan i izgubljen koliko samo čovjek može biti, predao sam Mu se potpuno i zauvijek postao Njegov i On moj. Kao mladi sljedbenik odmah sam naučio lekciju i iskusio što znači biti odbačen, izrugivan i lažno optuživan od svojih bližnjih. Udarci su uvijek najteži i ostavljaju najdublje rane od onih koje voliš i onih s kojima si prisan, za koje nikad ne bi očekivao da bi ti učinili nešto loše i povrijedili te.

Po dolasku misionara iz Brazila, davao sam se u potpunosti i molio se s ostalom braćom da zajedno osnujemo novu crkvu, gdje bi kao Kristovi učenici dobrovoljno položili svoje živote za druge i njihovo spasenje. Vjerovao sam i nadao sam se svim srcem da će crkva Isusa Krista u tom gradiću biti istinski temelj i svjetlo gdje će mnogi upoznati istinu i upoznati Boga. Od trenutka preseljenja crkve u novi prostor uvidio sam po Duhu Svetom da crkva ne ide u dobrom smjeru. To mi je svjedočanstvo iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec postajalo sve jače i izraženije. To je postajalo tako veliko breme na mom srcu da je bilo poput velikog kamena koji tamo leži i pritiskuje ga svom svojom težinom.

Stalno sam sebe preispitivao zašto je to tako, i što je to pogrešno da crkva ide u krivom smjeru? Počeo sam postiti pred Bogom i moliti se iskreno, da bi mi On pokazao što je pogrešno i što koči Božje djelo u toj crkvi.

Ovo što govorim je istinito i iskreno jer sam Bog stoji iza toga. Nakon nekoliko mjeseci neprekidne i redovite tajne molitve u svojoj klijeti dobio sam odgovor i  pokazan mi je pravi razlog. Spoznaja te istine me je doslovce slomila, jer sam vidio ono što je Bog vidio tamo! Vidio je da kod vodećih osoba u crkvi postoje osobne i sasvim sebične želje za osnivanjem crkvi. Prevelika želja za vlastitom slavom, želja za vlastitim imenom, ponos, samouzvisivanje, samopravednost. Želja da se uzdigne čovjek i njegov trud, a da se Bog i Njegova slava skinu s mjesta koje pripada jedino i samo Njemu. Osnivanje i razvoj crkve pretvoreni su u nekakav osobni i privatni projekt gdje će rast i povećanje doći na način kako to čovjek odredi, no koji je sam po sebi potpuno neostvariv, nemoguć i promašen.

Ono što me najviše od svega slomilo jest to da mi je Bog pokazao sljepoću vas vodećih, kako ne možete i niste u stanju vidjeti duhovnu stvarnost u kojoj se nalazite i u kojoj se nalaze ljudi oko vas, a razlog je što ste izgubili dodir Božji. Da ste ispunjeni Duhom Svetim i predani Njegovom Svetom vodstvu, zasigurno biste to vidjeli. No vi gledate na Crkvu svojim tjelesnim očima, bez da ju vidite očima Duha. Jer duhovne stvari mogu se samo duhovno razabirati i razumjeti. Isus je rekao da slijepac ne može voditi slijepca, jer će oboje tada pasti u jamu.

Vi vodeći starješine mislite da su Crkva i propovjedaonica izlog gdje ćete pokazivati svoje darove i talente, umjesto da otkrivate talente i darove drugih, kako bi se vjernici mogli izgrađivati i kako bi rasli u sličnosti s Kristom, služeći mu s darovima koje im je On dao za Njegovu slavu.

U suprotnom, ako se darovi potiskuju i ako im se ne omogućuje da vrše službu koju je Bog za njih predodredio, tada se ubija duh u vjernicima, oni postaju žalosni, ogorčeni, te umjesto da im odlasci u crkvu budu najveća radost, za njih postaje najveći teret i muka. Jer uvijek iznova slušaju iste stare priče i propovjedi, pjevaju iste pjesme bez Duha i života, slušaju uvijek iznova iste ljude, a sve to bez okusa i mirisa.

Vidite, kad čovjek gubi i izgubi pomazanje, tada čini stvari koje Bogu čine veliku žalost, a da pri tome toga uopće nije svjestan. Događa se upravo ono što je Isus rekao crkvi u Otkrivenju: „Imaš ime da si živ, a mrtav si.“ Kad izgubimo naš hod s Bogom, nama počinje ovladavati tijelo, postajemo sebični, ljubomorni, kritični, vrlo lako osuđujemo druge, te postajemo grubi i tvrdi. Jer braćo, budimo iskreni, ako među nama vlada zavist i prepiranja, Bog nam preko Pavla izjavljuje da smo tjelesni i da još uvijek živimo po čovjeku. Nismo duhovni i kao takvi ne možemo razumjeti više tajne i istine Radosne vijesti. Gospod nam kao takvima ne može povjeriti svoje breme i svoju viziju, jer ju nismo u stanju nositi.

Prema tome, svaki kršćanin bez obzira nazivao se on pastor ili misionar može raditi u Božjem djelu i biti u crkvi godinama, a da pri tome bude i ostane malo dijete. A takvih je danas nažalost velika većina u crkvama. Jedina naša nada je u tome da nam Bog otvori oči, da nas ponizi i slomi, kako bismo vidjeli svoju ne sličnost s Kristom i Njegovim karakterom, te se tada očajni potpuno i bezuvjetno predali pod vodstvo Duha Svetoga.

Takvoga kršćanina koji se potpuno predao Duhu Svetome i koji je istinski nanovorođen, ne može nitko prevariti ili dovesti u zabludu jer je Duh Sveti u njemu, koji mu otkriva svu istinu kako o ljudima tako i o Crkvi općenito.

Ono što je nama najviše potrebno u ovom času, braćo i sestre, jest da shvatimo tko je Isus i da Ga osobno iskusimo. Tada ćemo kao i ljudi u prvim stoljećima vidjeti u Isusu Božju ljubav i dobrotu u svemu što je činio, te shvatiti da je Otac djelovao kroz Njega pomažući ljudima u nevolji, jer Njemu je bilo stalo čak i do takvih koje su vjerski starješine zanemarivali i prezirali.

Nadalje, ako pastor, misionar ili onaj koji se smatra vodećim u osnivanju crkve nije molitveni čovjek za Crkvu nema nikakve šanse da Ona raste, da živi i da bude Kristov svjedok u tom gradu. Misionar može imati po svjetovnim, a i crkvenim mjerilima, najbolje moguće kvalifikacije i preporuke, svoja prošla postignuća, no ako sada i ovdje nije predan molitvi, ako u nju ne vjeruje i ako je ne prakticira, svaka vizija ili san o osnivanju crkve može se odmah zaboraviti. Možda u početku postoji revnost, no malo po malo prestaje biti ovisan o Bogu tražeći od Njega viziju, breme i strast za duše, dok raste u samouvjerenosti kako će vlastitim znanjem, iskustvom i strategijom nešto postići. Postaje siguran u svoje tjelesne ideje da će nešto ostvariti i učiniti za Boga. No prava istina je da na taj način nitko ne može učiniti ništa od samog sebe.

Gledam kako nam se Đavao otvoreno smije kad vidi da vodeći u crkvama ovise o svojim vlastitim planovima, snazi i ugledu svoje misije i organizacije. No ako u svemu tome nema sile Boga Svemogućega, ostaje beskorisno, suho i prazno.

Ono što nadalje gasi i žalosti Duha Svetog jest odnos vodećih pastora prema iskrenim kršćanima. To su ljudi za koje je Krist umro i koji su Bogu vrlo dragocjeni, koji trebaju biti stup novootvorene crkve, kao i svi oni koji će doći nakon toga. Jer crkva se osniva upravo zbog nanovorođenih ljudi da nađu svoje mjesto u njoj, mjesto gdje će slaviti i pjevati Bogu kojeg ljube i gdje će se moći izgrađivati kao vjernici. No umjesto da ih se prigrli, da im se iskaže iskrena ljubav, prijateljstvo, događa se upravo suprotno.

Vi kao vodeći odlučujete osnivati crkvu onako kako vi mislite, na tjelesan i neduhovan način, a u vrlo kratkom vremenu podižete zid preko kojeg se ne može prijeći. Potom izbacujete, klevećete i prezirete malene kojima je tamo mjesto, a sve bez da trepnete okom. Na kraju, prava braća i sestre u Kristu izlaze duboko pozlijeđeni i ožalošćeni takvim postupanjem.

Upit takvim vođama za onu braću koja su malo „težeg“ karaktera ili su „drugačiji“. Zar ih treba odbaciti i odgurnuti ili im treba dati utjehu i ohrabrenje? Pogledajte Kristov odnos i postupanje prema Petru i sve će vam biti jasno.

Da, uvijek će postojati ljudi koji se neće s nama u svemu slagati, možda će na neke stvari gledati drugačije, ali na kraju, braćo, ljubav po svojoj naravi uvijek podnosi sve i dugo trpi. Crkva koja želi živjeti i rasti može to jedino po Božjim kriterijima i standardima, a ne našim, jer Ona pripada Kristu, a ne nama. Crkve su prazne jer u njima nedostaje sile i kao takve po Bogu ne mogu rasti i napredovati.

Zar mislite da Krist samo tako može prijeći preko svih loših ljudskih odnosa i bez nastojanja da se stvari riješe i izglade, te uspostavi mir među braćom? Nakon što pogaze najmanje među nama, vođe nastavljaju uporno i slijepo slijediti vlastite putove i stavove. Može li obitelj koja je posvađana napredovati? Može li crkva gdje su ljudi u nesređenim odnosima napredovati? Nikada i nikako to u Božjoj Crkvi nije moguće. Kad netko dirne u malene Isusove učenike i optuži ih, to je kao da je dirnuo i optužio samoga Krista. Trebamo li šutjeti pogođeni nepravdom? Jesu li vođe i starješine imuni na opomenu? Umjesto da pokažu Kristov primjer, žele biti veliki, natjerati da ih se sluša te vladati nad onima koji su im povjereni.

Pitanje za svakog pastora i vođu. Jesi li ti slomljen čovjek? Jesi li sada više slomljen nego što si bio prije pet godina, jer to je ono što pokazuje tvoje srce pred Bogom. Braćo, zar zaista mislite da imate idućih pet godina za osnivanje crkvi, a ne znate hoćete li sutra biti živi?

Dragi misionari, kad kažete da vas je Bog poslao ovdje u Hrvatsku, zar je vaša misija ovdje da ljude pridobivate za svoja vlastita uvjerenja, za vaša viđenja o Crkvi i kako se Ona vodi? A sve one koji se s vama ne slažu i to ne slijede, njih se jednostavno odričete i s njima više ne želite imati nikakvog posla.

Apostoli su ljude pridobivali za Krista i to je bio njihov jedini zadatak, za to su živjeli, radili, potrošili se i umrli. Ako mi danas želimo ispuniti Njegov veliki nalog ovdje u Hrvatskoj i cijelom svijetu, vjerujem čvrsto da je došlo zadnje vrijeme da se odbace zauvijek tjelesne metode, tjelesne strategije i vlastita tjelesna shvaćanja. Zapravo, sasvim sam uvjeren da pokušavamo dobiti probuđenje na sve moguće načine osim na Božji način.

U Novom zavjetu nigdje nema izvještaja da su apostoli organizirali predstave, kazališne izvedbe i koncerte da bi ljude učinili Kristovim učenicima. Ne! Oni su čekali u Jeruzalemu dok Duh Sveti nije sišao na njih, a kad je došao, On ih je preuzeo i tada su bili spremni na poslanje. Bog je danas duboko uvrijeđen kad mi evangelizaciju pokušavamo učiniti prihvatljivom za ljude ovog svijeta, jer Evanđelje je krvavo, ono je slavno i ono je samopožrtvovno. Isusov nauk je radikalan i sigurno će ljude odbiti jer ih osuđuje i suočava s njihovim grijesima, da moraju umrijeti grijesima i biti razapeti s Kristom da bi mogli živjeti novim životom kao svjedoci za Krista.

Ovdje u Hrvatskoj imamo mnoge Biblijske škole, imamo puno i previše kršćanskih knjiga, puno konferencija, puno radiopostaja, ali sa svime time naša je zemlja i dalje neučinkovita i neplodna pred Bogom.

Ono što očajnički trebamo jest ono što smo izgubili. A što je to? Potrebna nam je vatra Svetog Duha iz starih vremena. Crkva koja je trijezna zasigurno nema nikakve koristi kod Boga. Ali Crkva koja gori, tada nam neće biti potrebno da ju razglašujemo preko radija, televizije i kršćanskih letaka. O ne. Svi u gradu će za to znati. Znat će da je u toj Crkvi Bog prisutan. To je ono što trebaju Baptističke i sve ostale crkve.

Prije nego što vjernici prime taj plamičak s neba, najprije misionari i pastori moraju biti osvjedočeni i trebaju se probuditi, jer više nema mnogo vremena. Uvjeren sam da je najveći Božji problem danas hladna crkva u hladnom svijetu, a takva je jer su oni koji je vode sami hladni. Zato se najiskrenije dan i noć molim da dobijete tu viziju od Boga, da vidite sebe u pravom svijetlu i što i koga predstavljate. Jer najveća zamka u koju čovjek može upasti jest da misli da hoda u Božjoj volji i da je u središtu Božje volje, a zapravo je sasvim promašio cilj.

Da biste to postigli, morate platiti cijenu, a ona je velika. Trebate prestati brinuti o tome kako ćete sebe i svoju misiju ovdje u Hrvatskoj opravdati pred onima koji vas financiraju.

Možda ćete izgubiti ugled i u Americi, Engleskoj, Brazilu i ostalim zemljama, kao i ovdje u Hrvatskoj, možda ćete se mnogima zamjeriti, možda ćete se mnogima morati još više zamjeriti. Mnogi će vas odbaciti i sve drugo što slijedi, no ono što ćete dobiti zauzvrat je mnogo više od toga. Dobit ćete strast i takvu radost koju nikakva satisfakcija i nikakav novac ne može nadomjestiti. Dobit ćete to što ćete početi ljubiti svoju braću i sestre Kristovom ljubavlju i sigurnost u svom srcu da je to jedini put i jedino svjedočanstvo koje vrijedi kod Boga i koje se kod Njega računa.

Hoćete li umrijeti sebi, svojim vlastitim ambicijama, svom imenu i ugledu? Hoćete li položiti svoj život na oltar i moliti Boga da pošalje oganj s neba i spali sve ono što je u vama tjelesno? A da ostane i gori sve ono što je od Duha Svetoga i što je za vječnost? I kao zadnje, hoćete li se usuditi riskirati svoju budućnost i svoju plaću i žrtvovati sve zbog Isusa?

Jer vjerujte, tada će vas Bog upotrijebiti kao nikada do sada i bit ćete Božji instrument i Njegovo moćno oruđe za Njegovu slavu. Tada će sam Isus Krist živjeti u vama, vidjeti kroz vas, ljubiti kroz vas, osjećati kroz vas i patiti kroz vas nad onima za koje je On umro.

Uopće vam ne mogu riječima opisati ono kroz što sam sve prošao, ali Bog zna da sam to morao proći. Nikakva žrtva i nikakav gubitak s moje strane nije preveliki i ne može se mjeriti s onim što je Isus učinio za mene i za vas. Znajte i budite uvjereni da sam sve oprostio, zato što je i meni Krist sve oprostio. Znam da će ovo pismo pobuditi u nekima silno ogorčenje, bijes i nelagodu, ali upravo u tome jest cilj, smisao i svrha ovog pisma. Neki će se opravdavati svim silama, crniti me i ogovarati, pa čak i zamrziti. Da, i to će se zbiti, ali uzalud im trud, jer će možda duboko u svom srcu shvatiti ispravnost svega izrečenog, ako im Gospod podari tu milost.

I na kraju, draga braćo i sestre, mislim kako je došlo vrijeme ovdje u Zagrebu i po cijeloj Hrvatskoj da se istinski nanovorođeni kršćani moraju upitati jesu li im draži i miliji tzv. „uvozni“ pastori – koji su itekako preplaćeni za svoju neučinkovitu službu, ili je vrijeme da to budu naši domaći prosvijetljeni, mladi i u Duhu ljudi kojima se takva prilika rijetko ili nikako ne omogućuje.

Bog nikada neće malene i neupućene ostaviti nezbrinute u svojoj prevelikoj ljubavi, milosti i milosrđu. Budite sigurni, braćo i sestre, da svi oni koji sada na pogrešan i neduhovan način vode crkve diljem svijeta, pa tako i ovdje, bit će pozvani na odgovornost pred Bogom, od onih koji ih financiraju, koji su ih poslali (pa tako i oni sami) u te neučinkovite i promašene misije, ukoliko se radikalno ne promjene.

Pismo je upućeno svima koji imaju oči – da progledaju, koji imaju uši – da čuju, koji imaju čisto srce – da razumiju. Takvi će biti spašeni u onaj Dan koji samo što nije stigao!

Milost Gospodina našeg Isusa Krista sa svima vama!

Vaš ponizni Tin Jelačić

Komentari

komentari