Ono što je mrtvo ne raste

375
pregleda
trudnica mrtvo ne raste
Foto: Pixabay

Mnogi koji podržavaju abortus imaju postmoderni svjetonazor. Tvrde da možemo ubiti nerođeno dijete zato što je ženino pravo na izbor iznad prava nerođenog djeteta na život. Zapravo tvrde da je odgovor na pitanje kada život započinje neodređen, što je opravdanje za pobačaj na zahtjev. Argument neodređenosti bio je ključan za prezentaciju Nadine Strossen, bivše predsjednice udruge ACLU (American Liberties Civil Union), kada sam s njom nedavno debatirao na Sveučilištu države Oregon (OSU).

Bilo mi je drago što se njezin početni argument oslonio na tvrdnju kako ne možemo znati kada život počinje. Ovo se uklopilo u strategiju koju sam izabrao prije početka rasprave. Nadine je učinila još dvije stvari u svojoj uvodnoj riječi za koje sam se nadao da će učiniti: 1) tvrdila je da je sudski proces „Roe protiv Wadea“ [1] donio umjerenu odluku koja je uravnotežila suprotstavljene interese pojedinaca i države, i 2) tvrdila je da je ta odluka bila potrebna kako bi se zaustavila smrt žena koje su umirale od ilegalnih pobačaja. U mom uvodnom argumentu koji je uslijedio nakon njezinog, pokušao sam ukazati na dvije stvari:

  • Postoji jasan konsenzus u znanosti embriologije da život započinje začećem. Znanstveno gledano, nerođena djeca su distinktna, živa, cjelovita ljudska bića koja se iznutra aktivno razvijaju od samog trenutka začeća.
  • Između nas koji smo danas odrasli i nerođenih ljudi koji smo nekad bili nema razlike koja bi opravdala naše ubojstvo u ranijoj fazi razvoja. Drugim riječima, ne postoji suštinska razlika između „čovjeka“ i „osobe“. Nadalje, svaki pokušaj opravdanja pobačaja koji filozofski nalazi razlike između rođenih i nerođenih živih ljudi sustavno uspostavlja ljudsku nejednakost. Naše društvo mora izabrati između jednakosti svih ljudi i pobačaja. Jednostavno ne možemo imati oboje.

Život započinje začećem

Nakon što smo predstavili naše početne argumente, Nadine je imala priliku pobiti moj argument. U toj replici, izazvala je moju tvrdnju o tome kako postoji apsolutni konsenzus među embriolozima da život započinje začećem. Citirala je izvor koji kaže da je to pitanje na koje se ne može dati uvjerljiv odgovor. Ovo je za Nadine bila odlična taktika. Očito je bila spremna. Srećom, ovo sam očekivao.

U mom pobijanju, koje je uslijedilo nakon njezinog, pozvao sam se na rad Francisa Beckwitha. Kao što je Beckwith pisao, slučaj Roe protiv Wadea priznaje da je pitanje parametara ženskog prava na pobačaj neraskidivo vezan za pitanje kada počinje život. Dakle, ako netko želi biti agnostik po pitanju kada počinje život, onda mora biti agnostik i po pitanju ženskog prava na izbor. Dao sam protuargument uspostavom te ključne točke.

Umjesto priznanja da postoji legitimna sumnja u vezi toga kada započinje život, odlučio sam ponovno uspostaviti tu poantu kao riješenu, navodeći veliki broj izvora koji to podržavaju. Među njima, uključio sam i Alana Guttmachera, bivšeg predsjednika Planned Parenthooda (udruge koja promovira slobodan pobačaj), i Petera Singera, filozofa sa Princetona (također pobornika pobačaja). Htio sam pokazati da mnogi iskreni zagovornici prava na slobodan pobačaj podržavaju činjenicu da život započinje začećem. Zapravo, oni to čine već desetljećima.

Debata je bila takve strukture da protivnici imaju neformalnih pola sata za razgovor nakon početnih izjava i replike. U tom razgovoru, Nadine se pokazala pristojnom i dobro informiranom. Također me je  impresioniralo to što je bila iskreno zainteresirana za moje stavove o nizu pitanja vezanih za raspravu. Bila je dostojan i artikulirani protivnik.

Loša strana Nadininog izbora pitanja bila je da su povremeno davala dojam kao da pokušava skrenuti s teme statusa nerođenih. Kada bi Nadine tijekom rasprave upotrijebila izraz „potencijalni život“, pokušao sam iskoristiti taj trenutak da preusmjerim raspravu. Pitao sam je pokušava li pomoću izraza „potencijalni život“ poreći da su nerođena djeca ljudi (u biološkom smislu) ili osobe (u filozofskom smislu). Njezin odgovor je bio „i jedno i drugo“.

Zaseban DNK

Nakon što je utvrđeno da nerođeni imaju zaseban DNK, te da stanična dioba i metabolizam postoje od trenutka začeća, odgovorio sam sljedeće: „Ali Nadine, ono što je mrtvo ne raste.“ Ustvari, to sam rekao dva puta tijekom razgovora.

Ta izjava je postala simbolom cijele rasprave. Ustvari, gotovo svatko tko je vidio raspravu i obratio mi se nakon toga, citirao je tu izjavu. Bilo je učinkovito, jer smo Nadine i ja bili u opasnosti da uđemo u rat citiranjem tekstova koje vjerojatno nitko od prisutnih nikada nije pročitao. No, „ono što je mrtvo ne raste“ je argument koji je nepogrešivo zdravorazumski prihvatljiv, i vjerujem da je time moj cjelokupni argument za pravo na život prevagnuo u toj debati.

Autor: Mike S. Adams; Izvor: crossexamined.org

[1] Sudski proces Roe protiv Wade je sudski proces iz 1973. god. pred američkim Vrhovnim sudom, nakon kojeg je u SAD-u legaliziran pobačaj na zahtjev iz bilo kojeg razloga do trenutka trudnoće kada fetus može preživjeti bez majke (obično do 7. mjeseca). Nakon 7. mjeseca pobačaj se dozvoljava ukoliko je ugrožen život majke. Ovaj sudski proces jedan je od najkontroverznijih u povijesti američkog Vrhovnog suda. I danas se vodi debata na ovu temu (Wikipedia).

Komentari

komentari