Odlazak u crkvu ne znači da si kršćanin!

Odlazak u crkvu ne znači da si kršćanin! To samo znači da ideš u crkvu.

PRISUTNI U CRKVI, ALI ODSUTNI U KRISTU!

Ljudi mogu cijeli život ići u crkvu – sjediti na istom mjestu, pjevati pjesme, slušati propovijedi, nositi Bibliju pod rukom, pozdravljati ljude, misliti „na pravom smo putu“, izgovarati prave riječi u pravo vrijeme – i svejedno na kraju čuti: „Nikad vas nisam poznavao.“ Zamislite tu tragediju. Da vam ljudi cijelog života govore da ste duhovni, da vi sami mislite da ste spašeni, a onda stanete pred Boga – i shvatite da vas On nikada nije poznavao. To nije samo mogućnost – to je stvarnost mnogih. Mnogo ih je koji su prisutni u crkvi, ali odsutni u Kristu. Koji su naučili pravila, ali nikada nisu upoznali Svevišnjeg. Koji su pjevali o Njemu, ali ga nikada nisu primili.

Jer Bog ne gleda na formu. On gleda na srce. Ne zanima ga gdje ste sjedili svake nedjelje, nego gdje vam je bilo srce ponedjeljkom, utorkom, srijedom… Ne pita koliko ste puta rekli „Gospodine“, nego jeste li ga upoznali, pokajali se, predali mu svoj život, te držali zapovijedi i hodali u istini. „Mnogi će mi u onaj dan reći: Gospodine, Gospodine… a ja ću im reći: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene“ (Matej 7,22-23).

ŽALOSNO STANJE MNOGIH

Ići u crkvu ne čini vas kršćaninom ništa više nego što vas boravak u garaži čini mehaničarom, ili sjedenje u knjižnici učenjakom. Prava vjera se ne dokazuje prisutnošću u prostoru, već promjenom srca, života i poslušnošću Kristu. Sve ostalo je samo pozlata bez vrijednosti. Fasada bez temelja. Bog ne traži vašu prisutnost u klupi – On traži vašu predanost, vaše slomljeno srce, vašu svakodnevnu poslušnost, vašu volju da umirete sebi i nosite svoj križ.

„Ti si blizu ustima njihovim, a daleko si od njihovih bubrega“ (Jeremija 12,2). To su riječi koje opisuju stanje mnogih današnjih vjernika. Znaju reći „amen“, ali ne znaju reći „oprosti mi, Bože“. Znaju ustati za pjesmu, ali ne znaju pasti na koljena pred Bogom. Znaju gdje se nalaze poglavlja u Bibliji, ali ne znaju gdje se nalazi njihovo srce pred Bogom. Znaju religiju, ali nisu sreli Živoga Boga. Nisu prošli kroz uska vrata. Nisu umrli sebi. Nisu rođeni odozgor.

Religija vara. I to je najopasnija vrsta laži – ona koja izgleda kao istina. Laž koja vas ne vodi u svijet, nego vas zadrži u crkvi – mrtve i zadovolj(e)ne. Ljudi misle da su spašeni jer ih drugi tako vide. Jer su odrasli u kršćanskoj obitelji. Jer znaju pjesme, doktrine, stihove. Jer znaju kako „funkcionira sistem“. Ali Knjiga života ne sadrži članove crkava. Ne sadrži one koji su se upisali na papir, već one koji su upisani krvlju Jaganjčevom. One koji su umrli sebi, položili svoj ponos pred križem, prošli kroz oganj pokajanja i obnovljeni Duhom Svetim krenuli za Kristom, bez rezerve.

ČISTI SAMO IZVANA

Farizeji su činili sve „kako treba“: postili su, davali desetak, poznavali Pismo. Ali Isus im reče: „Licemjeri! Čistite čašu izvana, a iznutra ste puni pohlepe i nečistoće“ (Matej 23). Njegove najžešće riječi nisu bile upućene grešnicima, već religioznima. Onima koji su znali sve o Bogu – ali ga nisu poznavali. Onima koji su vjerovali da su pravedni – a nikada nisu priznali da su izgubljeni. I danas je isto. Najveća opasnost nije izvan crkve – nego u njoj. Nisu najviše u opasnosti oni koji nikada nisu čuli – već oni koji sve znaju, a nikada nisu predali srce.

Ako vaša vjera ne mijenja vaš život – to nije vjera, to je tradicija. Ako vas ne vodi ka svetosti – to nije put, već krug. Ako nema pokajanja, ako nema plodova Duha, ako nema poslušnosti – onda nema Krista. „Sami sebe ispitajte jeste li u vjeri! Sami sebe isprobajte! Ne poznajete li sami sebe, da je Isus Krist u vama? Osim ako niste odmetnuti“ (2. Kor 13,5). Nemojte pretpostavljati. Nemojte se oslanjati na titule, službe, godine prisutnosti. Spašeni niste jer ste u crkvi – spašeni ste ako ste u Kristu. Jer u Njemu je život. Izvan Njega – nema ničega osim duhovne smrti.

Možete godinama sjediti u crkvi, a nikada ne upoznati Isusa. Možete znati kad reći „Aleluja“, ali ne znati kako umrijeti sebi. Možete izgledati pobožno, a iznutra biti truli. Pravi vjernik nije onaj po izgledu – već onaj kojeg Krist poznaje. „Jer Gospodin ne gleda kao čovjek – čovjek gleda na vanjštinu, a Gospodin gleda na srce“ (1. Sam 16,7).

PROPOVIJEDI BEZ POMAZANJA, PJESME BEZ DUHA!

Danas se Božje ime koristi kao ukras. Crkveni programi se nazivaju „službama“, iako nema služenja. Propovijedi se drže bez pomazanja, pjesme se pjevaju bez prisutnosti Duha. Crkva je postala sklonište od istine – a trebala bi biti mjesto suočavanja. Mjesto smrti starog čovjeka i rođenja novog. Ako se ljudi osjećaju „ugodnije“ u grijehu pod krovom crkve nego pod osudom Duha, nešto nije u redu.

Danas je dan spasenja. Danas možete stati pred Boga – bez maske, bez religioznog kostima – i reći: „Bože, oprosti. Bio sam u crkvi, ali nisam bio u Tebi. Bio sam poznat ljudima, ali Tebi nepoznat. Operi me. Preobrazi me. Neka moje ime ne bude zapisano među članovima, već u Tvojoj Knjizi Života.“ Jer kada dođe taj dan – neće biti važno koliko ste godina išli u crkvu. Važno će biti samo jedno: jeste li bili u Kristu?

Tada će jedini glas koji vrijedi, reći: „Izvrsno, slugo dobri i vjerni… uđi u radost Gospodara svoga.“ Ili „Odlazite od mene, nikad vas nisam poznavao.“ Na vama je izbor. Crkvena rutina vas može uspavati – ali samo Krist vas može spasiti.

Preuzeto: Facebook grupa Biblija i znanost

Više na vezane teme na tagu: CRKVA.