Odbjegli svećenik iz župe Marije Kraljice apostola

Aktualna vijest koja je ovih dana uzburkala i podijelila javnost je svećenik iz Zaprešića koji napušta svoj svećenički poziv radi toga što se zaljubio i želi osnovati obitelj. Ovdje se nećemo baviti time je li njegova odluka opravdana u okviru odgovornosti svećeničkog zaređenja. Prigodno ćemo se dotaknuti samo nekih biblijskih činjenica.

Kao prvo, mnogi ne znaju da svećenstvo danas u biblijskom smislu ne postoji. Apostoli i prvi kršćani nisu bili svećenici. U Novom zavjetu ne možete pronaći NITI JEDAN citat o ulozi svećenstva kakva postoji u rimokatolicizmu, ili svećenicima s posebnim ovlastima koji vrše neku posebnu, pomazanu službu u ime naroda, ili svećenicima kojima se treba ispovijedati grijehe, ili svećenicima koji se ne smiju ženiti, ili svećenicima koji imaju autoritet nad drugima ili posebno znanje od Boga.

Dakako, Biblija spominje starješine i đakone, ali ne u smislu autoriteta ili crkvene hijerarhije, već u smislu pastira ili duhovnog vodstva. Njihova je dužnost napasati, poučavati i brinuti za Božje stado, a ne vladati nad njime. Njihova služba treba biti najponiznija od sviju vjernika, a ne da ih ljudi slave ili časte. Nijedan od apostola nije imao autoritet jedan nad drugim, a kamoli da je taj autoritet imala Marija.

„A Isus im, dozvavši ih, reče: Znate da vladari narodā njima gospodare i velikaši vladaju nad njima. No neka ne bude tako među vama! Nego tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude služnik. I tko god hoće biti prvi među vama, neka vam bude sluga. Kao što ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i dade život svoj kao otkupninu za mnoge“ (Matej 20,25-28).

Razumijete li da duhovni vođe trebaju biti spremni položiti život za Božje stado?

Također, za starješine se kaže da budu „jedne žene muž“ (1. Timoteju 3,2), dakle, naravno da se mogu ženiti, štoviše poželjno je kako ih ne bi iskušavala njihova požuda (1. Korinćanima 7,7-9). Petar je bio oženjen (Matej 8,14; 1. Korinćanima 9,5). Pavao nije bio oženjen, jer je imao poseban dar od Boga pa nije imao nikakav problem s požudom. Čak su i starozavjetni svećenici imali žene.

Što mislite zašto je rimokatoličkim svećenicima zabranjena ženidba? Odgovor je vrlo jednostavan i praktičan. Zbog pohlepe, da se ne bi rasipala materijalna dobra i bogatstvo koje uživa, da se crkva ne bi razbaštinila te imala pravne nasljednike po krvi. Tako nema zvaničnih nasljednika i sva imovina ostaje unutar organizacijske „obitelji“.

„A Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere priklanjajući se prijevarnim duhovima i naucima zloduhā, podlegavši licemjerju lažljivaca ožigosanih u vlastitoj savjesti koji ZABRANJUJU ŽENITI SE…“ (1. Timoteju 4,1-3).

Što se tiče ispovijedanja grijeha, pošto se ne spominje novozavjetna uloga rimokatoličkih svećenika, naravno da se nigdje ne spominje ni ispovijedanje grijeha svećenicima. Primarno smo pozvani ispovijedati grijehe Bogu (1. Ivanova 1,9), a onda i drugim vjernicima kako bismo bili iscijeljeni (Jakovljeva 5,16). Svećenici nemaju nikakve ovlasti nad vašim grijesima, niti vam mogu opraštati grijehe na ispovjedi, niti se možete iskupiti bezbrojnim ponavljanjem molitve krunice.

Bog traži da dođete direktno k Njemu, poniznog i iskrenog stava u srcu. Bog traži žrtvu pokajanog srca koje je spremno vršiti Njegovu volju.

„Žrtve Bogu su duh slomljen; srce slomljeno i skrušeno, o Bože, nećeš prezreti“ (Psalam 51,17).

Jedina poveznica u Bibliji sa svećenicima bili su starozavjetni svećenici (leviti) koji su vršili službu u ime naroda, odnosno posredovali za narod Izrael. Veliki svećenik je jednom godišnje ulazio u Svetinju nad svetinjama koja je predstavljala Božju prisutnost. Svetinja nad svetinjama ukazivala je na Božju svetost i potrebu za Jedinim posrednikom koji može izvršiti pomirenje naroda.

„Imajući dakle velikoga Velesvećenika koji prođe u nebesa — Isusa, Sina Božjega — držimo se vjere koju ispovijedamo. Ta nemamo takva Velesvećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego poput nas iskušavana u svemu, a ipak bez grijeha. Pristupajmo dakle sa smjelošću prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravi čas“ (Hebrejima 4,14-16).

„Jer takav nam velesvećenik i bijaše potreban: svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnikā, i koji postade uzvišeniji od nebesa; koji ne treba danomice, kao oni velesvećenici, prinositi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za one puka. Jer to učini jednom zauvijek prinijevši samoga sebe“ (Hebrejima 7,26-27).

„A Krist se pojavi kao velesvećenik budućih dobara — po većem i savršenijem šatoru, ne rukotvorenome, to jest ne od ovoga stvorenja, i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj krvi — te uđe jednom zauvijek u Svetinju našavši vječno otkupljenje“ (Hebrejima 9,11-12).

Dakle, svećenička služba u starozavjetno doba ukazivala je na Velesvećenika, Isusa Krista, koji će se jednom zauvijek prinijeti kao konačna žrtva i otkupiti nas od grijeha i smrti.

Uloga starozavjetnog svećenstva prestala je s Isusom na križu – kad se hramski zastor razderao na pola (Matej 27,51) te se time svakome otvorio izravan pristup Bogu. Više nam ne trebaju izabrani, izdvojeni, pomazani, očišćeni svećenici do Božjeg prijestolja. Više nema potrebe da svećenici ulaze u Svetinju nad svetinjama da bi okajavali grijehe naroda. Konačna žrtva za grijehe je podmirena i u potpunosti zadovoljila Božji gnjev.

Sav religijski sustav i starozavjetno bogoštovlje je ukinuto i uspostavljen je Novi savez.

„I radi ovoga je posrednik Novoga saveza: da smrću za otkupljenje od prijestupaka iz prvoga Saveza pozvani prime obećanje vječne baštine… Stoga ni onaj prvi nije bez krvi ustanovljen… I gotovo sve se po Zakonu krvlju čisti, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ (Hebrejima 9,15.18.22).

„Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi sama sebe kao što velesvećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju, inače bi trebao pretrpjeti mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom“ (Hebrejima 9,24-26).

„A gdje je ovo oprošteno, nema više prinosa za grijeh. Imajući dakle, braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje, i Velikoga svećenika nad kućom Božjom, pristupajmo s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom“ (Hebrejima 10,18-22).

Rimokatolički svećenici drže ljude u Starom savezu, obveznom ritualnom štovanju (sakramenti) i ono najvažnije, u teškom neznanju, predstavljajući sebe kao Božje predstavnike, zamjenike i posrednike. Iznova razapinju i prolijevaju krv Kristovu kroz misno žrtvovanje.

Prema Bibliji, današnji hram Božje prisutnosti je naše tijelo koje prima Duha Svetoga po vjeri u Kristovu žrtvu. Više nema svećenika koji prinosi životinjske žrtve i posreduje za grijehe naroda. Današnji svećenici i pomazanici su svi vjernici koji su se uistinu pokajali za svoje grijehe i svim srcem služe Bogu.

Sada je naš jedini posrednik i Veliki svećenik Isus Krist, a mi koji smo se pouzdali u Njega smo kraljevsko svećenstvo. Tako nam govori Božja Riječ. Stoga ni mi ne možemo drugačije.

„Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo“ (1. Petrova 2,9).

Svećenici, posvećeni ili sveti su danas svi koji istinski vjeruju u Isusa Krista i Božju Riječ kao jedini autoritet.

Župa Marije Kraljice apostola?

Postoji još jedna zanimljivost u slučaju ovog svećenika i crkve u kojoj je služio, a to je naziv crkve – Župa Marije Kraljice apostola. Govori li vam to nešto?

Naše je pitanje: Gdje u Bibliji piše da je Marija bila Kraljica apostola?

Jedina kraljica neba koja se spominje u Bibliji je u kontekstu idolopoklonstva i štovanja lažne božice Aštarte, asirske i babilonske božice. Narod je toliko ogrezao u idolopoklonstvo da je ovoj kraljici pripisivao zasluge za mir i napredak. No, to je bilo samo prividno i prolazno; dugoročno je donosilo svoje negativne posljedice. Narod je uzdizao Aštartu na mjesto Boga pripisujući joj atribute i osobine koje pripadaju samo Bogu.

Prinosili su joj žrtve, molili joj se, častili i slavili. Je li vam to poznato?

„Djeca kupe drva i očevi vatru pale, a žene mijese tijesto da naprave kolače Kraljici neba, i lijevaju ljevanice drugim bogovima kako bi me razjarile. Zar oni mene razjaruju?’ riječ je GOSPODNJA. ‘Zar ne sebe, na sramotu lica svojega?’“ (Jeremija 7,18-19).

„Glede riječi koju si nam govorio u ime GOSPODNJE, mi te nećemo poslušati. Naprotiv, izvršit ćemo doista svaku riječ što je izašla iz naših usta paleći kȃd Kraljici neba i lijevajući joj ljevanice, kao što smo i mi i očevi naši, naši kraljevi i knezovi naši, činili u gradovima Judinim i po ulicama jeruzalemskim. Tada smo imali kruha u izobilju i bilo nam je dobro i nikakva zla ne gledasmo“ (Jeremija 44,16-17).

„I GOSPOD to više nije mogao podnositi zbog zlih djela vaših i zbog gnusoba što ih počiniste. Zato se zemlja vaša pretvorila u razvaline i pustoš i kletvu, bez stanovnika, kao što je i danas. Zbog toga što ste palili kȃd i što ste griješili protiv GOSPODA, i niste slušali glas GOSPODNJI ni hodili po Zakonu njegovu i po njegovim odredbama i svjedočanstvima njegovim, zato vas snađe ovo zlo kakvo je danas“ (Jeremija 44,22-23).

Koliko je idolopoklonstvo ozbiljan grijeh govori nam Božja osuda nad takvim idolopokloničkim narodom. Glad, pustoš, siromaštvo, izrabljivanje, iseljavanje stanovništva ove zemlje nije bila nikakva slučajnost. Ništa nije slučajno i za sve postoje posljedice. Ono što sijemo, to žanjemo. Želimo se buniti protiv Boga i biti neposlušni Njegovoj Riječi? Bog će nas prepustiti našim putovima. Ali Bog upozorava da takav narod čekaju još veće kazne ukoliko se ne pokaju.

Ne postoji Kraljica neba. Postoji samo Kralj neba.

Čak je i bezbožni kralj Nabukodonozor koji je sagradio Babilonsko carstvo i zahtijevao vlastito štovanje razumio to u nekim trenucima svoje vladavine. Ovaj je kralj bio Božja osuda nad narodom zbog neposlušnosti, bezakonja i idolopoklonstva. Tlačio je narod i odveo ih u babilonsko ropstvo, a ipak je razumio tko je jedini Kralj neba.

„Kralj odgovori Danielu i reče: ‘Doista, vaš Bog — on je Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima i otkrivatelj tajni, kad si mogao otkriti ovu tajnu“ (Daniel 2,47).

„Nabukodonosor progovori i reče: ‘Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed-Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio sluge svoje koji su se pouzdali u njega i prekršili kraljevu zapovijed, i predali svoja tijela da ne bi služili i klanjali se bilo kojem drugom bogu osim Bogu svojemu… jer nema drugoga boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj“ (Daniel 3,28-29).

„I po isteku tih dana, ja, Nabukodonosor, oči svoje podigoh k nebu i moj mi se razum povrati; i blagoslovih Svevišnjega te stadoh slaviti i veličati onoga koji živi dovijeka; jer njegova vlast vlast je vječna, i njegovo je kraljevstvo od koljena do koljena“ (Daniel 4,34).

„Sada ja, Nabukodonosor, slavim i uzvisujem i veličam Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina a putovi mu pravda, i koji može poniziti one koji hode u oholosti“ (Daniel 4,37).

Jedini Kralj neba je Isus Krist, Stvoritelj neba, i zemlje, i čovječanstva. Proslavimo ga kao jedinog dostojnog sve časti i slave.

Ne možemo reći da nam nije drago da ovaj svećenik napušta rimokatoličku službu, ali još više bi nam bilo drago da je razlog istinsko obraćenje i spoznaja istine koja se nalazi samo u Isusu Kristu, koji se otkriva svakome tko ga svim srcem traži. To bi bio pravi presedan.

Što su rekli njegovi kolege pročitajte: IZDAJA SVEĆENIKA KOJI NAPUŠTA KLER?