Nisam dobar, ali ipak idem u nebo!?

Kako jednostavno podijeliti s ljudima evanđelje? Kako argumentirati uobičajeno mišljenje ljudi o sebi da su dobri? Kako oboriti argument: „Nisam dobar, ali ipak idem u nebo.“?

Nakon što ste postavili pitanje: „Ako danas umrete, mislite li da idete u nebo?“, i osoba kaže: „Da“, pitajte ju: „Zašto to misli?“ Najčešći odgovor bude: „Zato što sam dobra osoba.“

Zatim ih provedite kroz nekoliko od 10 Božjih zapovijedi i moraju priznati da su ih prekršili. Jer ako i niste počinili preljub, najmanje ste nekog pogledali s požudom, prema Isusovim standardima. Ako i nikad niste ništa ukrali, sigurno ste poželjeli imati nešto tuđe. Ako i niste nikoga ubili, sigurno ste poželjeli zlo nekome, pa čak i mrzili.

Dakle, ako bi vas Bog sudio prema svojim zapovijedima, biste li bili nevini ili krivi?

Kad kažu naravno krivi, pitate ih: „Mislite li da idete u nebo ili pakao?“ Budući da samozavaravaju sami sebe živeći u lažima ovoga svijeta, obično odgovaraju: „Nebo! Bog je pun ljubavi i opraštanja.“

Kako biste oborili njihov argument, uzmite stvaran primjer iz sudnice. Recimo da ste osuđeni za više zločina i stojite pred sucem. Priznajete svoju krivnju i čekate presudu. Sudac vas pita: „Imate li nešto za reći?“ Vi mu kažete: „Časni suče, vjerujem da ste dobar čovjek, i premda sam učinio neke loše stvari, požalio sam, i od onda nisam učinio ništa krivo. Ustvari, sad pomažem u domu za beskućnike i kupujem hranu ljudima u potrebi. Pa se nadam da biste me mogli pustiti ovoga puta.“

Sudac bi odgovorio nešto poput ovog: „Drago mi je da toliko pomažete zajednici. I u pravu ste, dobar sam sudac. Upravo zato ne mogu samo ignorirati zločine iz vaše prošlosti, čak i ako ste se promijenili. Netko ih mora platiti.“

Isto je kod Boga. Nikakva količina dobrih djela ne može pokriti zla djela. Bez obzira koliko dobrih djela učinili, to ne briše činjenicu da ste sagriješili protiv svetoga Boga i zaslužujete kaznu.

Zato nam se kaže u Efežanima 2 da smo spašeni milošću po vjeri kako se nitko ne bi mogao pohvaliti dobrim djelima. Sudac ne bi bio dobar sudac kad bi puštao na slobodu ubojice i lopove bez kazne, je li tako?

Kako vas Bog može pustiti ako ste ubili nekoga u srcu ili poželjeli nešto tuđe? Ako ste služili svojim idolima, a ne Njemu? Bog ovoga svijeta je otac laži. Ne postoji osoba na ovome svijetu koja nije nešto slagala, i zato smo svi krivi pred Bogom.

Vratimo se zakratko na sudnicu. Stojite pred sucem koji vam izriče kaznu od 10 milijuna dolara ili doživotni zatvor. Budući da nemate toliko novaca, sudac donosi konačnu riječ… uto osoba koju uopće ne poznajete istupa pred suca i kaže: „Časni suče, poznajem i volim ovu osobu jako puno. Odrekao sam se svega što sam imao i sakupio 10 milijuna dolara, evo ih…“

Sudac će vam reći: „U redu, slobodni ste. Vaša je kazna plaćena. Iako ste krivi, zakon je zadovoljen kroz ovo plaćanje.“

Kako biste se osjećali da se netko koga uopće ne poznajete, ili možda čak mrzite, ponudi da će platiti cijenu umjesto vas, bez obzira koliko ga koštalo, pa čak i vlastitog života? Vjerojatno biste mu bili doživotno zahvalni. Kako da ne ljubimo onoga koji je platio životom za nas?

„Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.“ /Ivan 3,16

Prije 2.000 godina Isus je platio našu kaznu za grijehe U CIJELOSTI! Oslobođeni ste krivnje! Sve što trebate jest vjerovati mu i predati mu vlastiti život.

Biblija nam kaže da svatko tko se pokaje za grijehe i položi vjeru u Isusa Krista bit će mu oprošteno i postaje nova osoba, nanovorođen. Moramo priznati Bogu svoju krivicu, da zaslužujemo pravednu kaznu i ne postoji ništa čime ju možemo namiriti. Ali vjerujemo da je Isus podmirio kaznu koju zaslužujemo. Tako jednostavno.

Pokajanje znači promjena stava o vašem grijehu i slaganje s Božjim stavom, te želja da vas Bog u potpunosti promijeni. Prihvaćanjem Božjeg besplatnog dara dobivamo novo srce s novim željama koje ugađaju Bogu. To znači nanovorođenje. Postajanje novim stvorenjem u Kristu.

Ima li vam to smisla? Nekad ljudi priznaju, a nekad ne žele priznati, sumnjaju, odbijaju, ne vjeruju jer žele ostati u tami. I tu ne možemo ništa. Zakon ponosnima, milost poniznima.

„Onaj tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a onaj tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je ta osuda: svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu negoli svjetlo, jer im djela bijahu zla. Jer svatko tko čini zlo, mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu da se ne osude njegova djela; ali onaj tko čini istinu, dolazi k svjetlu da se očituju njegova djela da su u Bogu učinjena.“ /Ivan 3,18-21

Dakle, nitko nije dobar; dobre osobe ne idu u nebo, nego pokajane.

Više na temu evangelizacije na tagu: Evangelizacija.