Desetak – jedno osobno iskustvo

Crkveni desetak – je li opravdan prema Bibliji? Dajete li ga zaista dobrovoljno ili ipak na silu? U nastavku učenje o desetku u jednoj „kršćanskoj crkvi“ i jedno osobno iskustvo s davanjem desetka i takvom „crkvom“.

Mnoge vjerske organizacije koje se predstavljaju kao „kršćanske crkve“, „zajednice novorođenih vjernika“, uče da Bog traži da kršćani daju 10% svojih primanja, tzv. desetak (pa i više) „Bogu“ tj. u crkvu. Želim podijeliti s vama svoje iskustvo kako je vjerovanje u to lažno učenje i postupanje po njemu destruktivno djelovalo na mene i moju obitelj.

CRKVA PO PRINCIPU KULTA

Dospjela sam u jednu takvu „crkvu“ u svojoj mladosti iz neznanja, jer tada još nije bilo interneta i informacije nisu bile dostupne u toj mjeri kao danas, a ni Bibliju nisam poznavala. Bila je to relativno novija „crkva“, nedavno osnovana. Tada nisam znala kakvih sve pojava ima u kršćanstvu – lažnih učitelja, prevaranata, destruktivnih učenja, duhovnog zlostavljanja (sve vrste zlostavljanja i izrabljivanja od strane osoba koje se vjernicima nameću kao duhovni autoriteti koje je poslao i postavio sam Bog), „crkava“ koje zlostavljaju, te skupina s destruktivnim djelovanjem ili kultova.

Nisam znala da u zajednici u koju sam ušla, a koju su vođe predstavljali kao Kristovu Crkvu, postoji sve navedeno, da je to zapravo kršćanski kult. (Zato riječi crkva, pastor i pastorica stavljam pod navodnike, jer u ovom slučaju oni to nisu). Nisam znala ni koje su karakteristike kulta ni kako to izgleda u praksi, pa ću to ovdje ukratko navesti da što više ljudi bude upoznato.

Sastajali smo se slobodno i javno, ne tajno, pa nisam posumnjala da bi tu moglo biti nešto nelegalno ili destruktivno.

Upala sam u njihovo društvo jer sam bila nedavno doselila u grad i nisam u njemu imala nikog za druženje, a oni se predstavljali kao Tijelo Kristovo, duhovna obitelj u kojoj ćemo biti prihvaćeni od Boga. Mislila sam da sam našla najbolje moguće društvo, pobožne i bogobojazne ljude. Nisam znala da to baš i nije tako niti koliko destruktivno može djelovati takva grupa. Bila sam tipična žrtva koja upada u kultove – mlada, neiskusna, u lošem psihičkom stanju zbog životnih nedaća, u teškom životnom razdoblju, siromašna, sama u nepoznatom okruženju. Vrlo su ljubazni prema novim ljudima, obasipaju ih ljubavlju i pažnjom ne bi li ih zadržali i uključili u rad.

Ova taktika se naziva bombardiranje ljubavlju (engl. love bombing) i tipična je karakteristika kulta. Kad ih čovjek prozre i prestane dolaziti, nema više ljubavi, slijedi potpuno odbacivanje.

U ovoj „crkvi“ su uvjeravali da oni propovijedaju CJELOVITO EVANĐELJE, cijelu Bibliju i ništa osim Biblije, iako nitko od njihovih propovjednika nije završio teološki fakultet. Nikad nisu čitali cijela poglavlja Biblije da bi slušatelji bili upoznati s kontekstom, nego su koristili stihove iščupane iz konteksta, izbacivali dijelove koji im nisu odgovarali, te nametali svoju interpretaciju kao biblijski ispravnu. Ovo je ujedno primjer kako se stvara lažno učenje izvrtanjem i manipulacijom biblijskih stihova, dodavanjem (nametanjem izmišljotina kao biblijskog učenja) i oduzimanjem od Božje Riječi (prešućivanjem dijelova Biblije koji im ne idu u prilog).

Jedna od karakteristika kulta je i promicanje hereza – učenja u suprotnosti s ispravnom kršćanskom doktrinom.

Trebalo mi je vremena da ih upoznam i to uočim. U javnost su davali isključivo blistavu sliku o svojoj zajednici; govorili o zajednici, učenjima i vođama u superlativima; predstavljali vođe kao vrlo pobožne i predane Bogu i zajednici.

Dakako, postojala je i osnovna karakteristika kulta – kult ličnosti i poslušnost vođi.

Vođa je „pastor“, osnivač te „crkve“. Kult ličnosti se gradio predstavljajući ga kao velikog Božjeg slugu, pomazanika kojeg je sam Bog poslao da u tom gradu započne crkvu. Poslušnost se provodila zastrašivanjem Bogom i izvrtanjem Biblije, npr. da Bog traži da vjernici budu poslušni „pastoru“, te kako se o „pastoru“ i drugim službenicima ništa negativno ne smije reći, makar to bila i istina, jer je to dizanje ruke na Božjeg pomazanika, Božju Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati, a time i na samog Boga, a onog tko tako nešto čini zgromit će Bog.

Svaku dobronamjernu kritiku odbacivali su bez razmišljanja, nazivali progonstvom radi Krista, lažima od đavla. Neistomišljenike koji su ih dobronamjerno upozoravali da ne rade dobro su ocrnjivali – nazivali otpadnicima od Boga i slugama Sotone, imputirali im gorčinu i nepraštanje i sl., kako oni unutra ne bi povjerovali njihovim negativnim svjedočanstvima o zajednici.

Dakle, okretali su one unutra protiv onih vani, što je još jedna karakteristika kulta.

„Pastor“ je sam odlučivao o svemu, vjernici nisu imali pravo glasa; pastor je bio „slobodnjak“ – osnovao je tu „crkvu“ i nije imao nadređenih, nikome nije odgovarao.

LAŽNO UČENJE O DESETKU – ZASTRAŠIVANJE

Učenje o desetku i davanju novaca „Bogu“ bilo je najvažnije i najzastupljenije od svih.

Na početku službe držali su jednu malu propovijed od oko 20 minuta samo o važnosti davanja novca „Bogu“ za „širenje Božjeg kraljevstva na zemlji“ kako bi se potaklo ljude da daju što više novca. Naučavali su da BOG TRAŽI da kršćani daju desetak i prinos (iznos povrh desetka) „Bogu“, a to je lokalna crkva u kojoj se duhovno hraniš. To znači oni (za one koji su tamo išli), jer su sebe predstavljali kao Kristovu Crkvu. Dakle, izjednačavali su svoju zajednicu s Bogom.

Najviše su se pozivali na odredbe o davanju desetine koje je Bog dao Izraelcima u Starom zavjetu (SZ), ali nikad nisu dali cjelovito učenje o desetini i davanjima Izraelaca u SZ.

Najčešće su koristili stihove iz knjige proroka Malahije 3:8-11: Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: »U čemu te prikratismo?« U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod! Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Jahve nad vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetit’ skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Jahve nad vojskama.

Učestalo su, otprilike na svakoj drugoj ili trećoj službi, prijetili slušateljima da će biti udareni prokletstvima ako ne daju „čitavu desetinu“ u riznicu tj. „crkvu“. Prokletstvima su smatrali siromaštvo, neuspjeh, fizičke i psihičke bolesti, razne ovisnosti, nepravdu, zlostavljanje, izrabljivanje, neke nesreće i dr. prema Pnz 27.

„Znate štooo?“, pitao bi „pastor“ s propovjedaonice cerekajući se. „NISAM JA stavio te stihove u Bibliju! SAM BOOOG je stavio te stihove u Bibliju!!!“ Podigao bi Bibliju u zrak i mahao njome. „BIT ĆETE UDARENI PROKLEEEETSTVIMA AKO NE DONESETE ČITAVU DESETINU U RIZNICU!!!“ Za „skakavca“ iz Malahije 3:11 koji „kvari usjeve“ su objašnjavali da to znači da će se onima koji ne daju desetak kvariti automobili, strojevi, kućanski aparati i sl., budući se većina vjernika više ne bavi poljoprivredom.

U SZ desetine su davali vlasnici zemlje i stočari iz svete zemlje Izrael od poljoprivrednih usjeva i životinjskih stada.

A služile su za hranu službenicima specifičnog bogoslužja u okviru tzv. Mojsijevog Zakona – u prvom redu levitskom plemenu koje nije imalo baštine u zemlji Izrael kao ostala plemena, i to im je bila nadoknada za zemlju, zatim službenicima u Hramu, ali i drugima. Mojsijev Zakon više nije na snazi, ne odnosi se na kršćane, te se ni te odredbe ne odnose na kršćane. Ovi stihovi nisu upućeni kršćanima. Naime, kod proučavanja Biblije potrebno je obratiti pažnju na kontekst, okolna poglavlja ili cijelu knjigu, svakako i Bibliju u cjelini, nikako stvarati učenje temeljem nekoliko izdvojenih stihova izvan konteksta. Nije svaki biblijski stih upućen svakome i ne obvezuje svakoga. Pročitajte cijelu knjigu proroka Malahije da vidite kome su upućene ove riječi i ovaj prijekor (starozavjetnim svećenicima kojima je Bog bio vrlo nezadovoljan).

Također treba napomenuti da su od SZ desetina mogli jesti i siromašni, udovice, siročad, stranci u potrebi, pa i sam davatelj desetine (npr. Pnz 12:17-19, Pnz 14:29).

No propovjednici u ovoj „crkvi“ to nikad nisu spomenuli niti prakticirali. Nisu nikad dali cjelovito učenje o obveznicima, načinu davanja i korisnicima desetine, kako to SZ navodi. Nisu nikad naveli sve stihove u Bibliji u kojima se spominje desetina. To su sljedeći stihovi, proučite ih sami: Post 14:17-20; Post 28:20-22; Lev 27:30-34; Br 18:19-28; Pnz 12:1-19; Pnz 14:22-29; Pnz 26:12-13; 1 Sam 8:14-17; Am 4:2-6; 2 Kr 31:1-12; Neh 10:37-38; 12:44; 13:5, 12; Mal 3:7-10; Mat 23:23; Lk 11:42; Lk 18:9-14; Heb 7:1-19.

U Novom zavjetu (NZ) se nigdje ne spominje koliko kršćani trebaju davati, nije naveden postotak.

Nigdje u Bibliji ne piše da kršćanin mora davati desetak od svojih prihoda „u lokalnu crkvu u kojoj se duhovno hrani“. Nigdje u NZ-u nije povučena paralela kojom se izjednačava riznica starozavjetnog hrama s blagajnom lokalne crkve (u NZ-u piše da je kršćanin hram Božji – 1 Kor 3:16). Nigdje u Bibliji ne piše ni da skakavac iz Mal 3:11 znači da će se onome tko ne daje desetak kvariti automobili, strojevi i kućanski aparati. To je zapravo dodavanje Božjoj Riječi, odnosno čista izmišljotina. Biblija se ne smije tako slobodno tumačiti, jer ako ćemo ju tako tumačiti nema kraja glupostima koje se mogu „dokazati“ Biblijom.

Ne bojte se prokletstava! Nema prokletstava za kršćane!

Gal 3:13: „Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona, postavši mjesto nas proklet – stoji, naime, pisano je: ’Proklet svaki koji visi na drvetu!’“ Da apsurd bude veći, oni su u nekom drugom kontekstu i naučavali prema tom stihu da nas je Krist otkupio od prokletstva Zakona. Međutim, u kontekstu desetka i Malahije 3:8, koji se uopće ne odnosi na kršćane, neprestano su zastrašivali prokletstvima. Kao da su prokletstva uskrsavala samo za one koji ne daju desetak, kao da Kristova žrtva na križu nije bila dovoljna da nas otkupi od svih prokletstava, nego nas je otkupila samo djelomično.

Nadalje, naučavali su da se desetak mora davati od „prvina“.

To jest, „najprije kad dobiješ plaću ili mirovinu moraš Bogu dati desetak! Ne možeš ti čekati kraj mjeseca da potrošiš sav novac pa daš Bogu što ostane, AKO što ostane! Bog mora biti na prvome mjestu! Bog zaslužuje naše najbolje! Bog zaslužuje naše prvine!“. Ponovno su se tu pozivali na odredbe iz SZ za Izraelce o prinošenju prvina, no nikad nisu dali detaljno učenje o prvinama, što su Izraelci zapravo prinosili. Nikad nisu objasnili da prvine nisu imale veze s desetinom, već su bile odvojena davanja, vrlo mala simbolična količina prvih ubranih usjeva/plodova, toliko mala da stanu u košaru koja se može nositi u ruci (Pnz 26:1-10), a usto i prvorođeni sinovi i prvine od stoke (Neh 10:35-38a); sve potpuno neprimjenjivo na kršćane.

SVI MORAJU DAVATI – BEZ IZUZETKA!

Naučavali su da Bog traži da SVI MORAJU DAVATI DESETAK, tko god ima nekakva primanja, bez obzira na imovinsko stanje – od plaća i mirovina, bez obzira kako male bile; od poklona; djeca, đaci i studenti od džeparca; od socijalne pomoći itd., bez izuzetaka. „Pastor“ je znao prijetiti: „Kod Boga izgovori ne pale!“ Nije im bilo bitno u kakvim su vjernici životnim situacijama, jesu li bolesni, podstanari, mogu li prehraniti sebe i svoje obitelji, imaju li obveze prema članovima obitelji i sl. Ni u SZ siromašni nisu bili obvezni davati desetinu, nego su imali pravo jesti od desetina. Npr. Biblija nigdje ne navodi da su siromašni koji su imali pravo na pabirčenje (skupljanje preostalih plodova s tuđih polja/vinograda nakon žetve/berbe), tadašnji „socijalni slučajevi“, bili obvezni izdvajati desetinu od tako prikupljenih plodova.

Ne postoji niti jedan starozavjetni (niti novozavjetni) tekst koji zapovijeda siromašnima da daju desetinu.

„Jao i vama, učitelji Zakona… jer tovarite na ljude bremena koja se jedva mogu nositi, a sami se ni jednim prstom nećete da dotaknete bremena.“ Lk 11:46

Bog u SZ nije zahtijevao desetinu od poljoprivrednog zemljišta svake sedme godine i svake pedesete jubilarne godine kako bi Sveta zemlja mogla počivati (Izl 23:10, 11; Lev 25:1-7, 11, 20-22), kada su s nje mogli slobodno jesti zemljoposjednik, njegovi sluge, najamnici, siromašni i došljaci. Dakako, propovjednici u ovoj „crkvi“ NIKAD to nisu spomenuli niti rekli vjernicima da ne moraju davati desetak svake sedme ni pedesete godine.

Naučavali su kako je desetak vječni princip, tj. bio je obvezan prije Mojsijevog Zakona, a obvezan je i nakon Zakona.

PRIMJERI ZLOUPOTREBE STIHOVA

U prilog desetku prije Zakona naučavali su kako su Abraham i Jakov davali desetinu.

Abraham i Post 14:18-20:

„A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga svevišnjega. Blagoslovi ga govoreći: »Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!« Abram mu dade desetinu od svega.“

Nisu čitali kontekst tj. prethodne stihove i cijelo poglavlje gdje se vidi da se tu radi o ratnom plijenu koji je bio ukraden iz Sodome i Gomore (stihovi 11 i 16) i da je Abra(ha)m dao Melkideseku desetinu ratnog plijena (potvrđuje i Hebr 7:4), a preostalih 90% kralju Sodome (pročitajte cijelo poglavlje 14). Nisu nikad spomenuli da u Bibliji nema naznake da je Abraham dao desetinu od svoje osobne imovine niti tada Melkideseku, niti ikada nekom drugom prilikom „Bogu“ (odnosno nekome drugome za Boga, jer tada nije bilo ni starozavjetnog hrama ni novozavjetne crkve), niti da u Bibliji nigdje ne piše da je Bog tražio desetinu od Abrahama. Davanje desetine ratnog plijena lokalnom svećeniku-kralju bilo je u skladu s tadašnjim ratnim običajima tamošnjih naroda.

Jakov i Post 28:20-22:

„Tada učini zavjet: »Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Jahve će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup bit će kuća Božja. A od svega što mi budeš davao za te ću odlagati desetinu.«“

Nisu nikad spomenuli da nigdje u Bibliji ne piše da je Bog od Jakova ikad tražio desetinu, niti da je Jakov ikada zaista dao desetinu „Bogu“ (tj. ne znamo ni kome za Boga). Vidimo da je Bog Jakovu već ranije bio obećao da će ga blagosloviti i čuvati (stihovi 13-15), i nije ga tražio zavjet.

Primjeri Abrahama i Jakova nipošto nisu primjeri za kršćane. Ako je u Bibliji zapisano da je neki lik nešto učinio ili obećao, to nipošto ne mora biti obveza za kršćane.

U prilog desetku nakon Zakona tj. obvezi i za kršćane izvrtali su stihove iz NZ – Hebr 7; Mt 5:17-19 i Mt 23:23.

Hebrejima 7:1-9 prepričava Abra(ha)movo davanje desetine Melkidesedeku iz Postanka 14 (stih 4 potvrđuje da je Abra(ha)m dao desetinu od ratnog plijena – pogledajte različite prijevode). Međutim, treba čitati i dalje od toga. U nastavku poglavlja govori se da se je promijenilo svećenstvo i Zakon – u NZ vjernici su kraljevsko svećenstvo; ukida se prijašnja zapovijed zbog njezine nemoći i beskorisnosti, budući da Zakon ništa nije priveo k savršenstvu. A Isus je postao jamac boljega Saveza u svakom pogledu: „u Kristu“ vjernik ima bolju zemlju, bolji grad, bolje svetište, bolje velikosvećenstvo, bolje svećenstvo, bolje žrtve i – posljedično, bolji sustav financijske potpore!

Bolja zemlja, grad i svetište su za crkvu na nebu. Bolji veliki svećenik je Krist. Bolji svećenici su svi vjernici (a ne pastiri-učitelji). Bolje žrtve vjernika su slavljenja i zahvaljivanja. Bolji financijski sustav je milosrdno davanje motivirano ljubavlju umjesto strahom i zakonom.

Matej 5:17-19 (prijetećim glasom): „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ Kako je desetina bila dio Zakona, uvjeravali su kako u NZ Isus tim stihovima potvrđuje da su SZ odredbe o desetini na snazi za kršćane.

Ali Zakon ne vrijedi za kršćane, kršćani ga nisu dužni ispunjavati, Isus je taj koji je ispunio i dokinuo Zakon.

Kad je Isus ovo govorio, Zakon je još bio na snazi. To je bilo vrijeme Starog saveza, iako su ljudi stavili ove stihove u dio Biblije koji se zove Novi zavjet; Isus je još bio živ. Zakon je okončan Isusovom smrću na križu i tek onda je započeo Novi savez. Nisu govorili da je Isus ispunio i ukinuo Zakon i da ga kršćani nisu dužni ispunjavati. U nekim drugim prilikama učili su da je Zakon ukinut, ali u kontekstu desetka ovaj stih su koristili kako bi vjernike uvjerili da je desetak iz Zakona obaveza i za kršćane.

Matej 23:23 „Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ONO PRVO NE PROPUSTITI!“ Ovdje ponovno nisu govorili da je to još uvijek bilo vrijeme SZ, jer Isus još nije bio umro, da je Zakon još bio na snazi, i da se Isus obraćao književnicima i farizejima, podložnicima Zakona, a ne svojim učenicima ni kršćanima. Iako ovdje izričito stoji kome se Isus obraća – književnicima i farizejima, naučavaju da se ovi stihovi odnose na kršćane.

LAŽNA OBEĆANJA

Osim prijetnji, bilo je tamo i puno (lažnih) obećanja u ime Božje kako se Bog dužan pobrinuti za one koji daju desetak, kako će ih Bog blagosloviti tako da ne budu u oskudici, nego da imaju uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još viška za koje mu drago dobro djelo (izvrtanje stihova Mal 3:10, 2 Kor 9:8 i drugih).

Desetak nije univerzalni princip po kojem se, ako osoba daje desetak, automatizmom otvaraju ustave nebeske i Bog se brine da davatelj desetka ne bude u oskudici.

Kad bi tako bilo među kršćanima ne bi bilo siromašnih. To bi se pročulo među nevjernicima, pa bi i oni krenuli davati desetak te bi se i za njih Bog pobrinuo da ne budu u oskudici. Time bi se iskorijenilo siromaštvo u svijetu. No znamo da u svijetu ima puno siromaštva.

Nikad nisu spomenuli stih iz 1. Tim 5:8: „Ako se tko za svoje, osobito za ukućane, ne brine, zanijekao je vjeru; gori je od nevjernika.“

Iz njega proizlazi da se vjernik ne smije brinuti za druge, a zanemarivati svoju obitelj. Ovaj stih govori što je za kršćanina na prvom mjestu. Prva obaveza kršćanina, ili „PRVINE“, su osnovne potrebe njegove/njezine uže obitelji: krov nad glavom, hrana, nužna odjeća, lijekovi i drugo nužno za život. Čak i pogani to čine (Rim 2:14-16). Kršćanin koji zanemaruje potrebe svoje obitelji gori je od nevjernika. A pastor koji uvjerava kršćane da svoje „prvine“ daju crkvi, makar time zanemaruju brigu za vlastitu obitelj, kriv je za grijeh protiv Božje zapovijedi dane kršćanima.

Biblija nigdje ne uči da se vjernik dužan kontinuirano najprije brinuti za tuđe potrebe („pastora“ i njegove obitelji, najam i troškove za prostor gdje se „crkva“ sastaje itd.), a tek onda od onog što ostane za svoje i svoje obitelji, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, do kraja života, bez obzira na životnu situaciju, bez iznimke, bez milosti. To je ujedno i vrlo ružno svjedočanstvo svijetu ako siromašan vjernik najprije zadovoljava tuđe potrebe, a nema ni za svoje i možda ima dugove.

Nisu nikad spomenuli ni stihove iz 2. Kor 8:12-13 koji govore da onaj tko daje ne smije zbog toga zapasti u oskudicu:

„Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost!“ Nikad nisu učili ni stih 1. Kor 16:2 koji kaže: „Prvog dana svakog tjedna svaki će staviti na stranu kod sebe ONO ŠTO BUDE USPIO UŠTEDJETI, da se ne bi čekao moj dolazak za sakupljanje darova.“ Dakle, vjernici trebaju dati ono što uspiju uštedjeti, što im preostane, a ne nešto što si ne mogu priuštiti.

Za one koji ne daju desetak govorili su da su škrtice, lopovi koji potkradaju Boga, prijetili da će osiromašiti tj. da im Bog može oduzeti i ono što imaju, da ih Bog ne može blagosloviti iako bi htio, da nemaju dovoljno vjere da će se Bog pobrinuti, bili su predmet podsmijeha i sl.

Kako bi uvjerili ljude da daju dobrovoljno, a ne pod prisilom, ponekad su propovijedali i stih: „Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9:7). Međutim, i kod tog stiha su naglašavali kako je desetak obavezan, desetak mora biti minimum, a treba davati samo više.

Takvo učestalo ponavljanje naziva se u stručnoj literaturi „ispiranje mozga“ i tipična je karakteristika kulta. Ima za posljedicu da ljudi, izloženi tome, često povjeruju da je nešto istina, makar je laž.

Novac se trošio za troškove poslovanja: najam prostora gdje se zajednica sastajala, plaće „pastora“ i drugih zaposlenika, režije, tiskanje knjiga i letaka i druge evangelizacijske aktivnosti (vrbovanje novih članova). I sam „pastor“ je često spominjao da vjernici trebaju davati novac za te potrebe, nije spominjao pomaganje potrebitima. Stoga siromašnima nisu pomagali, niti vlastitim članovima, niti drugim potrebitima. Jesu podijelili nešto malo novca potrebitima, ali nije se isticalo, a ponajmanje učestalo ponavljalo, da tako treba raditi. No, bilo je obznanjeno da daju desetak od „crkvenog“ prihoda u „crkvu“ nekog službenika u inozemstvu istog vjerskog usmjerenja. Nisu nikad vjernicima ni članovima predočili financijsko izvješće da vide koliko se prikupi novaca i na što se troši.

Propovjednici su smatrali da imaju Bogom dano pravo da ih vjernici uzdržavaju.

„Ne zavezuj usta volu koji vrše“ (1 Kor 9:9); „Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti.“ (1 Kor 9:14); „Poučavani u nauci nek sva svoja dobra dijeli sa svojim učiteljem“ itd., nabrajali su. Nisu propovijedali kako se apostol Pavao tog prava odrekao i svojim rukama radio za svoje uzdržavanje i svojih sudrugova kako nikome od vjernika ne bi bio na teret (1 Kor 9:15, 18; 1 Sol 2:9; 2 Sol 3,7-8).

Zamijetite da je ovo također karakteristika kulta – izrabljivanje vjernika. Vjernici su bili dužni financirati cjelokupno poslovanje organizacije i vođu i njegovu obitelj. A novac se nije trošio za potrebite, čak niti za hitne potrebe članova. Izrabljivali su vjernike i u vidu besplatnog rada, učeći da se svi moraju „ugraditi u crkvu“ tj. besplatno služiti (ili rjeđe za neku malu naknadu), predstavljajući to kao rad za Boga.

U toj zajednici bilo je malo ljudi i većina je bila siromašna ili živjela skromno. Neki su bili toliko zastrašeni tim lažnim učenjem o desetku da su davali desetak kad ni za hranu nisu imali, te posuđivali novac za hranu. To je vrlo ružno svjedočanstvo za neobraćene.

Vjernici nisu imali nikakvo pravo odlučivanja o upotrebi prikupljenog novca (ni o čemu drugome), o tome je odlučivao „pastor“, kojeg je po njihovom „Bog tu postavio da upravlja novcem“.

Doduše, nisu to tako otvoreno rekli ljudima odmah čim bi došli, makar je takva praksa bila od početka. Budući da ružno zvuči, vjerojatno bi neke odbilo. Učili su da je dužnost vjernika davati desetak i biti poslušni duhovnim autoritetima, te da nas nije briga što se događa s tim novcem. A ako bi netko pri tome i bio oštećen, to će Bog nadoknaditi, jer Bog cijeni i nagrađuje poslušnost. Ovo je naravno potpuno nebiblijski, to nije Božje obećanje. Meni nije bilo nadoknađeno ništa od onog što su od mene izvukli na prevaru u ime Božje. Vjernici su itekako dužni paziti što financiraju.

MANIPULACIJE I IZRABLJIVANJE

Biblija na puno mjesta zabranjuje tlačenje i izrabljivanje siromaha i drugih ranjivih skupina (stranci tj. pridošlice, udovice, siročad i sl.). Bog jasno daje do znanja da je tlačenje siromašnih grijeh (Pnz 10,19; Jer 22,16-17; Ez 16,49; Am 2:6-7; 4:1; 5:12; Zah 7:9-10; Mal 3:5-6). Bog će sigurno kazniti one koji ugnjetavaju siromašne, pridošlice i druge ili zanemaruju njihove potrebe (Iz 3:14-15; 10:1-2; 11:4, Lk 11:46, Mt 25:34-46). Bog naređuje LJUDIMA da pomognu siromašnima i potrebitima, te obećava nagradu za to (Pnz 15:11; Izreke 19:17; 31:20; Jer 22:16, Mt 25:34-46).

Krajnje je nebiblijski, bezobrazno i u konačnici bogohulno uzimati vjernicima novac u ime Božje, a onda prebacivati odgovornost na Boga da se pobrine za iste te ljude. Bog će se sigurno obračunati sa zlim pastirima, tlačiteljima svog naroda (Iz 3:14, 15; Jer 23:1, 2; Ez 34:1-10, 2 Pt 2:1-3). U ovoj „crkvi“ se nisu držala učenja o tome, vjernike se nije opominjalo u tom smjeru.

Kad bi u „crkvi“ nedostajalo novaca za nešto, nisu se držali principa kojem su poučavali vjernike – obratite se Bogu, Bog će se pobrinuti. Nisu tražili Boga da se pobrine za tu potrebu, nego bi došli pred vjernike i organizirali skupljanje izvanrednog „dobrovoljnog“ priloga.

Naučavali su i kako su propovjednici Božji sluge koje je sam Bog tu postavio i kako iskazivanje časti njima vrlo ugađa Bogu i Bog će takve blagosloviti i nagraditi, pa i materijalno.

Time su poticali u ljudima strahopoštovanje prema sebi. Službenici su tamo zapravo imali povlašteni status. Umjesto da „Božje sluge“ budu SLUGE, oni su zapravo GOSPODARILI stadom, i to okrutno. Primijetila sam da to učenje utječe na ljude tako da su vjernici službenicima iskazivali posebno poštovanje, te im davali poklone ili besplatno činili usluge. I ja sam na žalost u nekoliko navrata učinila isto, makar sam bila krajnje siromašna i u teškim životnim situacijama. Činila sam to jer sam pogrešno vjerovala da Bog to traži, da time ugađam Bogu i da su to sluge Božje. Sreća da sam bila krajnje siromašna pa im nisam mogla dati više, jer sad smatram da ne zaslužuju ništa te žalim zbog toga što sam tamo dala.

Zamijetite tu suptilnu manipulaciju…

S jedne strane, NAUČAVALI SU ONO ŠTO BIBLIJA NE UČI: da Bog traži da kršćani daju desetak; da će biti udareni prokletstvima oni koji ne daju; davali su u Božje ime lažna obećanja kako će se Bog pobrinuti za one koji daju desetak da ne budu u oskudici; Bog traži besplatno služenje u „crkvi“ i Bog će to nagraditi; iskazivanje poštovanja službenicima će Bog nagraditi, između ostalog i materijalno. S druge strane, NISU NAUČAVALI ONO ŠTO BIBLIJA UČI: vjernik se najprije dužan pobrinuti za sebe i svoju obitelj, onaj koji daje ne smije zbog toga zapasti u oskudicu, Bog će nagraditi one koji su milostivi siromasima.

Rezultat toga je bio da su ljudi u prvom redu davali novac u „crkvu“ i službenicima i besplatno služili u „crkvi“ i službenicima, što je mnoge krajnje iscrpljivalo, te nakon toga često nisu imali vremena, snage ni novaca, makar i imali volje, pomagati potrebitima. To je i kod mene bio slučaj. Tako su suptilno, obećavajući materijalnu nagradu od Boga, usmjeravali vjernike na financiranje i besplatno služenje u „crkvi“ i službenicima, umjesto sebi, svojim obiteljima i siromašnima/potrebitima. Time su vjernici nanosili štetu sebi i svojim obiteljima iscrpljivanjem, a lišavali se blagoslova koje Bog obećava onima koji pomažu potrebitima. Iscrpljenost vjernika ili izgaranje (engl. burnout syndrome) zbog pretjeranog služenja organizaciji je karakteristika kulta.

TEŠKE I DUGOTRAJNE POSLJEDICE IZLOŽENOSTI LAŽNIM UČENJIMA

I ja sam, na žalost, povjerovala tom učenju i davala desetak. U početku sam davala desetak iz entuzijazma, iz ljubavi prema Bogu, a i vjerovala sam da je ta vjerska organizacija Kristova Crkva, Tijelo Kristovo, i da moj novac zaista ide za širenje Kraljevstva Božjeg na ovoj zemlji. Bila sam siromašna i desetak mi je od početka bio veliko opterećenje. No ništa mi nije bilo teško za Boga, jer sam (pogrešno) vjerovala da Bog to traži i da će se Bog pobrinuti da ne budem u oskudici. Nisam očekivala da ću se obogatiti, samo sam željela da ne budem u oskudici i da živim u miru.

U vrijeme kad sam išla u tu zajednicu bila sam u vrlo teškom životnom razdoblju – sama i pridošlica u gradu, podstanar, sama se uzdržavala, nisam imala obitelj ni ikog da mi pomogne.

Zbog stresa kojem sam bila izložena na više područja imala sam fizičkih i psihičkih zdravstvenih problema. S vremenom sam uvidjela da u mom životu nema nikakvih obećanih blagoslova, nikakvog obilja. Naprotiv, bila sam u svakovrsnoj teškoj oskudici. Naravno, kad se obećanje obilja vezano uz desetak iz Malahije 3:8-11 uopće ne odnosi na kršćane, ali to tada nisam znala. Davanje desetka je samo pogoršavao moje siromaštvo. Štedjela sam na svemu, na hrani, stambenim uvjetima, zdravlju, odjeći itd.

Međutim, mozak mi je bio toliko ispran i bila sam toliko zarobljena tim lažnim učenjem da se nisam usudila prestati davati novac. Bila sam zastrašena prijetnjama prokletstvima. Bila sam u emocionalnom i financijskom ropstvu. Davala sam novac iz straha. Kako je to trajalo godinama, strah i siromaštvo su mi predstavljali snažan psihički stres koji je dodatno pogoršavao moje ionako loše psihičko i fizičko zdravlje.

Pored toga, imala sam siromašne članove obitelji kojima nisam mogla pomoći. Njima sam prema Bibliji trebala pomoći prije nego nekakvoj vjerskoj organizaciji.

Toliko su me prevarili i izmanipulirali da sam prije ispunjavanja svojih potreba i potreba svoje obitelji davala novac za zadovoljenje tuđih potreba. Zapravo sam time činila grijeh, jer Biblija uči da se vjernik dužan pobrinuti za svoju obitelj i ukućane.

Pored ovog grijeha, s vremenom se razvila i ružna i kriva slika o Bogu. Smatrala sam kako Bog ne izvršava svoja obećanja jer sam bila u oskudici, a ja sam ispunila svoj dio pogodbe – davala desetak. To je pogoršavalo moj odnos s Bogom, a dodatno i psihičko i fizičko zdravlje.

U takvoj situaciji jedna „pastorica“ iz te „crkve“ mi je jednom čak rekla: „Boga nije briga (da parafraziram) imaš li ti ili nemaš, desetak se mora davati!“.

Bila je upoznata s mojom teškom životnom situacijom. Ona je, s druge strane, živjela vrlo lagodan i bezbrižan život, s roditeljima u maminom stanu u centru grada. Dakle, nisu se morali brinuti hoće li moći platiti podstanarstvo ili stambeni kredit ili će završiti na ulici. Pored tog stana, imali su i kuću u nekom drugom mjestu. Bila je razmažena jedinica. Roditelji su se lijepo brinuli o njoj, lijepo se hranila i odijevala. Sama nam je svjedočila o tome. U tu „crkvu“ dolazila je i jedna frizerka koja je šišala ljude za sitne novce. Međutim, ova „pastorica“ nije koristila njezine usluge, nego je (nepotrebno) išla u frizerski salon na skupe frizure. Dakle, suprotno od 2 Kor 8:13, napravila je među nama još veću razliku.

Više sam godina bila podstanar po sobama (na periferiji), gdje si nisam mogla skuhati obrok pa ni kavu, oprati odjeću niti gledati TV, niti imala mira, dok je ona uživala u udobnosti svog doma sa svojom obitelji. Bila je zaposlenik te „crkve“ i bez ikakve se zadrške nastojala pobrinuti da u „crkvenoj“ blagajni bude dovoljno novaca i za njezinu plaću. Uzimala je od mene koja sam bila u teškom stanju i egzistencijalno ugrožena, i učinila me još siromašnijom da bi mogla trošiti na ono što je za mene i mnoge u toj zajednici bilo nedostižno. Još mi je prijetila Bogom da bi izvukla novac od mene i natjerala me da besplatno služim.

Da apsurd bude veći, jednom mi je čak rekla: „Život te nije mazio!“ Dakle, znala je da mi je teško, ali nije ni prstom maknula da mi olakša, nego je čak štoviše stavljala na mene nepotreban teret u ime Boga, koji Bog nije stavljao. Bila sam u lošem stanju, a ona me ovime dovela u još gore. I još mi se predstavljala kao sestra u Kristu, duhovni autoritet (a oni su iznad vjernika) i sluga Božji. Inače nije bila poznata po pomaganju potrebitima, kao ni ostalo vodstvo te „crkve“; bila je škrta, sebična, bešćutna i proračunata; ali je predstavljana kao „primjer“.

Dok sam bila „ugrađena“ u tu „crkvu“, besplatno služila i davala desetak, imala sam mnoštvo „prokletstava“ u svom životu – psihičke i fizičke bolesti, svaku vrstu oskudice, nepravdu, bila izrabljivana i zlostavljana.

Smatram da je to bilo zato jer sam bila uključena u destruktivnu organizaciju koja je zloupotrebljavala Božje ime, u bezbožne aktivnosti, po principu „tko s vragom tikve sadi o glavu mu se obije“, makar je to bilo iz neznanja. Kad sam prestala davati desetak, besplatno služiti i napustila tu „crkvu“, polako su počela otpadati i „prokletstva“ iz mog života. Posvetila sam se sebi, uložila svoj novac u kvalitetniju prehranu i saniranje zdravstvenih problema, imala sam više slobodnog vremena za odmor, smanjio se stres u mom životu, a sve je to utjecalo na poboljšanje mog zdravlja. Dakako, popravilo se i financijsko stanje. Ne dajem desetak već dugi niz godina, ali nisu me zadesila nikakva prokletstva, nikad više u životu nisam imala tako ružno i teško razdoblje i nikad više nakon toga nisam bila u oskudici.

Nakon odlaska trebalo mi je oko tri godine da se psihički oporavim od te „crkve“. Iako tamo nisam izazvala nikakav sukob, nakon odlaska nitko od „duhovne obitelji“ nije pitao za mene niti me kontaktirao, što je za mene bio dodatan šok, kako im ništa nisam značila. Stručnjaci kažu da je uobičajeno potrebno oko godinu dana da se osoba oporavi od smrti bliske osobe. No, meni je trebalo otprilike tri puta više da se oporavim od vjerske zajednice koja bi po svojoj biti trebala na ljude djelovati blagotvorno. Od fizičkih zdravstvenih problema, za jedan mi je trebalo oko tri godine da ga saniram, i to sam dobro platila jer zdravstveno osiguranje ne pokriva sve što mi je trebalo pa sam si plaćala i privatne tretmane. Za nekoliko drugih mi je trebalo oko osam godina da ih saniram, a nešto nisam uspjela riješiti, živim s time i dalje. Suprotno od njihovih učenja, nisam bila nadnaravno iscijeljena.

Puno je ljudi iz te „crkve“ stradalo na različite načine. Puno ih je završilo kod psihijatra. Puno brakova se raspalo.

Puno je žena ostalo neudanih, jer je zajednica prilično zatvorena (potiče se sklapanje brakova unutar zajednice, kako se članstvo ne bi osipalo), a ima puno više žena nego muškaraca. Neki su članovi umrli od karcinoma, drugih neizlječivih bolesti ili nesretnim spletom okolnosti, nekim ljudima su djeca bolesna ili su umrla od neizlječivih bolesti iako propovijedaju blagoslove, nadnaravna Božja iscjeljenja i čudesa.

Neki su siromašni, izrabljivani i zlostavljani. Smatram da razlog tome može biti, kao i u mom slučaju, što sudjeluju u bezbožnim aktivnostima. Neki od njih su svjesni da mnoge stvari nisu u redu, ali ne odlaze jer tamo imaju neki interes ili su izmanipulirani, te možda svoje sudjelovanje u istima ne povezuju s „prokletstvima“ u svojim životima. Nekima je još uvijek dobro, jer Bog šalje djelotvornu zabludu (2 Sol 2:11, 12), a i đavao može blagoslivljati neko vrijeme ako procijeni da mu je to korisno, no svi će platiti prije ili kasnije.

LAŽNA SLIKA SVETOSTI – ZLI PASTIRI

Trebalo mi je vremena da ih upoznam, jer su davali isključivo blistavu sliku o svojoj zajednici i vođama, a pomno skrivali nepravilnosti, budno pazeći da nikakva negativna informacija ne  iziđe iz uskog kruga vodstva. Zamijetite da je ovo također karakteristika kulta – ne dijele sve informacije vjernicima ni široj javnosti. Kasnije sam saznala da je tamo bilo svakakvih nepodopština koje ih prema biblijskim kriterijima diskvalificiraju kao Božje sluge, ali su to brižno krili da im ljudi ne bi odlazili i da ne bi odbili nove ljude, jer više ljudi znači više novaca i besplatne radne snage. Neki su šutjeli jer su u toj zajednici imali materijalni ili neki drugi interes, a neki su šutjeli zastrašeni lažnim učenjem kako su to Božje sluge o kojima se ništa loše ne smije govoriti jer je to dizanje ruke na Božje pomazanike, a time i na samog Boga. Time su zapravo lovili ljude u zamku.

No, kako stvari s vremenom ipak iziđu na vidjelo, i počela sam uočavati neprihvatljive stvari. Uvidjela sam nedostatak empatije i ljubavi, hladnoću, proračunatost, nebrigu za potrebite, nepravdu, dvostruka mjerila, pristranost prema osobama, osornost, izderavanje, vrijeđanje, podrugljivost, izrugivanje ženama koje se nisu udale, muški šovinizam i mizoginiju kod „pastora“. Zatim, oholost, sebičnost, pohlepu, amaterizam, samovolju, tvrdoglavost, nepoučljivost, izrabljivanje vjernika, nepriznavanje krivice, odbacivanje odgovornosti za nastalu štetu, odbacivanje zdravog razuma, nerealna učenja, nemogućnost žalbe (vođa nije imao nadređenih).

Puno ružnih stvari sam saznala  nakon što sam otišla, npr. da su informacije iz privatnih života koje bi dobivali od ljudi koji su im se povjeravali kao duhovnicima, koristili da bi ih ogovarali, izrugivali, manipulirali i iskorištavali. Naknadno sam saznala da je sve ovo postojalo već kad sam ja tamo došla, ali se pomno krilo da ljudi ne bi odlazili. Također sam naknadno saznala da su procjenjivali pred kime mogu pokazati svoje pravo lice, a tko to ne bi prihvatio, te da su za mene zaključili da ja to ne bih prihvatila, pa su preda mnom bili suzdržaniji. Zato mi je i trebalo dulje da ih bolje upoznam.

Znači, bili su u stanju razlikovati dobro od zla, ali su zlo jako dobro prikrivali da im ljudi ne bi odlazili, nisu htjeli zlo iznijeti na vidjelo i odbaciti.

Također puno godina nakon što sam otišla saznala sam da je jedna osoba dok je išla tamo oboljela od karcinoma. Pitala je u „crkvi“ bi li joj pomogli skupiti novac za neko medicinsko pomagalo, na što je dobila odgovor: „Nismo mi dobrotvorna ustanova.“ Takve stvari, dakako, nisu davali u javnost, neće to reći ljudima odmah čim dođu, niti staviti na ulazna vrata ili web stranicu, da ljudi znaju unaprijed što mogu očekivati. Onda ne bi ni dolazili. Mislim čak da bi tužili onog tko bi to javno iznio da ga ušutkaju, toliko pazeći da u javnost ne iziđe nekakva negativna informacija. To su zapravo neobraćeni i zli ljudi. Toliku količinu zla, pokvarenosti, okrutnosti, laži i obmana čovjek ne bi očekivao u crkvi, i to se ne može odmah sagledati, jer se krije.

Kad bi netko i iznio neku nepovoljnu istinu po njih, poricali bi i lagali da zadrže besprijekornu sliku o sebi.

Mali sam dio istine vidjela s godinama, a puno ružnih stvari sam saznala nakon što sam otišla. Ružne stvari ljudi otkriju s vremenom, obično kad zapadnu u neku tešku situaciju i potrebu. Tako je bilo i sa mnom. Kad mi je ona „pastorica“ rekla da „Boga nije briga imam li ili nemam, desetak se mora davati“, bila sam u teškoj životnoj situaciji, imala velike financijske izdatke, zdravstvene probleme, bila sama i bez pomoći. Sve je to znala, i makar ju nisam tražila pomoć niti se žalila, rekla mi je da Boga nije briga zapravo ničim izazvana, preventivno, jer se vjerojatno zabrinula da ću u tako teškoj situaciji prestati davati desetak. A njezina plaća je ovisila o uplatama desetka od strane vjernika, pa mi je čak priprijetila Bogom kako bih nastavila davati desetak. Ona i još jedna „pastorica“ su mi rekle čak da mi nitko iz „crkve“ nije dužan pomoći, da ću morati sve platiti.

Dakle, predstavljali su tu zajednicu kao duhovnu obitelj, navodeći ljude da pomisle da će im obitelj pomoći ako zatreba, kako bi ih naveli da se uključe u izgradnju zajednice u vidu besplatnog služenja i davanja novca. Ali kad bi vjernik zapao u neku tešku situaciju, govorili bi da nema što očekivati od te obitelji.

Doduše, bilo je vjernika koji su mi pojedinačno nešto i pomogli, ali zajednica nije sustavno provodila pomoć potrebitima. To je kult. Tamo nema brige za ljude.

Meni bi zapravo najviše pomogli da su me ostavili na miru, da mi nisu lagali kako mi je to duhovna obitelj, crkva, kako bi me u ime Boga upregnuli u „rad za Boga“, tj. izrabljivali i izvlačili novac. Nikad nisam tražila materijalnu pomoć i ona mi zapravo ne bi ni bila potrebna da se nisam tamo iscrpljivala, puno bih lakše prošla kroz to teško razdoblje.

Također, ništa ih ne bi koštalo da su npr. organizirali dobrovoljni prilog za medicinsko pomagalo one osobe, jer to nije toliko skupo da vjernici ne bi mogli ili htjeli skupiti novac (vjerujem da bi se masovno odazvali), ali su toliko bešćutni da ni to nisu htjeli. Nikad nisu organizirali skupljanje dobrovoljnog priloga za neke hitne potrebe vjernika, samo za „crkvene“ potrebe. Za vjernike se skupljao prilog jedino za vjenčani poklon kad bi se članovi međusobno vjenčavali, a to je bilo rijetko. Doduše, da su organizirali prikupljanje novca za potrebe vjernika, kojih je bilo puno jer su ljudi uglavnom bili siromašni i u potrebama, ljudi bi se financijski iscrpili i imali bi manje za dati u „crkvenu“ blagajnu.

Čak nisam ni prestala ići u tu „crkvu“ nakon što su mi „pastorice“ to rekle (iako nisam povjerovala da Boga nije briga), toliko mi je mozak bio ispran i toliko sam bila zarobljena. Nastavila sam ići još nekoliko godina iako mi nije bilo jasno što se to događa i kako to protumačiti. Nisam znala da to ima svoje ime – duhovno zlostavljanje, kult. Tako kult djeluje na čovjeka. Najprije mame, ljubazni su, daju blistavu sliku o zajednici kako bi ljude ulovili u zamku. Onda suptilno počinje indoktrinacija pod krinkom poučavanja iz Biblije, ali to je zapravo ispiranje mozga i kontrola uma.

S vremenom čovjek počne uočavati stvari koje nisu u redu, ali je mozak toliko ispran krivim tumačenjem Biblije da ne može ispravno sagledati stvarnost.

Oni izvana kojima mozak nije ispran odmah vide da se tu radi o zlostavljanju i izrabljivanju. Tako bi svatko psihički stabilan vidio da je ovo učenje o desetku ružno izvlačenje novaca i izrabljivanje vjernika. Međutim, ja sam bila u lošem psihičkom stanju kad sam došla (izišla sam u još gorem) i ubrzo su mi isprali mozak pa to nisam bila u stanju ispravno protumačiti.

Ispiranjem mozga s vremenom se povećava i prag tolerancije na zlo te čovjek jednostavno nije u stanju shvatiti koliko je to zloćudno niti se maknuti. Što je duže u tome i što je više uložio, teže se maknuti. Oklijevala sam otići i zato što izvan tog kulta nisam gotovo nikog imala. Obitelj i dalje nisam imala, prijatelja (zapravo poznanika) svega nekoliko jer sam se godinama u potpunosti predala služenju „Bogu“ i „crkvi“, a zapravo kultu, pa sam zapustila tj. nisam gradila veze izvan kulta.

To je također karakteristika kulta – izolira ljude u kultu i odvaja od vanjskog svijeta.

Ovdje to nije bilo vrlo očigledno nego suptilno: tražite si prijatelje u „crkvi“; tražite si bračnog partnera u „crkvi“; dođite na druženja u „crkvu“; „svijet“ (neobraćeni) je pokvaren; bolje se okrenuti „crkvi“ gdje Bog djeluje i blagosilja itd. Nisu zaključavali ljude kako bi ih fizički odvojili od svijeta izvana, nego su tako suptilno usmjeravali ljude na „crkvene“ aktivnosti i ljude da jednostavno ne bi imali vremena za nešto izvan toga. Nakon što sam prestala dolaziti postalo je očigledno da to društvo nisu nikakvi prijatelji ni braća i sestre u Kristu, jer mi se nitko nije javljao. Nikog nije zanimalo zašto sam otišla. Čak štoviše, neki me nisu ni pozdravljali kad bi me sreli (jer su ih zatrovali da sam otpala od Boga kad sam napustila kult), uključujući „pastora“ (čiju sam službu godinama podupirala preko svojih mogućnosti) i njegovu suprugu.

U toj „crkvi“ je bila velika fluktuacija ljudi – puno ih je dolazilo, ali puno i odlazilo, kad bi ih bolje upoznali.

Ima i onih kojima je tamo baš dobro i koji su se u tome baš našli. S time isto treba računati kad vam netko svjedoči kako je neka zajednica divna. Ne znači da vam govore istinu niti otkrivaju svoje prave motive. Vodstvo ima stav da je njihova organizacija Crkva, da su oni sluge Božji i to je tako bez obzira kako se ponašali; vjernici su im se u svakom slučaju dužni pokoravati. Biblijski je upravo suprotno, po plodovima (ponašanju, učenjima) treba procijeniti je li netko Kristov ili ne. Međutim, ovi nisu nikako priznavali da oni ne bi bili u pravu. Nisu birali sredstva da zaštite SVOJU organizaciju i SVOJE djelo.

Ove osobine vodstva su znak da se radi o lažnim pastirima, vukovima u ovčjoj koži, najamnicima. Pravi pastiri brinu o dobrobiti Božjeg stada. Najamnici su zainteresirani samo za svoju plaću i svoju dobrobit i ne prezaju ni od čega da to ostvare.

ODBACIVANJE ODGOVORNOSTI ZA NASTALU ŠTETU

Vođa te zajednice, a i neki članovi, uporno ponavljaju kako je kod njih davanje dobrovoljno i nema nikakve prisile, jer nisu kontrolirali primanja vjernika i daju li zaista 10%, niti tukli one koji ne bi dali. No, nemojte se zavaravati, Boga sigurno neće prevariti! Lagali su, zastrašivali i manipulirali ljude u Božje ime kako bi im izvukli novac, ali ne za potrebe Božjeg kraljevstva ni Božjeg stada, nego za svoje privatne potrebe i svoju bezbožnu organizaciju. Nemojte se zavaravati da Bog to neće kazniti! Da su ljudi znali da je to učenje lažno, potpuno suprotno od Biblije, teško da bi im davali novac i išli tamo. Osobno ne bih.

Također znaju reći: „Pa nisi ti tu morao dolaziti niti davati novac!“ Pa nisu ni oni morali naučavati kako Bog traži da kršćani moraju davati desetak, niti se predstavljati kao sluge Božje i kršćanska crkva kad ništa od toga nije istina! Predstavljali su se za nešto što nisu. Da su bili iskreni i pokazali pravo stanje stvari odmah čim im čovjek dođe u „crkvu“, sigurno im mnoštvo ljudi ne bi ponovno došlo niti davalo novac.

UPOZORENJE ZA KRAJ

Bog ne traži od kršćana desetak ni prilog koji si ne mogu priuštiti. Dobro pazite u kakve vjerske organizacije zalazite i što slušate. Nije crkva sve što se tako predstavlja. Mogu vas privući u zamku laskavim riječima, lažima i obmanama, Kristovim imenom, Biblijom, statusom kršćanske crkve. A ako im povjerujete, mogu vam isprati mozak tako da vam neće biti lako napustiti organizaciju, a ako i uspijete, posljedice mogu biti dugotrajne i teške. „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi su lažni proroci izašli u svijet.“ 1 Iv 4:1.

Nemojte očekivati da će vam Bog nadoknaditi štetu koju će vam nanijeti, ako vam to obećavaju. Čuvajte zdravlje dok ga imate, kao i svoju imovinu. Mnogi su takvim „crkvama“, tj. njihovim vođama, ostavili značajne svote novca, pa čak i nekretnine. Mnogi od njih su se s vremenom razočarali u vođe i „crkve“ i napustili ih, ali bez svog novca i svojih nekretnina, praznih ruku, kao i ja. Najčešće vam kad dođete neće reći pravo stanje stvari, pa pričekajte i istražite prije nego se uključite.

Istražite pojam duhovno zlostavljanje (engl. spiritual abuse). Nemojte se zaletavati! Pazite što financirate! Budite naročito oprezni ako vas zovu u neku nedavno osnovanu zajednicu. Velika je vjerojatnost da imaju skrivene namjere s vama da vas upregnu za rast i razvoj zajednice u vidu financijskog iskorištavanja, besplatnog rada i novačenja novih članova, kao i u ovoj iz moje priče.

Vjernici nisu dužni brinuti o pastirima (pastorima, vođama), nego pastiri o stadu tj. vjernicima. Bog ne gradi svoje kraljevstvo na Zemlji guleći siromahe. Mnoge su velebne „crkve“ po svijetu, čija se gradnja financirala izrabljivanjem vjernika, bankrotirale.

Primijetila sam da su mnogi „pastori“ (uključujući i ovog iz moje priče) na početku svoje „karijere“ vjerskog službenika bili siromašni, neki i podstanari. No u međuvremenu su sebe i svoje (poveće) obitelji solidno zbrinuli na račun evanđelja, tj. sljedbenika, raspolažući tuđim desetkom i „dobrovoljnim“ prilozima. Imaju bolje kuće/stanove, automobile, više djece od većine svojih sljedbenika; putuju po zemlji i inozemstvu; goste se po hotelima, restoranima i kafićima. Istovremeno, u svojim „crkvama“ imaju siromašne radnike, pridošlice, podstanare, umirovljenike, samohrane majke, bolesne, invalide i sl., kojima je njihov životni stil nedostižan. I još naučavaju da im takvi moraju davati desetak! Neki čak naučavaju da se mora davati desetak od BRUTO plaće/prihoda. Neki zapošljavaju u „crkvama“ članove svojih obitelji, dok članovi vaših obitelji možda nemaju posao.

Nemojte takvima davati novac! Ako ne poznajete Bibliju, upotrijebite zdrav razum! Zdrav razum vam govori, ako imate novaca ili nešto drugo za dijeljenje, dajte onome tko ima manje od vas, a ne više!

Zbog ovakvih zlih pastira i „crkava“ koje to zapravo nisu, mnogi su stekli krivu sliku o Bogu i ne žele Boga. „Zbog takvih se grdi ime Božje među neznabošcima!“ Rim 2:24. Sigurno da ima i dobrih pastora i dobrih crkava, a ovi zli nanose štetu i njima i kršćanstvu općenito.

„ČUVAJTE SE LAŽNIH PROROKA KOJI DOLAZE K VAMA U OVČJEM ODIJELU, A IZNUTRA SU VUCI GRABEŽLJIVI.“ Mt 7:15

„Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine. U SVOJOJ ĆE VAS LAKOMOSTI ISKORIŠTAVATI IZMIŠLJENIM PRIČAMA. NJIHOVA OSUDA VEĆ ODAVNA NIJE DOKONA I PROPAST IM NE DRIJEMA.“ 2 Pt 2:1-3

Više na vezane teme na tagu: DESETINA.