Današnje crkve, ekumena i pravo zajedništvo

Jedna od najdražih knjiga iz Biblije su mi definitivno Djela. A najviše žalim što nisam živio u doba prve crkve i bio njen pripadnik. Definicija crkve glasi da je ona univerzalna zajednica svih svetih kojoj je Krist glava, a vjerni sveti udovi. Crkva je zajedništvo vjernih, a ne mjesto okupljanja. Međutim, današnje lokalne crkve su nešto sasvim drugo. U Djelima se između ostalih ovim riječima opisuje ta zajednica:

„Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike“ (Djela apostolska 2,44-47).

Današnje crkve

Postavlja se pitanje kako su zajednice kroz stoljeća „evoluirale“ u ovo što danas nazivamo lokalnim crkvama? Nisu im nimalo slične. Osim toga, kroz povijest su mnogi na svoj način tumačili Bibliju, pa je tako nastala hrpa teologija i denominacija od kojih su neke možda i djelomično ispravne. No mnoge su toliko zastranile i otišle u krajnosti da se više i nemaju pravo nazivati kršćanskim.

Najveći krivac za takvu promjenu u razumijevanju crkvi nekad i danas jest car Konstantin i njegov naum da kršćanstvo postavi za službenu religiju Rimskog Carstva. Napravio je svoju verziju kršćanstva iz koje je izuzeo neke izvorne, a dodao puno poganskih elemenata. Ono što je započeo, Rimokatolička crkva je nastavila raditi kroz stoljeća i još danas radi. Mijenja i dodaje neka nova učenja kojih ili nema ili su u suprotnosti s Biblijom.

I tako je, pošto su proganjali i istrijebili izvorne kršćane, nastala Rimokatolička crkva, koju mnogi krivo smatraju jedinom ispravnom crkvom kroz koju je jedino moguće spasiti se. Stoljećima je Rimokatolička crkva bila autoritet i mijenjala svoja vjerovanja uredbama i saborima tvrdeći da je sve što papa i njezino vrhovništvo kaže – od Boga. Tlačili su i progonili svakoga tko bi im se usprotivio. Bili su usko povezani s kraljevima i vladarima država. Čak su i ratove vodili u „Kristovo ime“. Vodstvo i kler su bili elita i iznad običnih vjernika, tj. laika. Uveli su misu i euharistiju, što u prvoj crkvi nije bilo. Ustanovili su dogmu da se posvećena hostija uistinu pretvara u meso i krv Isusa Krista (transupstancijacija). I još puno toga.

Rimokatoličke dogme

Evo nekih od krivih učenja Rimokatoličke crkve kroz povijest:

300. – počeli moliti za mrtve
375. – počeli se moliti svecima i anđelima
394. – počeli prakticirati misu
431. – počeli obožavati Mariju
500. – svećenici se počeli oblačiti drukčije od ostalih vjernika
593. – teorija čistilišta
600. – misa počela na latinskom jeziku
786. – obožavanje slika i kipova
850. – blagoslov vode
998. – post petkom
1079. – svećenici se prestali ženiti – celibat
1090. – uvedena krunica
1186. – inkvizicija
1190. – indulgencije – prodavanje oprosta
1215. – papa proglašen bez grijeha
1220. – klanjanje hostiji
1229. – čitanje Biblije zabranjeno običnim ljudima
1854. – Marija proglašena bez grijeha
1870. – papina riječ važnija od Biblije – njegova riječ perfektna
1950. – Marijino uznesenje na nebesa
1965. – Marija nazvana Majkom Crkve

Kako su se mijenjale dogme i učenja Rimokatoličke crkve, tako se mijenjao i oblik lokalne zajednice. Više nije bilo ni traga zajedništva i pravednosti iz prve crkve, već se crkvena zajednica prilagodila svijetu. Danas biti pripadnikom zajednice znači da nedjeljom moraš pohađati misu, primiti sakramente i plaćati godišnja davanja u svojoj župi. To je po njima crkva i kršćanstvo.

Godine 1517. pojavio se Martin Luther i reformatori koji su se pobunili protiv takvog ponašanja crkvenog vodstva i hereza koje su uvedene kroz povijest. I zbilja su mnoge stvari promijenjene i mnoga lažna učenja izbačena iz tih novih protestantskih crkvi.

No, po svemu što vidimo, protestanti su samo reformirani katolici, daleko od izvornog života prvih crkvi. Protestantske crkve su napustile mnoge obrede i običaje iz Rimokatoličke crkve koje prve crkve nisu imale. No, nikakvi „timovi za slavljenja“, davanje desetka, teološke škole i fakulteti, i još mnoge stvari koje su se uvukle u protestantske zajednice, nisu potrebne niti ispravne jer toga nije bilo ni u prvim crkvama.

Umjesto da kršćanstvo promjeni svijet, svijet je promijenio kršćanstvo.

Ekumena ili pravo zajedništvo?

Dao bih sve što imam za zajedništvo svetih kakvo su imali u prvim kršćanskim zajednicama. Sve su dijelili zajedno, štoviše živjeli su zajedno; nisu se viđali jednom tjedno na nekakvom bogoslužju, već im je zajedništvo bilo stil življenja, a ne ritualna praksa. Danas na žalost nema takve zajednice. Ni jedna nije slična onoj prvoj, ispravnoj zajednici kakva bi trebala biti. Svaka ima svoju teologiju, svoja pravila i učenja koja se često ne poklapaju, ali i protive čistom Biblijskom učenju.

Iz iskustva znam da ima još puno vjernih koji traže zdravu zajednicu kojoj bi pripadali, ali poput mene ne mogu naći. Neki su članovi u protestantskim zajednicama samo zato da imaju zajedništvo koje je potrebno. No možemo li biti u takvom kompromisu? Osobito u onim zajednicama čije vođe rade na ekumeni – jedinstvu svih protestantskih zajednica i Rimokatoličke crkve, što će ih odvesti i u daljnje lažno jedinstvo s ostalim religijama.

Možemo li biti dio takvog zajedništva? Biblija je jasna.

„Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. Kao razboritima govorim, sudite sami što kazah. Čaša blagoslova koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Jer mi, mnogi, jedan smo kruh, jedno tijelo. Ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Nisu li oni koji jedu žrtve zajedničari žrtvenika? Što dakle hoću reći? Da je kumir nešto? Ili da je kumirska žrtva nešto? Naprotiv, da to što pogani žrtvuju, zlodusima žrtvuju, a ne Bogu. A neću da budete zajedničari sa zlodusima. Ne možete piti čašu Gospodinovu i čašu zlodušku. Ne možete biti dionici stola Gospodinova i stola zloduškoga. Ili da izazivamo na ljubomor Gospodina? Zar smo jači od njega?“ (1. Korinćanima 10,14-22).

Kao nanovorođeni vjernici kojima je jedini autoritet Božja Riječ, što imamo s idolopoklonicima? Zar da budemo u jedinstvu sa crkvom koja se prema Otkrivenju, poglavlja 17 i 18, opisuje kao Bludnica, lažna crkva koja je otpala od Boga? Crkva kojoj se proriče propast.

„S njom su počinili blud kraljevi zemaljski i opili se vinom bluda njezina stanovnici zemaljski… I na čelu joj napisano ime: Tajna, Veliki Babilon, Mati bludnicā i gnusobā zemaljskih“ (Otkrivenje 17,2.5).

Ako je Bludnica mati znači da mora imati kćeri. Iz svega možemo zaključiti da su to protestantske kćeri s Martinom Lutherom na čelu. One su proizašle iz Rimokatoličke crkve, a uskoro se vraćaju natrag, samoprozvanoj „Majci Crkvi“, već sada nastojeći održavati bliske odnose i ekumenske skupove i zajedničke molitve.

Bog nas poziva da nemamo ništa s takvim zajednicama, već da izađemo iz tog religijskog institucionalnog sistema.

„I čuh drugi glas s neba gdje govori: Izađite iz nje, puče moj, da ne budete suzajedničari grijeha njezinih i da ne primite od njezinih pošasti! Jer njezini grijesi dopriješe do neba i spomenu se Bog zločina njezinih“ (Otkrivenje 18,4-5).

Što se mene tiče, radije ću se družiti s braćom i sestrama izvan takvih zabludjelih institucija. Bolje biti u iskrenom zajedništvu s nekolicinom prave braće, nego dio nečeg lažnog osuđenog na propast. Uostalom, i sam Isus u Mateju 18,20 kaže: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“

Autor: Željko Špoljarić