Agonija ateizma

386
pregleda
agonija ateizam
Foto: Pixabay

Ateizam i deklariranje ateistom nikada nije bilo toliko popularno i prihvatljivo u zapadnom svijetu kao što je to danas. Time što navodno dokazuju da Bog ne postoji, ateisti smatraju da svijet čine boljim, jer nas odbacivanje religije izvodi iz mraka i ropstva praznovjerja, i potiče nas da budemo racionalniji, funkcionalniji kao bića, a time i sretniji. No, je li zaista tako?

Prvo sagledajmo jedan od zaključaka koji ateizam sa sobom nemilosrdno nosi – život nema nikakvog objektivnog smisla. Ako ne postoji Bog, kao ni život poslije ovog zemaljskog, i svi smo samo posljedica puke slučajnosti, onda naši životi i svako naše djelo u konačnici nemaju nikakvo značenje.

Jedan od poznatih ateističkih filozofa Will Provine kaže: „Ne postoje bogovi, ne postoji svrha, ne postoje nikakve sile koje svrsishodno djeluju. […] Ne postoji krajnja osnova etike, krajnji smisao života, pa čak ni ljudska slobodna volja. Dakle, ateizam ljudima ne može dati nikakvu svrhu niti motivaciju za život.

Sigmund Freud, poznati psihoanalitičar i ateist, nije se ustručavao reći: U trenutku kada čovjek dovede u pitanje smisao i vrijednost života, on je bolestan, jer objektivno nijedno od ovo dvoje ne postoji. Neki će ateisti, dakle, umjesto i da pokušaju odgovoriti na izazov pitanja smisla života, u startu proglasiti ludim one koji uopće to pitanje i postavljaju.

No, ironija je u tome da je ludilo zapravo bila sudbina nekih od najvećih ikona ateizma. Kada su neki od ovih ’bogoboraca’ prešli svoj zenit, shvatili su da su svom snagom trčali prema ništavilu, i to je po njihov um bilo razorno. Jedan od najutjecajnijih ateističkih filozofa, Friedrich Nietzsche, koji se žustro borio protiv vjere u Boga i protiv postojanja morala, u petom desetljeću svog života doživio je nervni slom. U vezi svoje ateističke filozofije izjavio je: „Za mene se moj život sada sastoji od želje da sve stvari budu različite od toga kako ih shvaćam, i da mi netko moje ‘istine’ može pokazati nemogućim.“

Jedan od Nietzscheovih najvećih utjecaja, Arthur Schopenhauer, ateist i jedan od najpoznatijih autora filozofije pesimizma, smatrao je samoubojstvo jednim od prihvatljivih rješenja za ljudsku mizeriju. Posljednjih 27 godina života proveo je živeći potpuno sam u malom stanu, a društvo su mu pravili jedino psi.

Jedan od najčitanijih ateističkih filozofa 20. stoljeća Bertrand Russell nije se mogao suočiti sa svojom ateističkom realnošću, te je iz nje tražio bijeg. Izjavio je: „Moram pročitati najmanje jedan detektivski roman dnevno, kako bih se drogiranjem zaštitio od nuklearne katastrofe.“ Izričito je pisao o tome kako ljudski život nema smisla, kako su sve ljudske akcije besmislene, bez obzira na to koliko emocija, strasti i volje iza njih leži, i kako ni jedna filozofija koja ovu stvarnost odbija ne može opstati. Na kraju ovih tvrdnji bizarno je zaključio: „Jedino na skelama ovih istina, jedino na čvrstom temelju beskompromisnog očaja, može se za dušu sagraditi sigurno utočište.“ Dakle, najpoznatiji ateist 20. stoljeća je u manjku bilo čega drugog, za temelj ’sigurnog utočišta’ ljudske duše ponudio je jedino beskompromisni očaj.

Poznati ateist, spisatelj i dobitnik Nobelove nagrade Sinclair Lewis, umro je od posljedica alkoholizma, koji mu je očito bio nužan kao bijeg od realnosti.

Jackson Pollock, poznati slikar i ateist također je utjehu tražio u alkoholu. Poginuo je u automobilskoj nesreći koju je sam izazvao vozeći u pijanom stanju, a špekulira se da je u pitanju moglo biti samoubojstvo.

U 2004. godini American Journal of Psychology (Američki psihološki list) objavio je zaključak jednog istraživanja: „Subjekti bez vjerske afilijacije imali su daleko veći broj pokušaja samoubojstva, i više bliskih srodnika koji su izvršili samoubojstvo u odnosu na subjekte koji su imali vjersku pripadnost. […] Nadalje, subjekti bez vjerske afilijacije nalazili su manje razloga da žive, a posebice manje moralnih prigovora samoubojstvu.“

Treba li nas sve ovo čuditi? Matematika je ovdje jasna:

Ako je život puka slučajnost i ako nema ničeg izvan i/ili nakon ovog života, to znači da za postupke koje činimo nema nikakve krajnje odgovornosti, da nemaju nikakav značaj, te da ne postoji niti jedan objektivan razlog zašto bismo u životu činili bilo što, pa time i nastavili živjeti.

Moje osobno duhovno iskustvo sastojalo se i od ovog dijela puta. Kada sam u svojim ranim dvadesetim odlučio da Boga nema, i da je cijelo pitanje religije besmislica, nije mi dugo trebalo da se suočim s Russellovim ’beskompromisnim očajem’. Otvorila su se brojna pitanja, a krajnje pitanje bilo je: Ako je smrt neizbježna, i ako poslije nje nema ničega, zašto čekati bolnu smrt u starosti? Ako život mogu prekinuti relativno bezbolno upravo sada? Kad umrem, neće biti važno jesam li bio pametan ili glup, dobar ili loš, bogat ili siromašan, neće biti važno kako me ljudi pamte… Neće biti ni važno jesam li uopće postojao ili nisam, jer na kraju, samo sam slučajni skup atoma. A smrt je apsolutni kraj.

Kasnije sam shvatio da i ateistički filozofi dijele moju dilemu. Francuski ateistički filozof, Jean-Paul Sartre, izjavio je da je uznemirujuće to što Bog ne postoji, jer to znači da čovjek tragično stoji sam u praznom univerzumu, bez smisla i duhovnog doma. Kakvo priznanje!

Ateizam čovjeku ne daje apsolutno ništa. Plodovi ateizma koje smo gore naveli to pokazuju više nego jasno. U pitanju je još jedan ljudski pokušaj pametovanja, pri kojem se čovjek pokušava staviti na mjesto Boga, ali kao što vidimo, mizerno pada. U Bibliji piše da je onaj koji kaže da Boga nema bezumnik (Psalam 14,1). U Bibliji također piše da je svrha našeg života odnos zasnovan na ljubavi – prema Bogu, koji nas je toliko volio da je za nas dao svog jedinorođenog Sina, kao i prema ljudima koji nas okružuju (Luka 10,27).

Što ćemo izabrati, beznađe života bez ikakve objektivne svrhe ili život ispunjen ljubavlju prema Stvoritelju svemira i prema našim bližnjima?

Autor: Aleksandar Jovanović

Komentari

komentari