4 jednostavna načela za povijesnu pouzdanost Evanđelja

405
pregleda
načela pouzdanost Evanđelja

Jeste li spremni odgovoriti na svaki izazov u vezi povijesne točnosti Evanđelja? Znate li koji bi se izazovi uopće mogli pojaviti? Kako reagirati kad netko postavi izazov za koji nemate izravan pristup svim relevantnim podacima?

Postoje važna načela za sve nas kršćanske istraživače. Povijesni izazovi često su komplicirani, izražajni i detaljni. I dok je gotovo nemoguće zapamtiti sve podatke koji se odnose na svaki prigovor, postoje četiri temeljna načela za procjenu pouzdanosti svjedoka. Ta ista četiri načela koristio sam u knjizi Cold Case Christianity. Koristio sam ih kako bih ocijenio Evanđelja kada sam bio nevjerni skeptik, a ta vam četiri načela mogu pomoći da procijenite svaki napad na Evanđelja:

Načelo 1: Provjeriti jesu li svjedoci uopće bili prisutni

U istragama starih, neriješenih slučajeva postoje trenuci kada se pojavi svjedok s pričom iako on ili ona nisu bili uključeni u događaj kada se zbio. Ponekad je ta osoba motivirana željom da postane „poznata“, ponekad željom da naškodi osumnjičeniku ili pomogne žrtvi. Moj je posao kao istražitelja da ispitam je li svjedok uistinu bio prisutan (i u poziciji sam da otkrijem bilo što) prije nego što se svjedok pojavi pred porotom.

Kada je riječ o Evanđeljima, moramo si postaviti slično pitanje: Jesu li evanđelja napisana dovoljno rano da su mogla biti napisana od strane očevidaca? Ako su izvještaji napisani i korišteni rano, onda je mogućnost grešaka ili obmanjujućih podataka uvelike smanjena. Rano autorstvo omogućuje da izvještaje provjere oni koji su bili prisutni i koji su te izvještaje mogli diskreditirati kao laži. Evanđelja su najraniji drevni izvještaji o Isusovom životu i povijesnim događajima koji su se zbili oko njega. To treba uzeti u obzir prilikom procjene povijesne pouzdanosti Evanđelja u odnosu na sve drevne izvještaje koji su se pojavili poslije njih.

Načelo 2: Pokušati pronaći dokaze za tvrdnje svjedoka

Porotu se potiče da procjeni svjedoka na suđenju na temelju bilo kojeg ponuđenog dokaza kako bi se provjerilo ili potvrdilo njihovo svjedočenje. Ponekad iskaz svjedoka može biti potkrijepljen materijalnim dokazima, a ponekad izravnim svjedočenjem drugog svjedoka. U svakom slučaju, svjedok postaje pouzdan kada različite linije dokaza potkrepljuju njegov iskaz. Slično je i s Evanđeljima – izvještaji se mogu procijeniti na temelju njihovih potvrda. Napisao sam cijelo poglavlje u knjizi Cold Case Christianity proučavajući „vanjske“ dokaze iz arheologije i drevnih, nekršćanskih izvora. Također i „unutarnje“ dokaze između samih Evanđelja (ono što nazivam „nenamjerna podrška očevica“). I još, točne navode regionalnih imena iz 1. stoljeća, ispravan opis strukture vlasti, poznate opise zemljopisa i lokacija, te razumljivu uporabu jezika.

Načelo 3: Ispitati dosljednost i točnost svjedoka

Ako je svjedok s vremenom promijenio svoju priču, imamo malo razloga za vjerovati bilo kojoj verziji njegove priče. Ovakve izmjene često su rezultat želje da se istražitelje prevari. Kada procjenjujemo prijenos drevne pripovijesti, važno je utvrditi je li ona mijenjana tijekom vremena. „Lanac predaje“ koji se odnosi na prijenos dokumenta vrlo je važan. Imamo li drevne kopije dokumenta koje možemo međusobno usporediti ili drevne reference na dokumente koje možemo ispitati za točnost sadržaja?

Evanđelja su možda najbolje potvrđeni drevni i prikupljeni dokumenti u povijesti, i na njih se pozivaju rani crkveni oci kao što su Ignacije, Polikarp i Klement tako potvrđujući njihov sadržaj. Kad skeptici napadaju povijesne navode u Evanđeljima, obično ističu da drevni zapisi nisu dovoljno potvrđeni. Spisi povjesničara Josipa Flavija, na primjer, vrlo su slabo prikupljeni i potvrđeni tijekom vremena. Nema drevnih primjeraka Josipovih djela prije 11. stoljeća, tako da ne možemo uspoređivati ​​drevne Josipove tekstove i saznati jesu li dokumenti izmijenjeni tijekom vremena. To nije slučaj kada je riječ o Evanđeljima. Imamo tisuće primjeraka koji datiraju bliže stvarnim događajima više od tri puta nego Josipovi tekstovi.

Načelo 4: Ispitati pristranost svjedoka

Posljednje područje koje se uzima u obzir kada je u pitanju vrednovanje svjedoka jest pitanje pristranosti. Često se tvrdi da se Evanđeljima ne treba vjerovati jer su ih pisali kršćani koji su voljeli Isusa i željeli potvrditi njegovo Božanstvo (bilo ono istinito ili ne). Ali postoji razlika između predrasuda prije iskustva i uvjerenja nakon iskustva. Teško se može tvrditi da su autori Evanđelja bili pristrani prije upoznavanja s Isusom. Ustvari, Evanđelja prikazuju objektivni skepticizam i sporo razumijevanje učenika dok su slijedili Isusa. Ne možemo kriviti autore Evanđelja za njihovo kasnije uvjerenje o Isusu – ako su doista vidjeli ono što su zapisali u Evanđeljima, posebice o uskrsnuću. Pristranost je vezana uz motiv, a motiv se uvijek svodi na tri želje: financijska pohlepa, seksualna požuda i želja za moći. U nedostatku bilo kojeg od tih motiva, drevne zapise treba smatrati kao nepristrane.

Svaki put kada se susretnem s povijesnim prigovorom u vezi s Evanđeljima, očekujem da postoji obilje informacija na obje strane. Skeptici će napisati velike količine prigovora i kršćanski apologeti će uzvratiti. Kako će bilo tko znati kojoj strani treba vjerovati? Obično koristim četiri načela za procjenu i prigovora i odgovora, koja sam upravo opisao. Koja se strana poziva na izvještaje koji su najranije napisani, koji su najbolje potvrđeni, najbolje dokumentirani tijekom vremena i koji su najmanje pristrani? Možemo se osloniti na ova četiri univerzalna načela koja nam pomažu odrediti koji je položaj razumniji (skeptika ili kršćana).

Autor: J. Warner Wallace, detektiv za ubojstva, bivši skeptik koji je koristio forenzičke metode kako bi ispitao pouzdanost Evanđelja i navode o Isusu. Rezultate svoje istrage sažeo je u knjigu Cold Case Christianity (koja trenutno nije dostupna na hrvatskom jeziku). A više o njegovom istraživanju navoda iz Evanđelja pronađite na njegovoj stranici Coldcasechristianity.com.

Komentari

komentari