Vjera – samo puki osjećaj?

Često čujem ljude kako govore da je vjera samo „puki osjećaj“. To se posebno odnosi na rasprave na temu „znanost nasuprot vjere“. Uobičajeni argument je fraza: „Ja imam svoj razum… Ti imaš svoju vjeru…“. Čujem kako kršćani koriste slične načine izražavanja. Izgleda da u nekim krugovima postoji stav da treba „samo vjerovati“ i ništa ne propitivati.

Ovi pogledi „vjere“ su nesporazum između epistemologije (kako znamo ono što znamo – što razdvaja opravdanu vjeru od običnog mišljenja) s jedne strane i onog što Biblija uči s druge strane. Pretpostavka nevjernika je da vjera nema nikakav temelj. Pretpostavka nekih kršćana je da nas Biblija uči stavu „samo vjeruj“, a da je ispitivanje i jačanje naših uvjerenja neka vrsta grešne sumnje.

Ipak, vjera… bilo religija ili sekularizam, vrlo je slična stvar. Ako se sutra odlučim za let u Chicago, otišao bih do zračne luke i putovao avionom. Ne znam s apsolutnom sigurnošću hoće li gravitacija sutra funkcionirati na isti način i hoće li zrakoplov doći na svoje odredište (izuzimajući druge okolnosti koje bi mogle poći po zlu). Međutim, prilično sam uvjeren u ono što znanost otkriva o prirodi gravitacije i njezinoj dosljednosti. Također sam prilično siguran u podatke o sigurnosti letenja. Moje šanse za siguran let izuzetno su dobre. Ako to ne bi bilo tako, ne bih imao toliko „vjere“ u cijeli proces i išao bih pješice ili se odvezao automobilom.

U ovoj primjeni „vjere“, svatko može vidjeti na što mislim. To je povjerenje ili pouzdanje u ono što znam, čak i ako možda imam strahove, sumnje, i u ovom slučaju, nekakvu nesigurnost. Nema apsolutne garancije ili obećanja da ću sigurno stići tamo; niti to mogu dokazati prije nego što odem! To je „iskorak vjere“.

Vjerovanje – sastavni dio našeg života

Kršćanska vjera je tome u mnogočemu slična. Ne mogu sve to staviti u niz testnih epruveta i laboratorijske posude i testirati. Ne mogu vam to na neki potpuni način dokazati. Ali kada o tome razmišljate, što na kraju možete učiniti s tim? Skup toga je prilično ograničen. Ne mogu dokazati da su moja osjetila 100% točna, iako bi bez njih život bio nevjerojatno neizvjestan. Ne mogu dokazati da me moja žena voli na „naturalističko znanstveni“ način. Ne postoji laboratorijski test za takvo što – svi takvi testovi će ovisiti o onome što već pretpostavljamo da znamo kako funkcionira.

Kršćanska vjera se temelji na pouzdanju u ono što je Bog učinio za nas i ono što će učiniti za nas. Temelji se na našem odnosu s Bogom, Božjoj objavi za nas, povijesti, znanosti (da, znanosti… više o tome u nekom drugom postu) i iskustvu. To može i ne mora biti nešto što vam mogu „dokazati“ (ovisno o tome što dokazi znače za vas), ali to sigurno NIJE samo puki osjećaj ili želja.

Vjera je u biti pouzdanje. Vjerujemo u nešto na temelju mnogobrojnih kriterija. Baš kao i čimbenici uključeni u moj let ili ljubav moje supruge prema meni, neki od tih kriterija se do određene razine mogu „dokazati“, dok su drugi teže mjerljivi. Vjerujemo nekome ili nečemu cijelo vrijeme, svakodnevno u našim životima. Kršćanska vjera se stvarno ni po čemu ne razlikuje. Vjera se razlikuje od vjerovanja tako što smo dovoljno sigurni da ju sprovodimo u djelo. Opravdano mogu vjerovati da će me zrakoplov sigurno dovesti do mog odredišta, ali tek kad se popnem na njega, onda zapravo i postaje vjera. Kršćani vjeruju u Božja obećanja u Kristu, a zatim prakticiraju tu vjeru polažući svoje živote (i duše) u Kristove ruke.

Autor: Steve Wilkinson; Izvor: christianapologeticsalliance.com