Nimrod i Božić – kakva je veza?

Nimrod i Božić – postoji li veza? Je li rimokatoličanstvo i poganstvo zapravo isto?

Rimski poganizam je u ovo isto sezonsko vrijeme svojevremeno slavio boga Sunca. Proslava pod nazivom Saturnalije (moderno „Božić“) trajala je od 17. do 24. prosinca, uz procesije s bakljama, kićenje, darivanje, veselje i kulminaciju na dan 25. prosinca.

Rana crkva nije prakticirala ovaj blagdan, no s vremenom se ova praksa tradicionalno prenosila s generacije na generaciju. Kako se kršćanstvo proširilo do Rima, 274. g. rimski car Aurelijan uspostavio je kult Sol Invictus („Nepobjedivo Sunce“) kao državnu religiju Rimskog Carstva, slaveći rođenje Sunca na 25. prosinca. Nakon navodnog preobraćenja rimskog cara Konstantina u 4. stoljeću, kršćanstvo (preciznije katoličanstvo) je postalo službena religija Rimskog carstva, a štovanje boga Sunca zamijenjeno proslavom Božića. Ova mješavina poganstva i kršćanstva vidljiva je u rimokatolicizmu i pravoslavlju sve do danas. Nikad se nisu riješili okultnih poganih običaja.

Još od doba Nimroda, Semiramide i njihovog sina Tamuza, pogani su slavili rođenje njihovog „sina božjeg“ na dan 25. prosinca. Svetkovina se tada nije zvala Božić, ali bila je poganska praksa u vrijeme zimskog solsticija.

Nakon što je Nimrod ubijen, Semiramida je začela i rekla narodu da je začela po Nimrodovom duhu. Tako je krenulo štovanje božanstva Majke, Oca i Sina. Semiramida je uvjerila narod da Nimrod nije umro, već uzašao na Sunce. Dijete Tamuza su štovali kao sina božjeg, ponovno rođenog od boga Sunca. Njegovo rođenje zabilježeno je na 25. prosinca. Ova se priča provlači po raznim poganskim narodima, samo drugačijih imena. U Egiptu su štovali Horusa, dijete Izide i Ozirisa. U drevnoj Perziji štovali su Mitru kao ponovno rođenog od boga Sunca. U drevnoj Grčkoj slavili su rođenje Adonisa, a u Rimu rođenje Apolona. Ti poganski narodi slavili su iste bogove, u okviru iste priče, samo drugačijih imena. To rođenje slavilo se tijekom zimskog solsticija. Štovanje Sunca je glavni stup svih poganskih religija.

Čak i Božićna jelka potječe od Semiramide i Tamuza. Navodno, kad je Nimrod ubijen, njegova je krv pala na panj bora i novi je bor izrastao preko noći. Panj je simbolizirao njegovu smrt, a novi bor njegovo oživljavanje kao nepobjedivog boga.

Koliki kršćani danas unose bor u svoje domove, ukrašavaju ga, slikaju se i hvale svojih ruku djelo, dok Božja Riječ jasno govori o idoliziranju drveta.

• Ovako govori GOSPODIN: “Nemojte se učiti putu pogana i nemojte strepiti pred nebeskim znacima, jer pred njima strepe pogani. Jer običaji tih naroda su isprazni: čovjek posiječe drvo u šumi, djelo ruku obrtnikovih oblikovano sjekirom. To kite srebrom i zlatom; učvršćuju ga čavlima i čekićima da se ne klima. Uspravni su kao palme, ali ne govore: treba ih nositi, jer ne mogu hodati. Nemojte ih se bojati; jer ne mogu zlo činiti, niti je u njima da dobro čine.” /Jeremija 10,2-5

Ukrašene borove čak možete naći i po kršćanskim crkvama, koje samo pokazuju koliko su se stopile sa svijetom i ni po čemu se više ne razlikuju. Umjesto da se suobličavaju s Kristom i podvuku jasnu razliku u štovanju poganizma, rade isto što i bezbožni svijet.

Kršćani, možda ste iskreni u svojim motivima, ali Bog ne traži samo iskrenost, već poslušnost. Umjesto da se slijepo pouzdajete u crkvene običaje i vođe koji vas uvode u ovu praksu, čitajte Božju Riječ za sebe i otkrijte Božju volju, a to nije sudjelovanje u poganskim običajima i ljudskim predajama.

Neki duh zasigurno jest prisutan ovih dana, ali ne dolazi od Boga, već prolaznog obličja ovoga svijeta. Božićni duh je zapravo zloduh koji traži da se manifestira kroz blagdane i da sudjelujete u svim manifestacijama, dekoracijama, veselju, hrani.

Nigdje u Bibliji ne pronalazimo da su prvi kršćani slavili Kristov rođendan. Božić je zapravo umanjenica od Bog, drugim riječima, slavi se „mali Bog“. Isus Krist nije mali Bog. Isus Krist nije mala, bespomoćna beba u jaslicama. Isus Krist se rodio jednom na ovaj svijet, živio savršenim životom, bio razapet za naše grijehe i uskrsnuo; vratio se u vječnu slavu odakle je došao, dakle, Krist godina nema.

• [Krist] premda u obličju Boga, nije grabežom smatrao biti jednakim Bogu, nego se sâm toga lišio i uzeo na sebe obličje sluge te postao sličan čovjeku. Našavši se u obličju čovjeka, ponizio se i postao pokoran do smrti, i to smrti na križu. Stoga ga je Bog i preuzvisio i darovao mu ime koje je iznad svakoga imena: da se Isusovu imenu prigne svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića; i da svaki jezik prizna da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca. /Filipljanima 2,6-11

Kakvog Boga slavimo, to je pravo pitanje? Slavimo li uistinu Boga ili bogove ovoga svijeta? Zašto umanjujemo Boga i oduzimamo mu veličinu i slavu koja mu pripada?

Bog ne traži da slavimo njegov rođendan, nego njegovo uskrsnuće, pobjedu nad našim grijesima i smrću koja je imala vlast nad nama. Sve što traži jest da mu vjerujemo, pokajemo se za grijehe, odvratimo od ispraznih svjetovnih običaja i vršimo Njegovu volju.

Više na vezane teme na tagu: NIMROD.