Neka naš jedini heroj bude Isus Krist

594
pregleda
heroj nacionalizam rat
Foto: Pixabay

Nakon izricanja presude u Haagu šestorici hrvatskih političkih i vojnih čelnika za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, jedan od njih, general Slobodan Praljak pred svima je popio otrov i počinio samoubojstvo. Njegove posljednje riječi bile su: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“

Nepravda nije dozvola da pravdu uzimamo u svoje ruke

Slobodan Praljak je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. Iako ne možemo znati što je točno u nečijem srcu, plodovi našeg života jasno pokazuju kome služimo – sebi ili Bogu. Radnje koje poduzimamo u životu svjedoče o našem hodu s Bogom. A kakvu god patnju i nepravdu netko podnosi na ovom životu, postoji za nju svrha. Možda nas Bog želi privući k sebi, ali nikako ne želi da sami presuđujemo svom životu.

Nažalost, sami demoni su ga vodili u smrt, kao i svakog tko počini samoubojstvo. Samoubojstvo nije Božja volja. Istina, samo Bog zna je li osoba koja počini samoubojstvo spašena od Božjeg gnjeva, no samoubojstvo je čin koji pokazuje nevjeru i nepouzdanje u Boga.

Također, kad uzmemo u obzir da se generalu pripisuje ratno profiterstvo i enormno bogatstvo nakon rata, možemo vidjeti da baš i nije bio toliko pravedan. Dakako, u Božjim očima smo svi nepravedni. Na zemlji nema pravednika nijednoga.

Zato naš jedini heroj treba biti Isus Krist koji je položio život za našu nepravednost.

Sve i da jest nepravedno osuđen, to nije vrijedno polaganja života, koji nam je dan samo da se vratimo Bogu. Što je ovaj život naspram vječnoga života? Što je zemaljska osuda naspram vječne osude? Nisu li kršćani pozvani trpjeti svakovrsnu nepravdu? Nažalost, takav postupak ne pokazuje da se pomirio s Bogom. Učinio je to iz čistog gnjeva i revolta prema osudi i sudu. Pogrešni motivi i ideali ljude vode u propast.

Svi smo nepravedni

Svi smo nepravedni i živimo u nepravednom svijetu. I zato nemamo pravo uzimati pravdu u svoje ruke. Isus je isto bio nepravedno osuđen. A nama je rečeno:

„Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu; jer pisano je: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin“ (Rim 12,19).

„Ta rado podnosite bezumne, vi koji ste umni! Podnosite naime ako vas tko podjarmljuje, ako vas tko izjeda, ako vam tko uzima, ako se tko uzvisuje, ako vas tko po obrazu udara“ (2. Korinćanima 11,19-20).

„Blagoslivljajte one koji vas progone, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Budite iste misli jedni prema drugima. Ne težite za nečim visokim, nego pristajte uz ponizno. Ne budite sami sebi mudri. Nikomu ne vraćajte zlim za zlo. Starajte se za dobro pred svim ljudima“ (Rimljanima 12,14.16-17).

Pouzdanje u Boga mijenja sve

Kad čitamo Postanak 39, nalazimo da je Josip isto bio nepravedno osuđen, a pretpostavlja se da je isto bio 11 godina u zatvoru. No, Josip se cijelo vrijeme pouzdao u Boga, i na kraju je Bog učinio čudo i zlo okrenuo na dobro. Upotrijebio ga je silno i spasio čitav narod i generacije iza, jer ga je faraon postavio na poziciju svoje desne ruke. Bog ga je blagoslovio kroz njegovu patnju više nego što je izgubio. Iako je cijeli život doživljavao nepravdu, prvo od vlastite braće koja su ga izdala i prodala u roblje, a poslije od državne vlasti koja ga je nepravedno osudila i bacila u tamnicu, svoje pouzdanje u Boga ipak završava ovim riječima:

„Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga? Premda ste vi smislili zlo protiv mene, Bog je to smislio na dobro, da se zbude kao što je ovo danas, da sačuva život velikomu puku“ (Postanak 50,19-20).

Kad se pouzdamo u Boga, priča ima sretan završetak i Božju svrhu.

No, ako se itko imao pravo ubiti bio je to Job koji je u jednom danu izgubio obitelj, svu djecu, imanje, bogatstvo, razbolio se, teško patio i nitko ga nije razumio, ni žena ni prijatelji; a ipak se nije ubio. Na kraju priča isto ima sretan kraj jer je Bog nadoknadio Jobu i više od onoga što je izgubio.

Pouzdanje u Boga mijenja sve – u kakvoj god se situaciji našli. Bog neće dozvoliti veću patnju nego što možemo podnijeti. Da je Praljak bio Božji čovjek znao bi da je u zatvoru potreban više nego vani jer je upravo Bog to dozvolio. Iznad svake zemaljske vlasti je Božji suverenitet i autoritet. I sve što se događa u konačnici je pod Njegovom kontrolom.

Kako nastaju nacije?

U Postanku 11 čitamo da su narodi nastali tek od Babilonske kule. Do tada je cijelo čovječanstvo bilo jedan narod, govorili su istim jezikom i istim riječima. Drugim riječima, sporazumijevali su se i slagali. A onda su počeli dizati toranj i uzvisivati se do neba. Htjeli su ostati ujedinjeni i štovati svojih ruku djelo, svog boga titula i priznanja. No, kad je Bog vidio idolopoklonstvo naroda, pobrkao im je planove:

„I reče GOSPOD: Gle, jedan su narod i svi su jednoga jezika, a evo što su počeli raditi. Ta sada im ništa što naume učiniti neće biti neostvarivo“ (Postanak 11,6).

Bog ih je razjedinio; više se nisu sporazumijevali, više nisu govorili istim jezikom i razdijelili su se po zemlji. Tako je od jednog naroda nastalo mnoštvo naroda.

„I od jedne krvi stvori svaki ljudski narod da prebiva po svem licu zemlje pošto omeđi unaprijed postavljena vremena i međe prebivanja njihova, da traže Gospodina ne bi li ga kako napipali i našli, premda nije daleko ni od jednog od nas“ (Djela 17,26-27).

Pozvani na poniznost, a ne uzdizanje

Uzdizanje vlastitog naroda kao boljeg i superiornijeg od svih ostalih je ništa drugo nego ponos i idolopoklonstvo. Tako nastaju ratovi. Iz ponosa, mržnje i nacionalizma. Mislimo da smo bolji kao čovjek i kao narod u odnosu na druge, što je suprotno od poniznosti na koju nas Krist poziva. Pozvani smo poniziti se jedni pred drugima, kao i naš Spasitelj Isus Krist i slijediti ga u svemu.

Granice nastaju na ratovima – uništavanju, prolijevanju krvi i žrtvama. No, prava svrha svakog rata jest da u nevolji zazovemo Boga i spasimo svoj život od vječne osude; da maknemo fokus sa samih sebe i pogledamo na križ.

Pravo pitanje nije što mi mislimo, već što Krist misli. Što Krist misli o ratovima? Što Krist misli o uništavanju, razdoru, mržnji i ubijanju bližnjega? Nije li rekao:

„Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! I: Tko god ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu“ (Matej 5,21-22).

„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko i zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlomu! Naprotiv, udari li te tko po tvojemu desnom obrazu, okreni mu i drugi. I onomu koji bi se htio suditi s tobom i uzeti tvoju donju haljinu, prepusti i gornju“ (Matej 5,38-40).

„Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja svojega. A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i koji vas progone… Jer uzljubite li one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine isto?“ (Matej 5,43-46).

Ljubiti bližnjega ne znači ljubiti samo svoju obitelj i svoj narod, već sve ljude – svih nacionalnosti i rasa. O tome nam vrlo jasno govori Isusova priča o dobrom Samaritancu koji je spasio stranca u nevolji (Luka 10,29-37). Ljubiti bližnjega znači iskazivati milosrđe – SVAKOME!

Bog nije pristran

„Tada Petar otvori usta te reče: Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu prihvatljiv onaj koji se njega boji i čini pravdu“ (Djela 10,34-35).

„Ako doista izvršujete kraljevski zakon prema Pismu: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe, dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas prekorava kao prijestupnike“ (Jakovljeva 2,8-9).

„I Isus im, odgovorivši, reče: Mislite li da ti Galilejci, budući da pretrpješe takve stvari, bijahu veći grješnici od svih drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako propasti (Luka 13,2-3).

„Nakon toga pogledah, i gle: mnoštvo veliko, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svih naroda i plemena i pukova i jezika. Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine, a u rukama im palme. I viču snažnim glasom govoreći: ‘Spasenje Bogu našemu, koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu’“ (Otk 7,9-10)!

Kao kršćani trebamo prestati ratovati između sebe radi nacionalnosti i pokazati svijetu da smo drugačiji.

„Vama na sramotu govorim. Tako? Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom svojom? Nego se brat s bratom parniči, i to pred nevjernicima! Općenito vam je dakle poraz već i to što imate parnice među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti? Nego vi činite nepravdu i plijenite, i to braću (1. Korinćanima 6,5-8)!

„Svi ste naime sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Jer koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: ni Židov ni Grk, nema: ni rob ni slobodnjak, nema: ni muško ni žensko — jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu (Galaćanima 3,26-28).

„Odakle ratovi i borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota vaših što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete, a ipak nemate jer ne išćete“ (Jakovljeva 4,1-2).

Naša domovina nije zemaljska

„Jer naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista“ (Filipljanima 3,20).

„Njihov je svršetak propast, njihov bog trbuh, a slava u sramoti njihovoj — oni misle na zemaljsko. Jer naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista“ (Filipljanima 3,19-20).

„No sežu se sada za boljom, to jest nebeskom [domovinom]. Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati Bogom njihovim: ta pripravio im je grad“ (Hebrejima 11,16).

„I ne suobličujte se s ovim svijetom, nego se preobrazujte obnovom svoga uma da uzmognete rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12,2).

Zastupamo li nacionalne i političke interese ili Božje?

Stoga nam je bolje svima prestati opravdavati grešnike na ovoj zemlji, osobito one koji svojim životom ne pokazuju da služe Bogu. I napokon se počnemo boriti za Božje ideale, a ne ljudske. Počnemo se baviti jedino ratom za izgubljene duše, a političke ratove ostavimo svijetu.

Ili si Božji ratnik i ratuješ za duše, ili ratuješ za nacionalne ideale i zemaljske granice. Ne možeš biti oboje u isto vrijeme. Bavimo li se više zemljom ili nebom? Kao kršćani bismo trebali jako dobro znati identificirati stvarnog Neprijatelja i protiv koga se stvarno borimo.

„Jer nije nam boriti se protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, protiv vlastī, protiv vladarā tame ovoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Efežanima 6,12).

Za kršćane bi trebala postojati samo jedna granica, ona nebesko-zemaljska; koja odvaja ljude od Božjeg gnjeva; koja odvaja pomirene i nepomirene s Bogom; koja odvaja ljude koji su u Kristu i izvan Krista.

Autor: Biblija i znanost

Komentari

komentari