Narodima bivše Jugoslavije

„Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani…“ (1. Petrova 3,9).

Poplave na Balkanu

Godina 2014. će u svijesti građana Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske ostati urezana po katastrofalnim regionalnim poplavama, čije će se posljedice osjećati još dugo godina. No, kako to obično biva, iz velikih i nepredviđenih izazova proizašlo je puno toga pozitivnog. Vidjeli smo masovne izljeve ljudskosti, hrabrosti, solidarnosti, ljubavi i razumijevanja. I to ne samo unutar gore spomenutih država. Na radost mnogih vidjeli smo da su si građani ovih, do ne tako davno zaraćenih država, međusobno pomagali, podržavali i bodrili koliko god su mogli.

Ovaj osjećaj povezanosti u zajedničkoj nevolji doveo je do buđenja nekih jugonostalgičnih osjećaja, pa smo vidjeli novinske naslove poput „Iz poplave izronila Jugoslavija“, „Maršal Đoković“. Ili npr. pjesmu mlade autorice Miljane Stević „Da ne bude više rata“, za koju su dnevne novine pisale da je dirnula regiju do suza.

No, kao „nužan“ protuudar ovim osjećajima koji pozivaju na jedinstvo, na društvenim mrežama javio se nemali broj onih koji su izrazili negodovanje na ovakvu „obnovu Jugoslavije“. Pojedinci iz Srbije, BiH i Hrvatske gromoglasno su pisali parole u kojima je jasno stavljeno do znanja da nema nikakvog pomirenja s „onim drugima“. „Ono što su nam oni učinili nikad ne može zaboraviti ni oprostiti“. Ovdje dolazimo do srži problema koji danas postoji u odnosima Srba, Bošnjaka i Hrvata, i na koji bih se želio osvrnuti iz kršćanske perspektive. Prepucavanja i izljevi mržnje putem društvenih mreža nisu ništa novo ni spektakularno, ali u trenucima opće katastrofe čini se da bodu oči više nego inače.

Da se razumijemo, osobno nisam jugonostalgičar, i ne sanjarim o obnovi „Titove države“. No, kao sljedbenik Isusa Krista, ogorčeni sam protivnik nacional-šovinizma koji nerazdvojno prati „srpstvo“, „bošnjaštvo“ i „hrvatstvo“.

Zlo(duh) prošlosti

Prepucavanja na društvenim mrežama nerijetko izgledaju otprilike ovako:

Srbin će reći kako Srbi nikako ne mogu oprostiti Hrvatima i Bošnjacima masivne progone i ubojstva Srba iz Hrvatske i dijelova BiH. Hrvat će potom odgovoriti kako su Srbi ustvari zločinci koji su bombardirali hrvatske gradove, ubijali hrvatske civile i uništavali hrvatsku infrastrukturu. I da se rat dogodio u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Srbin će potom odgovoriti kako sve to nije ništa u usporedbi s Jasenovcem u kojem je ubijeno barem 700.000 Srba. Hrvat će na to odgovoriti da je ta cifra preuveličana, i da nije bilo više od 70.000, te će naglasiti kako je Bleiburg bio daleko gori.

U tu će se raspravu možda uključiti Bošnjak, koji će potvrditi da su Srbi i Hrvati zločinci. Spomenut će Srebrenicu gdje je stradalo oko 8.000 Bošnjaka, kao i etničko čišćenje Bošnjaka od strane Hrvata u Lašvanskoj dolini. Srbin će na to odgovoriti kako je cifra od 8.000 preuveličana, da je pobijeno ne više od 3.000. I da je Naser Orić pobio barem isti broj, ako ne i više Srba iz okoline Srebrenice, kao i to da su Bošnjaci dobrovoljno bili u sastavu ustaških jedinica koje su u Drugom svjetskom ratu masakrirale Srbe. Začarani krug se tako vrti, i po običaju ne stiže nigdje. Naravno, rasprava će biti začinjena psovkama, nepristojnim fotošopiranim slikama, crtežima i ostalim „tradicionalnim“ oružjima ratovanja na društvenim mrežama. Na kraju rasprave nitko nije nikog ni u što uvjerio i svi samozadovoljno likuju, misleći da su dokazali svoju poziciju i pokazali kako su oni u pravu.

Ovaj primjer je svakako pojednostavljen, ali mislim da dobro ilustrira stavove koji prevladavaju među silnim nacionalistima koji na Facebook-u „biju ljute bojeve“ za svoju naciju.

Prebacivanje krivnje

Želim da zapazimo jednu temu koja je u ovim raspravama često prisutna:

1. Jedna strana će spomenuti „grijehe“ druge strane.
2. Druga strana će na to odgovoriti većim „grijesima“ prethodne strane i pokušati umanjiti „grijehe“ sa svoje strane.
3. Rasprava onda kreće u krug i svodi se na vaganje „grešnosti“, tj. procjene toga koja je strana počinila više zlodjela.

Ova formula koja se u različitim formama stalno susreće na društvenim mrežama je apsurd koji zdrav razum teško može razumjeti. Ono što se ovdje može zaključiti je da nitko ne osporava da je svaka strana, kad je bila u prilici, činila nekakve zločine nad drugom stranom. Drugim riječima, svi smo grešni! E sad, pošto je data strana, eksplicitno ili implicitno, priznala svoju grešnost, jedini način da se pred sobom i svijetom opravda je spomenutim vaganjem svojih grijeha u odnosu na grijehe drugih. I time sebe pokaže kao najpravedniju među grešnicima.

Ono što me u ovim mečevima odmjeravanja najviše pogađa jest to da ljudske žrtve Jasenovca, Srebrenice i ostalih mjesta postaju ništa više nego neka vrsta negativnih poena koji se koriste za samoopravdanje. Tko ih ima manje, manje je grešan! Onda se krene s licitiranjem broja žrtava. Srbi vole podizati broj stradalih u Jasenovcu da Hrvate prikažu kao grešnije. Dok Hrvati te cifre osporavaju i pokazuju ih kao višestruko manje kako bi sebe prikazali kao ne baš tako zle. Slična je situacija i sa Srebrenicom i drugim žarištima ratova 20. stoljeća.

Koliko vrijedi ljudski život?

Ljudi, što vam je?! Govorimo o ljudskim životima, a ne o vrećama krumpira! Govorimo o djeci, majkama, očevima… ljudima od krvi i mesa, ljudima kao što smo i sami. Koji nivo arogancije je potreban da netko počne licitirati da je u Srebrenici pobijeno „ne ovoliko tisuća, nego onoliko“, da bi time na internet raspravi Mladićeve trupe pokazao kao manje „grešne“ od Orićevih, ili obrnuto? Jedan ljudski život je mnogo, previše. Je li sistematsko ubijanje bilo kojeg broja ljudi prihvatljivo? Osjećaju li se Srbi bolje ako priznaju da je u Srebrenici ubijeno „samo“ 3.000 Bošnjaka? Ta je cifra na neki magičan način u granicama prihvatljivog, dok je 8.000 i više žrtava koje Bošnjaci tvrde ipak neprihvatljivo. Stvarno? Osjećaju li se Hrvati bolje ako priznaju da je u Jasenovcu ubijeno „samo“ 70.000 Srba, a ne 700.000? To bi zapravo bilo zlodjelo, dok manja cifra to nekako nije, zar ne?

Kakvi smo to ljudi kad dozvoljavamo da nam idolopoklonička ljubav prema našoj nacionalnoj povijesti toliko pomrači um i da prihvaćamo da je to što su „naši“ ubili nekoliko tisuća „njihovih“ sasvim OK?

Pravi problem

Odgovor na to kakvi smo ljudi je jednostavan: grešni. Grijeh, kako Biblija objašnjava, nije jedno djelo ubojstva, laži ili čega već. Grijeh je stanje ljudske duše koje čovjeka navodi da samog sebe vidi kao boga te u skladu s time i djeluje. Stoga su ubojstva, krađe i ostalo samo posljedice ili plod bolesti duše. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima kaže: „Nema pravedna ni jednoga“. Sva naša međusobna trvenja posljedica su te grešne prirode koja obitava u svima nama. Grijeh je isti taj koji nam pomračuje um i čini 3.000 ljudskih žrtava „prihvatljivim“. Grijeh je taj koji je izrodio nacionalizam (o tome detaljnije u eseju VERA I NACIJA). Biblija nas uči da smo svi isti: potekli od prvog čovjeka i žene, i svi smo pod prokletstvom grijeha nastalog grijehom prvog čovjeka.

Jedino što može pomoći našoj grešnosti jest vjerovanje u Isusa Krista. Isus, utjelovljeni Bog, jedini je čovjek koji je živio bez grijeha. Na križu je primio kaznu za sve naše grijehe. Vjerom u tu žrtvu i predavanjem svog života Isusu kao Gospodinu i Spasitelju, na sebe primamo Isusovu pravednost, i Bog nas postepeno mijenja u onakvu ličnost kakva je Isus.

Kršćanin oprašta i ljubi, a ne dijeli ljude po nacionalnosti

Ono što je interesantno jest da smo dovoljno arogantni da u međusobnoj raspravi priznamo da je naša strana ubila „toliko i toliko“ njihovih, te da sebe smatramo opravdanim i ni na trenutak ne pomislimo kako takva izjava izgleda pred Bogom. U Rimljanima 1, apostol Pavao govori o grešnicima koji ne samo da sami griješe, već i odobravaju drugima koji čine te grijehe. Dolikuje li kršćanima doista da opravdavaju bilo čije grijehe? Ne, naprotiv! Na nama je da ih osudimo kao takve – kao grijeh koji je Bogu mrzak.

No, samoopravdavanje samo je jedna strana ove neslavne medalje. Nedostatak oprosta podjednako je važan. Ljudi kažu: „Kako da im oprostimo kad su oni nama činili…?“. Praštati nije uvijek lako, ali osoba koja je istinski upoznala Isusa Krista kao svog Spasitelja razumije i shvaća da su praštanje i pomirenje jedino ispravni pred Bogom. Isus je rekao: „No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke“ (Marko 11,25). Apostol Petar kaže: „Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani…“ (1. Petrova 3,9).

Oni koji se nazivaju kršćanima slijede te zapovijedi.

Postoji izreka da je mrziti nekog isto kao i popiti otrov i očekivati da onaj drugi umre. Kada sam postao kršćanin, Gospodin me je oslobodio svake ljutnje i bijesa. Teško je opisati koliko je život ljepši i lakši kada je srce rasterećeno ovog tereta. Svi mi možemo naći neko „historijsko“ ili trenutno pravo da budemo ljuti i mrzimo bilo koga. Ali, ako to radimo, naša djela nisu mila Bogu i duhovno nazadujemo.

Slijedimo Isusa

Zapamtimo da je Isus prvi nas volio i sebe dao za nas, kako apostol Pavao kaže „dok još bijasmo grešnici“. Ako nas je Isus mogao bezuvjetno voljeti i oprostiti nam svaki grijeh pod nebom, mi koji vjerujemo u njega nemamo ni trunke opravdanja da oprost ne pružimo drugima. Ma koliko se to teško činilo. Kršćani moraju zapamtiti da naša nada nije stvaranje ovozemaljskih „rajeva“ u vidu neke „Velike Srbije“ ili „Velike Hrvatske“. Naša je nada u obnovu Božje vladavine na Zemlji pri drugom Kristovom dolasku. U svjetlu toga, dijeliti ljude po nacionalnosti također je apsurd svoje vrste, no to je zasebna tema. Ljubav, praštanje, nesebičnost i požrtvovanost plodovi su koji dolaze od iskrenog srca predanog Isusu Kristu. On je jedina nada za naše prostore, kao i za cijeli svijet.

Autor: Aleksandar Jovanović; Izvor: istinaobogu.rs