Isus protiv Muhameda

Isus protiv Muhameda: Isusove i Muhamedove zapovijedi koje se odnose na nevjernike.

Postoje istine koje ne ulaze na prstima. One ne kucaju na vrata savjesti – one ih razvaljuju. To su istine koje ne podnose kompromis, koje ne dopuštaju nijanse sive između svjetla i tame. I jedna od tih istina, koju svijet najviše pokušava prešutjeti, glasi: Kur’an i Biblija nisu dvije strane iste istine. One su dvije suprotstavljene objave, dva glasa koji ne dolaze iz istog izvora.

Ovo nije politička izjava, nije mržnja prema ljudima – ovo je sudar između autentične Božje riječi i duhovne imitacije. Jer istina nije demokratska; ona ne glasa, ona vlada. I kad se pojavi, razotkriva sve maske – religijske, kulturne, moralne i teološke.

Apostol Pavao, čovjek koji je stajao pred samim Uskrslim Gospodinom, zapisao je najeksplozivniju rečenicu u povijesti teologije:

„Ako vam i anđeo s neba navijesti drukčije evanđelje od onoga koje smo vam navijestili – neka bude proklet!“ (Gal 1,8) To nije puka prijetnja – to je duhovni seizmograf. To je Božji test autentičnosti. Pavle time reže svaku mogućnost da postoji „druga verzija“ istine. Ako neko donese poruku koja mijenja, reinterpretira ili ublažava ono što je Krist već objavio – ta poruka automatski pada.

I sada pogledajmo otvorenih očiju: Kur’an tvrdi da je riječ Božja, prenesena Muhamedu od anđela Đibrila (Gabriela). Ali ta poruka negira Isusovu smrt, uskrsnuće i Božanstvo. Ona tvrdi da Krist nije Sin Božji, da križ nije bio žrtva spasenja, već zabuna, da je Bog prevelik da bi imao Sina, da je Isus tek prorok. To nije prošireno Evanđelje. To je poništeno Evanđelje. I prema Pavlovom kriteriju – ono pada pod prokletstvo, jer se usuđuje promijeniti ono što je Bog već zapečatio krvlju svoga Sina.

To je kao da netko pokuša napisati novu gravitaciju – zakone svemira ne mijenjaju ljudske ruke, a kamoli ljudske tvrdnje o Bogu.

Kristov križ nije tema za raspravu. To je linija razdvajanja između života i smrti.

Kur’an nije nastao u praznini. Pojavio se šest stoljeća nakon Krista, u vremenu kada su židovski i kršćanski utjecaji već duboko prožimali arapski svijet. U tom prostoru su kružile usmene predaje, apokrifni tekstovi, iskrivljene verzije biblijskih priča – i upravo u toj mješavini nastaje tekst koji sebe naziva „konačnom objavom“. Ali istina Božja ne nastaje iz kompilacije; ona se ne gradi na već postojećem znanju – ona dolazi odozgo, čista, neovisna, neponovljiva.

Povijesni rukopisi – Birmingham, Sana’a, rane varijante – jasno pokazuju da je Kur’an prošao kroz standardizaciju. Kalif Uthman naredio je da se sve druge verzije spale i da se uspostavi „jedan standard“. To znači da je ljudska ruka intervenirala. I gdje postoji ljudska intervencija, prestaje tvrdnja o apsolutnoj nepogrešivosti.

Bog ne treba uredbu kalifa da bi sačuvao svoju riječ. Božja riječ čuva samu sebe.

Filološki, Kur’an preuzima motive iz Biblije – Noa, Abraham, Mojsije, David, Isus – ali mijenja njihovu svrhu. Umjesto Mesije koji otkupljuje, pojavljuje se prorok koji opominje. Umjesto Sina koji daruje život, pojavljuje se čovjek koji donosi poruku. Umjesto križa koji oslobađa, pojavljuje se negacija križa. To nije nadogradnja – to je suptilna dekonstrukcija.

To je kao da netko prepiše simfoniju i izbriše ton koji daje smisao svemu – i onda tvrdi da je melodija ista. Nije. Kad nestane ton otkupljenja, nestaje Božji glas.

I zato Pavlov princip djeluje kao atomska istina: „Ako i anđeo…“ – to znači da i biće koje izgleda nebeski može biti izvor tame. Upravo to kasnije Pavle i razotkriva: „Sotona se prerušava u anđela svjetla“ (2. Kor 11,14).

To je srž duhovne prevare. Laž nikada ne dolazi u crnom ogrtaču — dolazi u svjetlosti, s osmijehom, s porukom o miru, s riječima o Bogu, s obećanjima o pravednosti. Ali ispod te maske skriva se otrov koji ima samo jedan cilj: izbrisati križ. Jer križ je jedina sila koju pakao ne može imitirati, jedini dokaz Božje ljubavi koji sruši svaku laž. Sve dok postoji križ – laž nema moć. Zato laž pokušava učiniti ono što ne može: da ga negira.

Tu dolazimo do duhovnog epicentra: ovo nije sukob dviju religija – ovo je rat dvaju carstava.

Carstva svjetla i carstva tame. Carstva istine i carstva imitacije. Jer dok Biblija objavljuje Boga koji silazi k čovjeku da ga spasi, Kur’an objavljuje Boga koji ostaje nedodirljiv, nedostižan, dalek. Bog Biblije spušta se u tijelo, hoda među ljudima, umire za njih i uskrsava – Bog Kur’ana to ne čini, jer bi to bilo „nedostojno“. Ali upravo u toj „nedostojnosti“ leži najveća svetost: Bog koji se ponizi da spasi one koji Ga mrze. To je ljubav. To je srce istine. Sve drugo je hladna imitacija bez života.

Epistemološki gledano, tvrdnja da anđeo prenosi Božju riječ ne može biti kriterij istine. Jer Pavle je već postavio mjerilo: istina se ne mjeri svjetlošću anđela, nego sadržajem poruke. Anđeo koji poriče Krista – nije Božji anđeo. Poruka koja negira križ – nije Božja poruka. Objava koja zamjenjuje spasenje milošću sa spasenjem djelima – nije Božja objava.

Jer Božja objava ne mijenja ton. Ona ne počinje s ljubavlju i završava sa zakonima.

Ona ne započinje s milošću i završava sa zaslugom. Bog koji je rekao: „Dovršeno je!“ na križu – ne šalje kasniju poruku koja tvrdi da nije.

Povijest, tekst, logika, moral i duh – svi svjedoče isto: Kur’an ne potvrđuje Božju objavu; on je redefinira. A redefinirati Božju riječ znači postaviti sebe iznad Boga.

To je stari grijeh iz Edenskog vrta – pokušaj da se Božja istina „popravi“. Zmija je tada rekla: „Zar je Bog doista rekao?“ I kroz stoljeća, taj isti glas i dalje šapuće — samo sada pod drugim imenom, kroz religije, filozofije, ideologije. Sve dok ne ostane ono što pakao najviše želi: svijet bez križa, religija bez otkupljenja, vjera bez Krista.

Ali Bog se ne da zamijeniti. Istina ne može biti revidirana. Biblija je jedina objava koja izdržava test vremena jer je prošla kroz vatru, krv, progone, spaljivanja i prijevode – i opstala.

Ne zato što je ljudi čuvaju, već zato što ju Bog čuva. I svaki pokušaj da se napiše „nova verzija“ završava uvijek isto – lomom o stijenu Evanđelja.

Jer Krist nije samo prorok – On je Riječ koja je tijelom postala. On nije samo učitelj – On je istina sama. On nije samo žrtva – On je uskrsnuli Kralj. Njegov grob je prazan, a to je dokaz koji nijedna religijska teorija ne može poništiti. Bog se potvrdio sam, kroz povijest, kroz milost, kroz uskrsnuće. Sve drugo, kad se stavi pored toga, postaje samo sjena koja pokušava izgledati kao svjetlo.

Zato, kada svijet govori o „toleranciji religija“, istina šuti – jer zna da nema kompromisa s laži. Bog ne traži pluralizam istine.

Jedna istina znači: sve drugo nije istina.

Krist nije došao da otvori još jedan put – On je zatvorio sve lažne. On nije rekao: „Ja sam jedan od puteva.“ Rekao je: „Ja sam Put.“

I u tom trenutku, sve alternative prestale su biti opcije.

To je razlog zašto je Pavlova rečenica eksplozivna kroz sve epohe: „Ako vam i anđeo s neba donese drugo evanđelje – neka bude proklet.“ Jer Bog zna da najopasnije laži ne dolaze iz pakla u dimu i vatri – nego u svjetlosti, s riječima koje zvuče sveto.

I zato istina mora biti oštra. Mora biti poput mača koji razdvaja svjetlo od tame, jer samo tako duša može preživjeti.

Božja objava nije filozofija. To je događaj. To je križ. To je prazan grob. To je živa Riječ koja ne prolazi. I svaki pokušaj da se stvori „drugačija verzija“ završava istom rečenicom: „neka bude proklet.“ Ne zato što Bog mrzi – nego zato što istina ne može dopustiti da se laž zove ljubav.

Zato neka se sve laži sruše, neka sve religije padnu ako negiraju Krista, neka sve maske budu skinute, jer samo istina oslobađa.

Ne ideologija, ne zakon, ne anđeo, ne prorok – nego Isus Krist, Sin Boga živoga, koji je jedini prolio krv koja spašava. Sve ostalo je imitacija.

A imitacija, ma koliko sjajna bila, ne daje život.

Daje samo iluziju svjetla – dok ne dođe zora istine i raznese svu tamu.

I tada će svako koljeno kleknuti, i svaka će riječ – bila ona iz Biblije ili Kur’ana – morati priznati:

Isus Krist je Gospod! I to neće biti religijski izbor. To će biti kozmička činjenica.

Dakle, dva su nekompatibilna duha koja se natječu za ljudske duše. Jedan traži od vas da umrete sebi kako bi drugi mogli živjeti; drugi zahtijeva da drugi umru kako bi vaše ime i moć mogli živjeti. Jedan uči ljubavi, oprostu, služenju i žrtvi; drugi uči sili, kazni, poslušnosti i osveti. Ovo nije sentimentalna rasprava – ovo je izbor između života i smrti, između svjetla i tame.

Prvi duh vam govori: ljubite svoje neprijatelje (Matej 5,44). Blagoslivljajte one koji vas proklinju (Luka 6,28). Molite se za one koji vas progone (Luka 6,28). Pomozite nevoljnicima, nahranite potrebite, idite tamo gdje su rane (Luka 10,29-37). Dajte ne očekujući ništa zauzvrat (Luka 6,35). Činite dobro čak i onima koji vas mrze (Luka 6,27). Budite milosrdni (Luka 6,36). Oprostite (Matej 6,14). Bog voli svaki izgubljeni život (Ivan 3,16). Ovo nije slabost – ovo je etički nuklearni udar na prirodni nagon za osvetom: tko živi od mača, od mača će i poginuti (Matej 26,52). Ovo je put koji zahtijeva hrabrost veću od ratničke: okrenuti drugi obraz kada priroda želi da uzvratite (Matej 5,39). Ovo je put koji čovjeka vidi kao vrijednost, a ne kao sredstvo.

Drugi duh, kako je predstavljeno u ajetima, koristi riječ kao oružje: ubijte ih (Sura 4:89; 9:5), razapnite ih, smrtna kazna za one koji misle drugačije (Sura 5:33), borite se dok vjera ne bude samo za Alaha (Kur’an 8:39). Naredbe koje su jasne — „borite se protiv njih“ (Sura 8:39), „budite oštri prema njima“ (Sura 9:73). Ne djeluju kao miroljubivi savjeti, već kao strateški planovi sile. U ovom okviru, religija je instrumentalizirana: vjera postaje kanal za osvajanje, kažnjavanje, podređivanje, ratne naredbe, poticanje na nasilje i obećanja nagrade za oružani sukob nisu apstraktne tvrdnje – one su u tekstovima (Sura 47:4; Muslim 1:33; Kur’an 8:39).

Kontrast je oštar i neumoljiv: jedan put poziva na unutarnju transformaciju – promjenu srca koja proizvodi plodove milosti; drugi put traži vanjsku poslušnost – oblik kontrole koji se nameće mačem, ropstvom i kaznom. Dok Prvi kaže: „Ljubi Boga i bližnjega svoga“ (Matej 22,34-40) – temeljna zapovijed koja rađa etiku koja štiti čovjeka. Drugi, u središte stavlja „odanost kroz rat“: džihad i borbu kao put vrline (Muslim 1:149; Kur’an 8:39).

I kada se stihovi koji pozivaju na silu i oni koji pozivaju na milosrđe stave jedan nasuprot drugome, svjetlost otkriva svoje lice: milosrđe liječi; sila ranjava.

Pogledajte praktične posljedice duha koji propovijeda služenje: osoba koja pere noge učenicima djeluje kako bi srušila hijerarhiju; netko tko liječi slijepe vraća ljudsko dostojanstvo; netko tko moli za mučitelje uništava logiku osvete. Ovi postupci stvaraju društvo u kojem se umnožava poštovanje prema životu; gdje su slabi zaštićeni, a čast ne zahtijeva krv (Ivan 13,5; Marko 8,28; Matej 5,44).

Pogledajte posljedice duha koji instrumentalizira vjeru: naredbe za ubijanje, pljačku, porobljavanje – u tekstovima se nalaze u funkciji politike i moći, često su pratili pohode i kampanje (Sura 9:5; Kur’an 8:41; Ibn Ishak, Ebu Davud, Buhari). Kada religija postane zakon oružja, moralna mašta se sužava: ljudi prestaju biti podanici, postaju resursi i prijetnja.

Još jedan ključni raskol: Krist zahtijeva da se vi, pojedinac, suočite sa svojim vlastitim srcem i umrete za druge – „Sin Čovječji nije došao da mu se služi, nego da služi“ (Matej 20,28). To je paradigma samoodricanja. Nasuprot tome, ajeti i izvještaji naglašavaju kolektivnu čistoću kroz eliminaciju „nevjernika“, nagrađuju oružanu borbu i legitimiziraju prisilu (Muslim 1:33; Kur’an 47:4). Jedan način privatizira moralnu odgovornost i pretvara je u osobno svetište; drugi kolektivizira poslušnost u ime Boga. Jedan uzdiže slabog; drugi ga veže.

Razlika se proteže i na stav prema ženama i djeci: opis Kristovog života ističe netaknutost – nije naudio ženi, nije zlostavljao djecu, nije koristio drugu osobu kao alat, nije trgovao ljudima. Suprotno tome, ropstvo, seksualno iskorištavanje zarobljenica, višestruke žene, pa čak ženidba maloljetnicom (pedofilija) su u sferi prakse Muhameda (Sahih Muslim 3901; Abu Dawood 2150; Buhari 5:268; Hadis o Aishi, koja je bila dijete u vrijeme braka), jasno pokazuju da ako religija ne poštuje najranjivije, ona nije put do oslobođenja – ona je put ropstva.

Ne smijemo zanemariti prazninu u moralnoj epistemologiji: kod Prvog duhovnog principa – autoritet je primjer, slušanje savjesti i ljubavi kao kriterij. Kod Drugog, autoritet je red, pravni poredak i kolektivna prisila. Jedni pozivaju da se moral živi iznutra; drugi da se moral nameće izvana. Jedni govore; drugi se pokoravaju.

Vi koji birate, ne birate samo teologiju – vi birate model ljudskog srca koji će proklijati u vama. Hoćete li biti glas koji ljubi neprijatelja, koji podiže slijepe, koji pere noge i polaže svoj život (Ivan 13,5; Marko 8,28; Matej 20,28)? Ili ćete prihvatiti model koji drugog vidi kao prijetnju, koji nasilje smatra prihvatljivim sredstvom, koji vrijednost ljudskog bića mjeri prema tragu političke ili vjerske poslušnosti (Sura 9:5; Kur’an 8:39)?

Ovo je doista egzistencijalna odluka. Nije to samo akademski spor. Svaka od ovih poruka rađa civilizacije različitih lica: jedno lice njeguje dostojanstvo, socijalnu pravdu i unutarnju obradu krivnje kroz oprost; druga osoba tolerira rat kao sredstvo, a neprijatelja vidi kao objekt eliminacije. A povijest – kroz stoljeća i kroz mnoge primjere – pokazuje posljedice izbora.

Kada gledate tekstove i prakse, tražite duh koji osnažuje čovjeka u njegovoj ljudskosti, koji liječi i oslobađa. Distancirajte se od mita da je svaka zapovijed jednako „božanska“ bez kritičkog prosuđivanja. Ako je put označen krvlju i prisilom u ime Boga, onda je vrijeme da se zapitamo od koga dolazi ta riječ.

Na kraju, izbor se svodi na jednostavno i oštro pitanje: hoćete li nositi znak križa u obliku služenja ili pečat mača u obliku prisile? Hoćete li širiti carstvo koje daje život ili carstvo koje krade život? Jer postoji razlika i ta razlika ima vječne posljedice.

Odaberite svjetlo: ljubav koja liječi, milost koja oslobađa, služenje koje gradi. Odbacite put koji opravdava silu i pretvara ljudsko biće u oruđe. To je razlika između kraljevstva koje trpi smrt da bi dalo život i carstva koje traži smrt da bi održalo moć.

Biblija traži savjesnog čovjeka koji razmišlja, Kur’an traži pokornog koji izvršava. Ova razlika nije sitna; ona definira kako vjera oblikuje um, savjest i društvo. Biblija osnažuje pojedinca da prepozna i odbaci laž, da razvije moralnu autonomiju i da raste u unutrašnjoj slobodi. Kur’an, u tradicionalnoj interpretaciji, uči poslušnosti i primjenu teksta kroz autoritet, ponekad i silom, što ograničava prostor za moralni i filozofski dijalog.

Više na vezane teme na tagu: ISLAM.