Zablude rimokatoličke religije – misa i euharistija

1371
pregleda

Prvo želim reći da je moja namjera upoznati ljude s evanđeljem i ovo što ovdje navodim je iz čiste ljubavi i želje da se svi upoznaju s istinom. Boli me spoznaja da će mnogi rimokatolici zbog svoje neupućenosti u Božju Riječ i svoje lijenosti da je prouče i upoznaju, zauvijek biti izgubljeni. Bio sam na tom mjestu, kao jedan od mnogih koji su činili ono što im Rimokatolička crkva i svećenici govore da treba i da se tako čovjek može spasiti.

Prvo i osnovno je da se nitko ne rađa kao kršćanin. Zabluda je da dijete rođeno u kršćanskoj obitelji i državi odmah po rođenju postaje kršćanin. Kršćanin, to jest sljedbenik Isusa Krista, postaje se nanovo rođenjem. Onda kad čovjek odluči slijediti Gospodina i odrekne se svojih grijeha. Nadalje, čovjek je spašen isključivo milošću po vjeri, a ne po svojim djelima. Djela su samo potvrda vjere. Djelo žrtve koje je Isus učinio na križu za SVE ljude koji ga priznaju za Gospodina i Spasitelja jest dovoljno. Mi smo spašeni jer je Bog odlučio žrtvovati Isusa da nas otkupi od grijeha.

S druge strane, u rimokatoličkoj religiji vjernik mora držati sakramente, mora redovno pohađati mise, ispovijedati se i pričešćivati. Iako sve to čini, opet ne zna je li spašen, ali može završiti u izmišljenom čistilištu iz kojeg može izaći ako se njegovi bližnji mole za njega i plaćaju mise zadušnice!? Znači li to da onaj kome se više misa uplati prije izađe iz čistilišta? A što je s jadnikom koji nema nikoga da mu uplaćuje mise? Hoće li on zauvijek ostati tamo? Na sličan su način neodređene mnoge stvari u rimokatoličkoj religiji. A sad malo o misi i transupstancijaciji (pretvorbi) koje su isto tako izum te religije i totalno u suprotnosti s evanđeljem.

Što je rimokatolička misa, euharistija i pretvorba?

„I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha’“ (Matej 26,26-28).

Ovo je citat iz Biblije za kojeg Rimokatolička i još neke crkve tvrde da predstavlja osnovu za njihovu misu, euharistiju ili sveti oltarski sakrament, i iz kojeg su iskonstruirali transupstancijaciju  (pretvorbu), to jest učenje o pretvaranju kruha i vina u stvarno Isusovo meso i krv.

Prema učenju Rimokatoličke crkve, misa je obred slavljenja euharistije u kojem se događa pretvorba (transupstancijacija) kruha, zapravo hostije koja je mala okrugla pločica načinjena od brašna i vode. Kada rimokatolički svećenik izgovori „čarobne“ riječi, hostija se čudnovato pretvara u Kristovo tijelo, mada se okus i sastav ne mijenjaju. Ono što zapravo rade jest da pokušavaju ponoviti Isusovu žrtvu svaki puta kad održavaju misu. No, ako je Isus samoga sebe već jednom prinio za žrtvu i tim činom jednom zauvijek završio sa žrtvama davši svetu, božansku i nezamjenjivu žrtvu, zašto onda tvrde da je ponavljaju svaki puta u tom njihovom religijskom obredu? I zar zbilja misle da je Isus doslovno mislio da treba jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv da bi se spasili?

Ne shvaćaju da je to samo simboličan čin kojim je Isus htio da se sjetimo Njegove žrtve svaki puta kad jedemo i pijemo. Može li se komadić kruha smatrati samim Bogom? Jer Isus jest Bog. Može li svećenik imati u ruci Boga i dati ga vjernicima da ga pojedu? Kako ovo grozno zvuči kad to shvaćaju doslovno. Isus je kruh života, ali duhovno. Njegove riječi, učenje i žrtva su kruh.

Zbog čega je dao da ga se pogubi i pretrpio mučenja i vrijeđanja ako je dovoljno pojesti hostiju da se spasiš? Nije li Bog mogao preskočiti taj čin žrtvovanja svoga Sina i na neki način objaviti ljudima da ako jedu „posvećeni“ kruh, mogu biti spašeni? Po tome je Isusova žrtva na križu uzaludna i nedovršena jer ga svećenici iznova i iznova žrtvuju u obredu euharistije, i to na oltaru kakvima su se služile i razne poganske religije, a i Izraelci kad su žrtvovali životinje da udobrovolje svoje bogove ili Boga.

Također vrlo često zloupotrebljavaju stihove iz Ivana 6 u kojima Isus kaže:

„Ja sam kruh živi koji s neba siđe. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će dovijeka. A i kruh koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta“ (Ivan 6,51).

„Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo je moje uistinu jelo i krv je moja uistinu piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu“ (Ivan 6,53-56).

No izostavljaju nastavak koji je ključan odgovor na prethodne stihove:

„Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja govorim duh su i život su“ (Ivan 6,63).

Istina Božje Riječi

Isusova žrtva je kraj svih žrtava. Kraj religija, nije potrebno ništa više učiniti. On je sve dovršio na križu. Sama vjera da je On Spasitelj i Otkupitelj je dovoljna. Kad čovjek povjeruje u Isusa Krista, preuzima na sebe Njegovu pravednost i ta pravednost mu dopušta pristup Bogu. Nije potrebno nikakvo ponavljanje Njegove žrtve. A i sam taj rimokatolički obred ponavljanja žrtve je nedorečen jer je rečeno da bez prolijevanja krvi nema oproštenja. A gdje je u euharistiji krv? Isus je prolio svoju krv na Golgoti i trebaju prestati s pokušavanjem ponavljanja Njegove žrtve.

„Jer takav nam velesvećenik i bijaše potreban: svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnikā, i koji postade uzvišeniji od nebesa; koji ne treba danomice, kao oni velesvećenici, prinositi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za one puka. Jer to učini jednom zauvijek prinijevši samoga sebe“ (Hebrejima 7,26-27).

„U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. I svaki svećenik stoji danomice vršeći službu i učestalo prinoseći iste žrtve, koje nikada ne mogu oduzeti grijehe. Ali ovaj, prinijevši jednu žrtvu za grijehe zasvagda, sjede zdesna Bogu, čekajući otad dok se neprijatelji njegovi ne polože za podnožak nogama njegovima. Jednim naime prinosom zasvagda usavrši one koji se posvećuju. A to nam svjedoči i Duh Sveti… A gdje je ovo oprošteno, nema više prinosa za grijeh“ (Hebrejima 10,10-15).

„Imajući dakle, braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje, i Velikoga svećenika nad kućom Božjom, pristupajmo s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom“ (Hebrejima 10,19-22).

„Jer je i Krist jednom za grijehe pretrpio, pravedan za nepravedne, da nas privede Bogu; usmrćen u tijelu, ali oživljen u Duhu“ (1. Petrova 3,18).

Isus Krist se prinio jednom zauvijek, više nema potrebe za žrtvovanjem i prinošenjem žrtava kao što su radili svećenici u Starom zavjetu, jer je konačna žrtva sam Isus Krist.

Rimokatolički vjernici zapravo i ne znaju u što vjeruju. Velika većina za Bibliju misli da je dosadna niti je pokušavaju proučavati. Ostavljaju svom vrhovništvu i svećenicima da im tumače za njih. Problem je u tome što je njihov katekizam – pravila njihove religije koja su donijeli ljudi i koja se u većini točaka protive Biblijskom, to jest Božjem nauku, njima važniji od evanđelja kakvog vidimo u Svetom Pismu. Osobno mislim da 99% rimokatolika nije pročitalo ni katekizam, a kamoli Bibliju. Jer da su pročitali, uvidjeli bi u kakvu su ih zabludu odveli njihove vođe koji su zapravo lažni učitelji. Na njima je najveća odgovornost i neće im Gospodin progledati kroz prste jer su umjesto Bogu, mnoge odveli u religiju koja udaljava od Boga.

Isusovo upozorenje

„A čuvajte se lažnih proroka, koji dolaze k vama u ruhu ovčjemu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Zar se grozdovi beru s trnja ili smokve s bodljike? Tako svako dobro stablo rađa plodovima dobrim, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo roditi zlim plodovima niti može nevaljalo stablo roditi plodovima dobrim. Svako se stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe i u oganj baca. Dakle, po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Matej 7,15-20).

„Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali i u tvoje ime zloduhe izgonili i u tvoje ime mnoga silna djela činili?’ I tada ću im priznati: ‘Nikada vas nisam upoznao! Odstupite od mene, vi koji bezakonje činite!’“ (Matej 7,21-23).

„Svakoga dakle tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, usporedit ću s čovjekom mudrim koji sagradi svoju kuću na stijeni. I spusti se kiša, i nadođu bujice, i zapušu vjetrovi, i sruče se na onu kuću, i ona ne padne — jer bijaše utemeljena na stijeni. A svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, bit će nalik čovjeku ludu koji sagradi svoju kuću na pijesku. I spusti se kiša, i nadođu bujice, i zapušu vjetrovi, i jurnu na onu kuću; i ona se sruši — i velika bijaše ruševina njezina. I dogodi se, kad Isus završi te besjede, da mnoštvo bijaše zaneseno njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao knjižnici“ (Matej 7,24-29).

Dragi rimokatolici, ne dajte se prevariti, istražite Bibliju za sebe.

Pogledajte i drugi dio izvrsnog predavanja koji na jednostavan način objašnjava ovu temu – rimokatoličku misu kao opetovano žrtvovanje Krista, što ne može nikad oprostiti grijehe.

Sva predavanja o rimokatoličanstvu možete pogledati na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=7pdmNpnEC30&list=PLitj9x2YsjkQ-SIqQL4g3IiFv8YCKVJ68.

Autor: Željko Špoljarić

Komentari

komentari