Što je vjerovala Majka Tereza?

Majka Tereza, ili Terezija iz Kalkute (1910.-1997.), bila je rimokatolička redovnica i misionarka, jedna od svjetski najpoznatijih i najomiljenijih humanitaraca 20. stoljeća, a odnedavno je proglašena i svetom.

Nitko ne može osporiti da je život posvetila dobrotvornom radu i pomaganju siromašnima i potrebitima, čime je zaslužila brojna ovozemaljska priznanja, nagrade i odlike. Ipak, koliko god bi to mnogi htjeli, ovo što Majka Tereza govori u kratkom videu ispod jednostavno nije istina.

Naravno, kakvo je nečije srce pred Bogom ne možemo znati. Ali na osnovu onoga što netko ispovijeda, lako možemo prepoznati kojeg je duha. Ako su naše riječi u skladu s Božjom Riječi, onda je očito da govorimo od Boga. Zato je važno poznavati JEDINI kriterij po kojem razvrstavamo istinu od laži – Božju Riječ.

Majka Tereza navodi kako vjera nije bitna. Ali što ćemo onda s Isusovim riječima: „JA sam put i istina i život. NITKO ne dolazi k Ocu OSIM po meni“ (Ivan 14,6)? Ili: „Tko vjeruje u njega, ne sudi mu se, a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Ivan 3,18).

Sve religije iste?

Nadalje, Majka Tereza govori kako su i muslimani, i hindusi, i budisti, i SVI (dakle, i ateisti) Božja djeca, te kako smo svi braća i sestre – što jednostavno ne stoji u Božjoj Riječi. Nismo svi Božja djeca; svi smo Božja stvorenja, a Božja djeca ne mogu biti oni koji nisu primili Krista (Ivan 1,12).

Usporedimo samo muslimanskog Alaha s našim Bogom Biblije. Bog im čak nije niti Otac, pa ako nam nije isti Otac, kako muslimani i kršćani mogu biti braća? Uostalom, islam negira odnos Oca i Sina, a Biblija takav nauk naziva duhom Antikrista. Sve dalje od toga je suvišno.

Judaizam odbacuje Isusa kao Spasitelja i Boga. U hinduizmu, Isus je samo još jedan u nizu učitelja i gurua. U budizmu, Isus se niti ne spominje.

Dok mnogi kršćani slave Majku Terezu kao uzor kojeg treba slijediti, ono što ne znaju jest da je gajila teške sumnje uopće u postojanje Boga. U jednom pismu svom prijatelju napisala je sljedeće: „Gdje je moja vjera? Čak i duboko… ne postoji ništa, samo praznina i tama… Ako postoji Bog – molim te, oprosti mi.“ A osam godina kasnije: „Tako duboka čežnja za Bogom… odbačena, prazna, bez vjere, bez ljubavi, bez revnosti (Mother Teresa: Come Be My Light, Doubleday, 2007.).

Kod Majke Tereze je bio karakterističan obrazac ponašanja koji je suprotan od onoga što nas Isus uči. Činjenica je da je svoja djela činila javno, bila priznata i čašćena od ljudi. U isto vrijeme, Isus nam govori:

„Pazite da svoju milostinju ne dajete pred ljudima kako bi vas oni vidjeli. Inače nećete imati plaće kod Oca svojega koji je na nebesima. Kada dakle daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što to čine licemjeri u sinagogama i na ulicama da bi ih ljudi slavili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću“ (Matej 6,1-2).

„Jao vama kad svi ljudi budu dobro govorili o vama! Ta isto su lažnim prorocima činili očevi njihovi!“ (Luka 6,26).

„Ja sam došao u ime Oca svojega, a ne primate me. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Kako vi možete vjerovati kad primate slavu jedni od drugih, a slavu koja dolazi od jedinoga Boga ne tražite?“ (Ivan 5,43-44).

„Vi ste oni koji se prave pravednima pred ljudima, no Bog poznaje srca vaša. Jer što je među ljudima uzvišeno, pred Bogom je gnusoba“ (Luka 16,15).

Samo jedan Pravedan!

Isto tako, Majka Tereza često je navodila stihove iz Mateja 25,35-40: „Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; tuđinac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni…“ Isus je ove riječi uputio svojim učenicima, onima koji ga slijede, pravednicima – ne po vlastitim zaslugama, nego usvajanjem Njegove savršene pravednosti.

Jednostavno ne možemo izvaditi nekoliko stihova iz Biblije i napraviti doktrinu spašavanja djelima. Svaka imputacija vlastite pravednosti obezvrjeđuje Njegovu žrtvu. Svi smo nepravedni i nitko nema dovoljnu količinu djela koja može zadovoljiti svetog Boga. Inače, ne razumijemo Njegovu svetost ni pravednost. Najpravedniji čovjek u očima svijeta nepravedan je pred Bogom. Postoji samo JEDAN pravedan, On je visio za nas na križu – kako bi nam omogućio razmjenu – Njegovu pravednost za našu nepravednost. I to je JEDINI način kako postajemo sveti i pravedni pred Bogom.

Ne spašava nas humanitarnost, plemenitost, predana religioznost, humanost ili dobra djela, već pokajanje i vjera u Isusa Krista.

„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas, Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko pohvalio“ (Efežanima 2,8-9).

Također, treba napraviti jasnu razliku između opravdanja i posvećenja. Opravdanje je jedna točka u vremenu – trenutak kada smo se ponizili i povjerovali u Isusa Krista. No, nakon toga započinje posvećenje – proces neprestane promjene u kojoj sve više postajemo nalik Kristu. Dakle, postoje djela koja Isus čini kroz nas i postoje djela koja pripisujemo sami sebi. Ili su naša djela isključivo rezultat naše vjere u Njega ili su ona rezultat naše vjere u sebe, pri čemu su motivi vlastito uzdizanje, samopromocija i priznanje od ljudi.

Bog nam je dao svoga Sina, i tu je crta koju jasno povlači. Ili ste opravdani kroz Krista ili niste. Ili ste dijete Božje ili dijete gnjeva. Ili vam je oprošteno ili nije. Ili ste u Sinu ili niste. „Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života“ (1. Ivanova 5,12).