Biblija i homoseksualnost

814
pregleda
Biblija i homoseksualnost
Foto: Pixabay

Što je homoseksualnost?

Stav ovog članka jest da postoji razlika između homoseksualnog „stanja“ ili „sklonosti“, što je rezultat grešne ljudske prirode i za što osoba nije uvijek odgovorna, i homoseksualnog „akta“ ili „radnje“, za što je osoba u potpunosti odgovorna. Dr. Sakae Kubo tvrdi da se u tekstovima Novog zavjeta koji tretiraju pitanje homoseksualnosti govori o homoseksualnom činu, a ne o homoseksualnim sklonostima.[1]

Teološki gledano, homoseksualne tendencije su jedna od posljedica pada u grijeh ljudske rase, koji smo svi osjetili i koji uzrokuje brojne fizičke i mentalne poremećaje, uključujući mamljenje na grijeh, za koje pojedinac ne mora biti direktno odgovoran. Na primjer, svaka osoba u određenoj formi biva kušana u pogledu sebičnosti. Iako većina ljudi nisu direktno odgovorni za sklonost ka sebičnosti, svi smo odgovorni za ono što ćemo s takvom tendencijom uraditi. Isto je i sa sklonošću prema homoseksualnosti, koja ne mora uvijek biti rezultat svjesno donesenih odluka, nego je često posljedica drugih vanjskih čimbenika.

Odgovornost za ponašanje

Međutim, bez obzira polazi li netko sa stanovišta da je homoseksualna orijentacija osobna odluka, ili nesvjesno stečena navika zahvaljujući socijalnim ili psihološkim čimbenicima, stav ovog članka jest da je svaka takva osoba odgovorna za homoseksualnu aktivnost, koja se na osnovu Biblije smatra nemoralnim činom.

Treba imati na umu da većina homoseksualaca uglavnom odbija ovakav stav kao nepravedan i jednostran. Hatterer sumira njihovo stanovište: „Većina vjeruje da su ili rođeni kao homoseksualci, ili da su odgojno-obiteljski čimbenici vrlo rano u djetinjstvu odlučili o njihovoj seksualnosti. U svakom slučaju, homoseksualnost je sudbina koja izmiče njihovoj kontroli i koju oni nisu izabrali.“[2]

Implikacija ovakvog stava jest da je homoseksualnost na neki način naslijeđena i da je zato takvo stanje prirodno. Boriti se protiv želje za istim spolom značilo bi, dakle, boriti se protiv prirode. T. D. Perry u svojoj knjizi Bog je moj pastir i On zna da sam homoseksualac piše: „Siguran sam da je homoseksualnost predodređena… Potpuno sam uvjeren da mnogo toga od onoga što jesmo dolazi putem naših gena.“[3] Je li moguće naslijediti homoseksualnost, odnosno postati homoseksualac genetskim putem?

BIOLOŠKI UZROCI

„Dokazi da postoji homoseksualni gen su sve brojniji“, poručuje renomirani magazin The Economist.[4] Potvrđuju li istraživanja zaista da je uzrok homoseksualne orijentacije biološke, a ne duhovne prirode? Je li biblijski naglasak na grešnosti homoseksualnosti samo loša interpretacija Biblije od strane konzervativnih kršćana? Jesu li Riječ Božja i moderna znanost u suprotnosti jedno s drugim kada je riječ o uzroku homoseksualnosti?

Promjene na mozgu

Jedno od najpoznatijih istraživanja u vezi s biologijom homoseksualnosti provedeno je u Kaliforniji 1991. godine.[5] Vođa grupe znanstvenika koji su vršili to istraživanje, Simon LeVay, ispitivao je mozak trideset pet muškaraca – 19 homoseksualaca od kojih su svi umrli od AIDS-a, i 16 heteroseksualaca od kojih je šestoro umrlo od AIDS virusa.

U svom istraživanju, LeVay je pronašao da mozgovi heteroseksualnih muškaraca imaju izvjesno zadebljanje, tj. veći broj moždanih ćelija u jednom specifičnom području mozga, što navodno uzrokuje heteroseksualno opredjeljenje. Nedostatak ovog zadebljanja utvrđen je kod svih devetnaest homoseksualaca. Istraživanje je tako izvelo zaključak da postoji biološko-genetski uzrok homoseksualnosti.

Mnogi stručnjaci, kao i laici, primjećuju da to istraživanje ni na koji način ne stvara uzročnu vezu između funkcije mozga i homoseksualne orijentacije. Čak je i sam LeVay priznao da je cilj njegovog ograničenog istraživanja više da potakne daljnja ispitivanja. Broj uzoraka (35) je suviše mali da bi se došlo do nekog konačnog zaključka o uzrocima homoseksualnosti. Isto tako, moguće je da je AIDS bio jedan od uzročnika, prema zaključcima tog istraživanja.

Fiziološki govoreći, moguće je i to da je homoseksualno ponašanje ustvari bilo uzrok, a ne posljedica razlike u konfiguraciji mozga. Dakle, odnos između zadebljanja u mozgu i seksualnog ponašanja još uvijek nije jasno dokazan.

Slučaj blizanaca

Drugi pristup proučavanju genetske osnove homoseksualnosti je promatranje slučajeva homoseksualnog ponašanja kod blizanaca. Poznato istraživanje vodili su Michael Bailey i Richard Pillard.[6] Ovo istraživanje je pokazalo da kod pedeset šest muškaraca homoseksualaca koji su spadali u identične blizance, u 52% (29) slučaja oba brata su bili homoseksualci. Kod neidentičnih blizanaca postotak je bio 22%, kod obične braće 9%, a u slučaju usvojene djece postotak je bio 11%. Slični postoci su pronađeni i kod osoba ženskog spola.[7]

Kao i u slučaju LeVay, ni ovo istraživanje nije donijelo konačne zaključke i pored visokog postotka homoseksualca kod identičnih blizanaca. Razlog tome je što blizanci imaju tendenciju utjecati na ponašanje jedan drugoga. Ako se jedan blizanac upustio u novi način života, postoji vjerojatnoća da će u tom pogledu izvršiti utjecaj na svog brata. Dokaz za to su visoki procenti homoseksualnosti i kod braće koja nisu identični blizanci (vjeruje se da su samo 2% stanovništva homoseksualci).

Isto tako, ako su geni jedini uzrok seksualne orijentacije, postotak kod identičnih blizanaca bi trebao biti 100%. Ako je jedan blizanac homoseksualac, i drugi blizanac, koji ima identične gene, uvijek bi morao biti homoseksualac.

DNK

Treći pristup proučavanju uzroka homoseksualnosti je istraživanje genetskih podataka, ili DNK, u stanicama. Ova istraživanja, koja pokušavaju pronaći vezu između genetskih zapisa na X kromosomu i muške seksualne orijentacije[8], još uvijek su u tijeku i za sada nisu uspjela pokazati da je homoseksualnost biološki određeno ponašanje za koje ljudi nisu moralno odgovorni.

Jedna druga teorija sugerira tzv. Klinefelters sindrom, situacija pri kojoj homoseksualac muškarac posjeduje dodatni ženski kromosom. Oslanjajući se na tu pretpostavku, smatra se da je homoseksualac ustvari ženska osoba u muškom tijelu.[9] Istraživač T. Lang koji je još 1940. godine pisao o ovoj teoriji bio je podvrgnut velikoj kritici i danas je ta teorija potpuno odbačena. D. J. West tvrdi: „Možemo slobodno zaključiti da seksualni kromosom i endokrine anomalije ne igraju važnu ulogu u uzrokovanju homoseksualnosti.“[10]

BIBLIJSKO UČENJE

Ono što nitko ne može negirati jest da je Biblija vrlo jasna, direktna i nepromjenjiva kada je riječ o osudi homoseksualnog ponašanja.

„Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota“ (Levitski zakonik 18,22).

„Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih“ (Levitski zakonik 20,13).

„A tako se i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe željama svojim jedan na drugoga, i muškarci su s muškarcima činili sram“ (Rimljanima 1,27).

„Ili ne znate, da… ni mekoputnici… neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1. Korinćanima 6,9-10).

Isus nije izričito govorio protiv homoseksualnog ponašanja, ali to ne znači da je takvo ponašanje i odobravao. Možemo reći da u svojim propovijedima Isus nije spomenuo ni incest ni silovanje, ali nema sumnje da je takva ponašanja osuđivao. Ustvari, stalno je potvrđivao i uzdizao starozavjetne moralne norme i starozavjetni moralni zakon.

Edward Welch nastavlja u istom smislu i dodaje: „Isusova služba je pokazala da je On bio zastupnik podređenih grupa kao, na primjer, siromašnih, fizički unesrećenih i žena. Da je odobravao homoseksualne odnose, a da to nije rekao, to bi bio strahovit promašaj u njegovoj inače progresivnoj službi u kojoj nije pokazivao strah od kriticizma drugih.“[11]

TUMAČENJE TEKSTOVA

Odgovor većine kršćanskih homoseksualaca na ove i druge biblijske stihove koji osuđuju prakticiranje homoseksualnosti glasi da to nema nikakve veze s njima. Homoseksualna hermeneutika shvaća da se ovakvi tekstovi odnose na one koji:

(a) žive u „neprirodnom“ homoseksualnom odnosu,
(b) prakticiraju kultnu homoseksualnu prostituciju, ili je riječ o
(c) preljubničkom homoseksualnom odnosu.

Neprirodna i prirodna homoseksualnost

Prvi argument se zasniva na pretpostavci da je ova seksualna orijentacija – osim kod onih koji su odlučili eksperimentirati s homoseksualnošću, što je „neprirodna“ aktivnost – okarakterizirana u Bibliji kao „prirodna“. Ona je Bogom dana, kao što je i heteroseksualnost Bogom dana. Dokaz je tekst u Rimljanima 1,26, koji govori o „naravnom“ (ili prirodnom) i „nenaravnom“ (ili neprirodnom) ponašanju. Kao što je heteroseksualnoj osobi prirodna heteroseksualnost, tako je homoseksualnoj osobi prirodna homoseksualnost. Nitko ne može očekivati, pa ni Bog, da osoba promijeni svoj identitet. Ono što Biblija osuđuje jest „eksperimentiranje“, odnosno prakticiranje one seksualne orijentacije koja nije „prirodna“ toj osobi.

Ovaj argument, naravno, ne proistječe iz biblijskih tekstova, već iz tumačenja onoga što Biblija kaže. Rimljanima 1,26 jasno kaže da su ljudi ostavili „naravno općenje sa ženom“. Zaključak koji proizlazi iz tog stiha jest da je putna ili prirodna seksualna orijentacija heteroseksualna, a besputna ili neprirodna seksualna orijentacija homoseksualna orijentacija.

Ako je Pavao osuđivao samo one osobe koje su eksperimentirale s homoseksualnošću (neprirodna homoseksualnost), i na taj način dao slobodu ponašanja onima koji u sebi osjećaju „prirodnu homoseksualnost“, on bi sigurno bio mnogo jasniji u tome. Potekavši iz hebrejske kulturne i religijske tradicije,[12] Pavao je znao da će ga njegovi čitatelji razumjeti samo u takvom jednom kontekstu. Hebrejska tradicija je bez izuzetka odbacivala homoseksualnost kao alternativnu seksualnu orijentaciju.[13] Da je Pavao želio argumentirati nešto što je išlo nasuprot hebrejskoj tradiciji, on bi bio mnogo izričitiji i jasniji u tom pogledu, kao što je inače i radio u slučajevima kada je odstupao od tradicionalnog učenja.

Homoseksualna prostitucija

Druga tvrdnja homoseksualne hermeneutike glasi da ono što Stari zavjet osuđuje je zapravo kultna homoseksualna prostitucija (kao što je možda slučaj u Levitskom zakoniku 18,21-22), koja je bila sastavni dio kanaanske religije. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto onda Novi zavjet nastavlja s osudom prakticiranja homoseksualnosti? Novozavjetna poruka nije predstavljala odvajanje od kanaanske religije, već odvajanje od nemoralnog ponašanja svoga vremena, koje nije uključivalo kultnu homoseksualnost, ali je podrazumijevalo homoseksualno ponašanje u općem smislu.

Isto tako, s obzirom da je postojao negativni stav prema homoseksualnosti i među poganskim narodima Egipta, Asirije i Babilona,[14] bilo bi potpuno neprimjereno karakteru starozavjetnog zakona, koji je bio moralno superiorniji od ostalih poganskih naroda, zabranjivati homoseksualne aktivnosti vezane za službu idolima, dok u isto vrijeme dozvoljava iste aktivnosti u druge svrhe.

Homoseksualni preljub

Treća tvrdnja homoseksualne hermeneutike glasi da Biblija osuđuje homoseksualne aktivnosti povezane s preljubom homoseksualnog partnera, a ne vjeran i posvećen homoseksualni odnos. Iz svih tekstova Biblije koji se dotiču predmeta homoseksualnosti jasno se vidi da tematika uopće nije ljubav niti odanost homoseksualnih partnera. Ako uzmemo za primjer tekst u Levitskom zakoniku 20,13 koji kaže: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih“, očigledno je da ne postoji nikakav izuzetak za one homoseksualne partnere koji žive u uzajamnoj ljubavi i odanosti. I Stari i Novi zavjet osuđuju seksualni čin, a ne nevjernost ili „preljub“ homoseksualne osobe.

STAV CRKVE

Kao kršćani i kao Crkva moramo napraviti razliku između tendencije i stila života. Ne možemo tvrditi da će s promjenom života i prihvaćanjem Božje volje osoba koja ima homoseksualne sklonosti izgubiti svaku takvu želju i da neće biti iskušenja na seksualnom planu, u odnosu na osobe istog pola. Kao što su heteroseksualne osobe u opasnosti da padnu u iskušenje i bave se požudnim mislima, tako i homoseksualne osobe, i pored prihvaćanja Božje volje, mogu imati iskušenja homoseksualne tendencije. Istovremeno, kao kršćani vjerujemo da Bog može promijeniti ono što svijet ne može, i u životu homoseksualaca i u životu heteroseksualaca.

Osoba koja ima homoseksualne tendencije neće prije biti isključena iz Božjeg kraljevstva od osobe koja pada u iskušenje iskazivanja sebičnosti, ljutnje ili ogovaranja. Svi se moramo oduprijeti iskušenju i ne podlijegati grešnim impulsima. Kao što Pavao kaže: „I takvi ste bili neki; ali se opraste, ali se posvetiste, ali se opravdaste u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega“ (1. Kor 6,11).

Autor: Vladimir Pujić; Izvor: biblija-govori.hr

  1. Sakae Kubo, Theology and Ehtics of Sex (Naschivlle: southern Publishing Ass./ 1980), str. 75.
  2. L.J.Hatterer, Changing Homosexuality in the Male (New York: McGrawHill Book Co., 1979), str. 13.
  3. T.D.Perry, The Lord is My Shepherd and He knows I’m Gay (Los Angeles: Nash Publishing, 1972), str. 10.
  4. „Thanks Mum“, The Economist, 4. Novembar 1995, str. 87.
  5. Simon LeVay: „A Difference in Hypothalamic Structure Between Heterosexual and Homosexual Men“, Science 253 (1991): 103437.
  6. J. Michael Bailey and Richard C. Pillard: „A Genetic Study of Male Sexual Orientation“, Archives of General Psychiatry 48 (1991): 108997.
  7. J.Michael Bailey and Richard C. Pillard: „Heritable Factors Influence Sexual Orientation in Women“, Archives of General Psychiatry 50 (1993): 21724.
  8. Dean H. Hamer: „A Linkage Between DNA Markers on the X Chromosome and Male Sexual orientation“, Science 261 (1993): 32127.
  9. T. Lang: „Studies in the Genetic Determination of Homosexuality“, Journal of Nervous and Mental Disease 92 (1940): 5564.
  10. D. J. West: Homosexuality (Chicago: Aldine Publishing Co., 1967), str. 166.
  11. Edward T. Welch, Blame It on the Brain? (P&R Publishing, New Jersey, 1998), str. 155.
  12. O Hebrejskom stavu prema homoseksualnosti, kao i stavu helenističke tradicije, grčkih filozofa, Starog i Novog zavjeta, vidi „Homosexuality In History and the Scriptures“ (Biblical Research Institute, Washington, 1988) od Ronald Springetta.
  13. Isto, str. 110.
  14. D Sherwin Bailey, Homosexuality and the Western Christian Tradition (London: Longmans, Green & Co., 1955).

Komentari

komentari