Analiza srca koje se odvratilo od Boga

310
pregleda
analiza srca zlo srce

U nastavku donosimo kako izgleda analiza srca koje se odvratilo od Boga. Put od ponosa do destrukcije.

Ponos, egoizam i sujeta – čemu možemo dodati bahatost, aroganciju i uobraženost – sve su to različite vrste osnovne pojave: „okretanja prema sebi.“ Iz svih ovih riječi dvije imaju najkonkretnije značenje: sujeta (taština) i ponos. Simptomi sujete, ovog početnog grijeha, su: nepodnošenje kritike i žeđ za pohvalom. Što će drugi reći? Kako će to izgledati? Što će drugi misliti?

OD SUJETE DO PONOSA

Demon sujete je uvijek presretan kada vidi da se naše vrline Duha uvećavaju: što više uspjeha imamo, više je hrane za taštinu. Ako počnemo propovijedati, obuzeti smo sujetom, a ako šutimo, postajemo još sujetniji. Povećanje sujete daje povoda za ponos. Ponos je „demonsko uporište“ i „gvozdena zavjesa“ između nas i Boga.

Odakle dolazi ovaj grijeh? Kako počinje? Čime se hrani? Kroz koje faze prolazi u svom razvoju? Po čemu ga možemo prepoznati?

Ovo posljednje je naročito važno jer ponosna osoba obično ne vidi svoj grijeh. Ako je nekom teško tražiti iskreni oproštaj od drugih, ako se lako uvrijedi i ako je nepovjerljiv, sve su to nesumnjivo znaci ponosa.

Postoje takozvani temperamentni pojedinci koji su strastveni, talentirani, karizmatični i koji neodoljivo privlače. Takve osobe su kao vulkan pri erupciji, sa svojim neprekidnim aktivnostima. Puni su sebe i ne osjećaju ništa osim svog vatrenog talenta iz kojeg crpe veliki užitak i zadovoljstvo. To je opasnost svih talentiranih i nadarenih ljudi.

Talent u službi uvijek treba biti izbalansiran dubokom duhovnošću.

Navest ću osnovne faze razvoja ponosa, od sitnih samozadovoljstava do ekstremnog duhovnog mraka i potpune destrukcije.

U početku osoba voli biti originalna, zabavljati druge duhovitošću. Rado daje savjete i prijateljski se miješa u poslove drugih; nesvjesno izražava izuzetni interes za sebe sljedećim frazama (prekidajući razgovor): „Ne, pusti me da ti kažem,“ ili „Ma ne, ja znam bolju priču,“ ili „Imam naviku da…,“.

U isto vrijeme takav čovjek u velikoj mjeri zavisi od odobravanja drugih zavisno od čega će ili procvjetati, ili uvenuti i postati ogorčen. U njemu se javlja iskreno vjerovanje u vlastitu superiornost. Često to izražava kroz nezadržljivu rječitost. Što je pretjerana rječitost ako ne, u jednu ruku, nedostatak skromnosti. Npr. ponosna osoba poput duhovnog pastira ili učitelja može lako držati propovjedi o poniznosti, veličajući post i raspravljajući o prednostima dobrih djela naspram molitve a da je svojim životom svjetlosnim godinama daleko od ove istine.

JA PROTIV SVIH I SVI PROTIV MENE!

Samopouzdanje se brzo pretvara u strast za uređivanje drugih; ovakva osoba nameće svoju volju drugima (ali je netolerantna da podčini svoju vlastitu volju). U svojoj agresivnosti ponosan čovjek se prirodno suočava s protivljenjem i odbijanjem, postaje iritantan, tvrdoglav i zlovoljan; sve više postaje siguran da ga nitko ne razumije, čak ni njegovi duhovni prijatelji, i njegovi sukobi sa cijelim svijetom se povećavaju dovodeći ga da načini konačan izbor: „Ja“ protiv drugih, (ali ne i protiv Boga).

Konačno, u posljednjoj fazi se ponosan čovjek odvaja od Boga. Ako je prethodno zgriješio iz nestašluka i pobune, sada sebi sve dozvoljava: grijeh ga više ne muči već mu postaje navika. Pismo kaže: „Pred propast podiže se srce čovjeku, a prije slave i časti, dolazi smjernost i poniznost“ (Izreke 18:12). „Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast“ (Izreke 16:18). Stanje gordog srca je sumorno, beznadno i potpuno usamljeno. Međutim, u isto vrijeme postoji iskreno uvjerenje u ispravnost njegovog puta i osjećaj potpune sigurnosti usprkos činjenici da se nalazi na putu propasti. Uistinu, takvo stanje uma i duha se ne razlikuju mnogo od ludila.

U ovoj fazi ponosna osoba živi u stanju potpune izolacije. Pogledajte kako govori i kako se svađa: ili ne čuje ništa što drugi govore, ili čuje samo ono što se podudara s njenim vlastitim stavovima. Ako se netko usprotivi njenom mišljenju, postaje bijesna, izuzetno uvrijeđena, i sve žestoko pobija. Mudri Salomon veli: „Gdje ima oholosti, ima i sramote, a s poniznošću dolazi mudrost“ (Izreke 11:2). Zanimljivo, klasična paranoična osoba nikad sebe ne preispituje dubokom i kvalitetnom analizom: u njenim vlastitim očima uvijek je u pravu, ali je izuzetno nezadovoljna ljudima oko sebe.

SVE DO LUDILA ILI NATRAG BOGU

Ponos je jedno krajnje siromaštvo duše. Ponosan čovjek doživljava poraz na svim frontovima. Na psihološkom: tugu i bol; na moralnom: samoću, nedostatak ljubavi i bijes; psiho-patološkom: bolesti nervoze i ludila. Sa teološkog stanovišta: smrt duše prethodi fizičkoj smrti.

Da zaključim. Prirodno je postaviti ovo pitanje: Kako se možemo izboriti protiv ove teške duhovne bolesti i uništenja koje svakom čovjeku prijeti? Najprije molitvom, postom, velikom poniznošću, zatim poslušnošću Gospodu i Njegovoj Riječi, poslušnošću prema onima koje volimo, starijima, pravim duhovnim autoritetima, prema objektivnoj istini. Postizanje ovog znači stajati na početku kršćanskog puta: „Ako hoće tko za mnom da ide, neka se odrekne sebe…“ (Mt 16:24). Ponosan čovjek se mora odreći sebe i nastaviti s odricanjem sebe svakodnevno. Svakog dana vježbati se u pobožnosti kroz potpunu i bezuvjetnu poslušnost – trenutnu, dobrovoljnu, radosnu, neustrašivu i stalnu poslušnost. Onda će uski put koji vodi u carstvo nebesko postati otvoren. Blagosiljam vas kroz ime Kristovo i svima najiskrenije želim kvalitetno duševno i duhovno zdravlje.

Autor: Ivan Ana Zlatanović

Više na slične teme na tagu: SRCE.

Komentari

komentari