5 velikih zabluda rimokatolicizma

Rimokatolicizam je najrasprostranjenija i najpopularnija religija u kršćanskom svijetu od 4. stoljeća. Rimokatolicizam kao religija stoljećima je postepeno evoluirao i s vremenom sve više zapadao u teške zablude i krivovjerja. Rimokatolička crkva za sebe tvrdi da je nasljednica prve apostolske Kristove Crkve te sebi prepisuje božanski autoritet u pogledu donošenja kršćanskih dogmi i nadodavanju raznih vanbiblijskih učenja, od kojih su mnoga od njih u direktnoj suprotnosti sa Svetim pismom. U ovom članku vam donosimo 5 velikih zabluda rimokatolicizma.

ZABLUDA BR. 1: IDOLOPOKLONSTVO – ŠTOVANJE I KLANJANJE KIPOVIMA

Rimokatolička crkva je poznata po brojnim skulpturama (kipovima), slikama i freskama kojima prikazuju razne biblijske likove i ljude koje je Vatikan proglasio svetima. U rimokatolicizmu je jedna od najrasprostranjenijih praksi klanjanje pred slikama i kipovima te štovanje istih tvrdeći kako na taj način iskazuju štovanje osobama koje određeni kipovi predstavljaju. Ima li takva praksa biblijskih temelja? Biblija je vrlo jasna kada je u pitanju klanjanje pred kipovima i štovanje istih ili bilo čega što nije Bog. Bog u Bibliji striktno zabranjuje bilo koju vrstu obožavanja kipova ili klanjanja pred kipovima, strogo zabranjuje slikanje i izrađivanje slika u svrhu štovanja ili pridodavanja slikama određenih mističnih moći. Pisano je:

„Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi“ (Izlazak 20,4-6).

„Pazite dobro! Onoga dana kada vam je Jahve, Bog vaš, govorio ispred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškog ili ženskog obličja … ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš, jer ih Gospod, Bog tvoj, prepusti svima drugim narodima pod cijelim nebom“ (Pnz 4,15-16.19).

„Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima“ (Izaija 42,8 ).

Rimokatolički teolozi svoju praksu štovanja kipova i slika žele opravdati pod izgovorom kako oni u suštini ne štuju kipove i slike, već osobe koje ti kipovi predstavljaju.

No je li to validan argument kojim bismo mogli opravdati štovanje i klanjanje pred kipovima? Nikako! Zapravo istu situaciju imamo u Bibliji kada je Bog Židove izveo iz Egipta.

„A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: `Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske. `Poskidajte zlatne naušnice što vise o ušima vaših žena, vaših sinova i vaših kćeri`, odgovori im Aron, `pa ih meni donesite.` Sav svijet skine zlatne naušnice što ih je o ušima imao i donese Aronu. Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: `Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske. Vidjevši to Aron, sagradi pred njim žrtvenik a onda najavi: `Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!`“ (Izlazak 32, 1-5).

Zapazite da kada je izraelski narod načinio zlatno tele, oni nisu štovali zlatno tele kao takvo već im je zlatno tele zapravo predstavljalo Jahvu. To možemo vidjeti u izjavi Arona kada je pred kipom napravio žrtvenik te rekao neka se priredi svečanost u čast Jahvi. U suštini, možemo vidjeti da su Židovi zapravo kroz zlatno tele (kip) slavili Jahvu. Istu stvar rade rimokatolici kada kroz kipove štuju Boga. Iz ovog primjera o zlatnom teletu možemo vidjeti da Bog ne odobrava da ga se štuje kroz kipove i da je u Božjim očima to idolopoklonstvo. Samim time argument rimokatoličkih teologa kako oni nisu u idolopoklonstvu jer ne štuju konkretan kip, već Boga kroz kip tj. osobu koju taj kip predstavlja, pada u vodu jer iz navedenog primjera možemo vidjeti da je štovanje Boga po kipovima također idolopoklonstvo u Božjim očima.

ZABLUDA BR. 2: IDOLOPOKLONSTVO – ŠTOVANJE I OBOŽAVANJE MARIJE

U Rimokatoličkoj crkvi jedna od glavnih praksi bez kojih niti ne možete biti rimokatolik jest štovanje i obožavanje Marije pod raznim titulama koje pripadaju samo Bogu. Rimokatolička crkva je Mariji pripisala razne titule koje pripadaju samo Bogu, kao što su Kraljica neba, Gospa svih naroda, Kraljica svemira, Kraljica anđela, Vrata nebeska, Kraljica apostola, Kraljica proroka itd.

Rimokatolička crkva naučava da je Bog u jednom trenutku kroz povijest uzdigao Mariju na nebo, okrunio je, te joj prepisao titule i osobine koje pripadaju samo Njemu. Također se naučava da je Bog Mariji dao određene Božanske mogućnosti koje ima samo Bog, npr. da ispunjava molitve i bude sveprisutna.

Kako bi opravdali svoje teze o Mariji, rimokatolici se pozivaju na stih iz Luke 1,48 u kojem Marija kaže da će je svi naraštaji zvati blaženom. No može li taj stih opravdati rimokatoličke dogme o Mariji? Što uopće znači riječ „blažena“?

Riječ „blažen/a“ označava osobu koja je ispunjena velikim osjećajem sreće. Službena definicija riječi „blažen/a“ glasi: „Ona/j koji je ispunjen/a osjećajem sreće, prožet/a uzvišenim osjećajima [bio/la je sav blažen/a], koji/ja širi takvo raspoloženje“.

Riječ „blažena“ ni na koji način ne podaje Mariji bilo kakvu vrstu štovanja ili obožavanja, već pokazuje Marijino stanje duše (prožeta osjećajem velike sreće). Stih iz Luke 1,48 nije opravdanje za štovanje i obožavanje Marije.

Pogledajmo sada postoji li ipak neka mogućnost da je Bog možda odlučio uznesti Mariju na nebo, te je okruniti i pripisati joj određene svoje titule i dati joj određene osobine koje pripadaju samo Bogu. Što kaže Pismo? Pisano je:

„Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi“ (Izlazak 20,4-6).

„Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima“ (Izaija 42,8).

Navedeni stihovi jasno pokazuju da Bog nikome ne daje svoju slavu i svoje osobine. Kako bi opravdali svoju dogmu, rimokatolički teolozi govore kako se ovdje radi o Starom zavjetu te da je Bog u Novom zavjetu promijenio svoje stavove po pitanju davanja svojih titula i svoje slave jer se u ovom slučaju radi o Isusovoj majci Mariji, a ne o poganskim bogovima. Možemo li tu tvrdnju potkrijepiti Pismom? Nipošto! Navedena rimokatolička ideja nailazi na problem vječnog nepromjenjivog Božjeg karaktera. O čemu se zapravo radi?

Iz Biblije čitamo da je jedna od osobina vječnog Božjeg karaktera ljubomora (Izlazak 20,4-6).

Razlog zbog kojeg Bog u Starom i Novom zavjetu nije dopuštao da mu se uzima slava te da se Njegova slava pripisuje drugima (Izaija 42,8; Rimljanima 1,23-25) je upravo osobina Božje ljubomore (Izlazak 20,4-6). Rimokatolici tvrde da je Bog s vremenom promijenio svoje stavove po tom pitanju kada je u pitanju Marija. No takva tvrdnja je u velikoj suprotnosti sa Svetim pismom. Ono što se kroz povijest mijenjalo je Božji način djelovanja, ali ono što se nikada ne mijenja je Božji karakter. To nam potvrđuju sljedeći biblijski stihovi:

„Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka!“ (Malahija 3,6).

„Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Hebrejima 13,8).

Navedeni stihovi dokazuju vječnost Božjeg karaktera. Božji karakter se ne mijenja nikada! Samim time ideja da je Bog ipak promijenio svoj stav po pitanju davanja svoje slave, te da je odlučio Mariji pripisati određenu slavu (titule) koja/e pripadaju samo Njemu, pada u vodu. Bog jednostavno ne može i ne želi svoju slavu i svoje titule dati drugima zato jer je to srž Njegovog vječnog karaktera u što spada i vječna osobina ljubomore. Bog ne daje svoju slavu nikome, pa čak niti Mariji!

Što nam Bog kaže o štovanju Kraljice neba?

Biblija najstrože osuđuje štovanje entiteta koji se predstavlja kao Kraljica neba.

„Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače `KRALJICI NEBA` i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde. Zar mene tim pogrđuju – riječ je Jahvina – a ne sebe na svoju sramotu?“ (Jeremija 7,18-19).

Tko je onda duh koji se rimokatolicima prikazuje kao Marija i kao Kraljica neba, te sebi pripisuje razne Božje osobine i titule? To je očito demon koji se prerušuje u anđela svjetla (2. Korinćanima 11,14) i koji naviješta drugačije evanđelje koje je u suprotnosti s Pismom. A svi takvi duhovi su prokleti od strane Duha Svetog kroz apostola Pavla (Galaćanima 1,8). Ovu temu ćemo detaljno obraditi u jednom od narednih članaka.

Činjenica -> U Bibliji ne postoji niti jedan stih koji bi pozivao na štovanje i obožavanje Marije, te stih koji bi dopuštao da se Mariji pripisuju razne Božanske titule i osobine koje pripadaju samo Bogu! Marija u Bibliji nikada ljude nije upućivala k sebi, niti je tražila svoju slavu. Marija je ljude uvijek upućivala samo ka Kristu! Rečeno je iz Marijinih usta: „Što god vam rekne, učinite!“ (Ivan 2,5).

ZABLUDA BR. 3: ŠTOVANJE SVETACA I ANĐELA TE MOLITVE UPUĆENE SVECIMA I ANĐELIMA

Štovanje svetaca i anđela u Rimokatoličkoj crkvi nije na razini kao štovanje Marije, ali se svecima pripisuju osobine raznih zaštitnika i naših zagovaratelja na nebu koji mole za nas. Ovom dogmom rimokatolički teolozi kažu da bismo se trebali moliti svecima i anđelima jer oni naše molitve donose pred Boga i mole za nas. Kako bi opravdali svoju tezu, rimokatolički teolozi se pozivaju na stih iz Otkrivenja 5,8:

„A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih“ (Otkrivenje 5,8).

Iz ovog stiha vidimo da dvadeset i četiri starješine pred Jaganjcem u ruci imaju posudice pune kada koje predstavljaju molitve svetaca. Na temelju ovog stiha se želi dokazati da sveci u nebu posreduju za nas i mole za ispunjenje naših molitava. No je li takva interpretacija ovog stiha u skladu s biblijskim kontekstom i općenito novozavjetnim dogmama? Rimokatoličko poimanje ovog stiha nailazi na dva glavna problema.

Prvi problem jest taj što molitve koje dvadeset i četiri starješine drže u rukama pred Bogom nisu bile upućene svecima u nebu, već direktno samom Bogu od strane nanovo rođenih kršćana.

Nigdje u Bibliji nećete pronaći da je iti jedna molitva bila upućena svecima ili anđelima. Molitve su se uvijek upućivale samo Bogu. Drugi problem s rimokatoličkom interpretacijom ovog stiha je biblijski kontekst u kojem se nalazi ovaj stih. Kada nastavimo čitati kontekst u kojem se nalazi ovaj stih možemo jasno vidjeti da dvadeset i četiri starješine nigdje ne mole za nas u nebu ili da nas zagovaraju pred Bogom kao što to tumače rimokatolički teolozi. Kontekst ovog stiha nam kaže da dvadeset i četiri starješine slave Gospodina i kliču pred Bogom (Otkrivenje 5,9-14). U cijelom poglavlju u kojem se nalazi ovaj stih nema govora o nekom zagovaranju svetaca na nebu za nas.

Rimokatolici se također vole pozivati na stihove u kojima apostol Pavao poziva kršćane da se mole za njega (Rim 15,30-32; Ef 6,18-20; Kol 4,3; 1. Sol 5,25; 2. Sol 3,1) i uvjerava ih da on, jednako tako, moli za njih (2. Sol 1, 11). Također se pozivaju na biblijske stihove koji govore da kršćani međusobno trebaju moliti jedni za druge. Ali ti stihovi ni na koji način ne odobravaju molitve pokojnicima. Kada Biblija kaže da trebamo međusobno moliti jedni za druge, to se odnosi na nas žive kršćane koji još nismo okusili prvu smrt. Premda rimokatolici kao opravdanje navode argument da su i spašeni živi s Kristom u nebu, to i dalje ne mijenja činjenicu da navedeni stihovi ni na koji način ne pozivaju i ne opravdavaju molitve pokojnicima. Molitve svecima i anđelima su bile potpuno nepoznate prvoj Kristovoj Crkvi koju pronalazimo u Djelima apostolskim.

Štovanje svetaca i anđela kao zaštitnika

Još jedna praksa vezana za svece i anđele jest proglašavanje svetaca i anđela našim zaštitnicima te im iskazivati štovanje kakvo ne pronalazimo u Bibliji. Istina je da Bog šalje svoje anđele da paze na nas (Ps 91,11; Heb 1; Mt 4,6), budući da mu oni „služe vršeći volju njegovu“ (Ps 103,21). No to i dalje ne mijenja činjenicu da u suštini nisu anđeli ti koji nam daju zaštitu, već Bog.

Apostoli nikada nisu dozvoljavali drugima da ih štuju i obožavaju. Apostoli su bili ponizni i skromni propovjednici Božje Riječi te nikada nisu tražili slavu za sebe. Kada se satnik Kornelije u Cezariji poklonio pred Petrom, Petar ga je podigao uz riječi da je i on samo čovjek, tj. da mu se ne klanja (Djela 10,25-26). Apostoli su bili svjesni poganskog idolopoklonstva te su se jednom prilikom i sami našli kao „predmet“ štovanja i obožavanja. Njihova reakcija bila je poprilično burna. Pisano je:

„Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima“ (Djela apostolska 14,15).

Anđeli u Svetom pismu također nisu dozvoljavali štovanje i čašćenje od strane ljudi. U Otkrivenju imamo priliku vidjeti događaj u kojem se apostol Ivan poklonio pred anđelom.

„Ja, Ivan, čuo sam i vidio sve ovo. I kad sam to vidio i čuo, padoh pred noge anđelu koji mi to pokaza da mu se poklonim. A on će mi: `Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja proroci i svi koji čuvaju riječi ove knjige. Bogu se pokloni!`“ (Otkrivenje 22,8-9).

Argument koji koriste rimokatolici jest da je Bog zapovjedio da se naprave kipovi kerubina (anđela) u glavnom židovskom hramu. No reći da je taj odjeljak u Starom zavjetu dokaz da smijemo štovati anđele je besmisleno i nije u skladu s Pismom. Židovi nisu načinili kip kerubina u svrhu klanjanja, štovanja ili bilo koje druge vrste obožavanja anđela i nebeske vojske. Ako živi anđeo nije dopustio da mu se čovjek pokloni i iskaže jednu vrstu štovanja, onda je apsurdno tvrditi da Bog dopušta da se klanjamo mrtvim kipovima anđela.

Apostoli i anđeli u Bibliji nikada nisu tražili svoju slavu. Ne samo da nisu tražili svoju slavu, već nisu niti dopuštali da im čovjek iskazuje bilo koju vrstu štovanja i obožavanja. Pa zašto onda Rimokatolička crkva ide protiv toga i uporno uzdiže apostole, razne svoje svece i anđele na razinu koju ne pronalazimo u Bibliji?

ZABLUDA BR. 4: PAPA KAO ZAMJENIK ISUSA KRISTA („VICAR OF CHRIST“) NA ZEMLJI I SVETI OTAC

Izraz „Vikar“ dolazi od latinske riječi vicarius, koja znači „umjesto“. U Rimokatoličkoj crkvi, vikar je predstavnik višega službenika, te ima iste ovlasti i silu koju ima taj službenik. Nazivanjem pape „Kristovim Vikarom“ podrazumijeva se da ima istu silu i ovlasti koju Krist ima nad Crkvom. Rimokatolici svoju tezu temelje na stihu iz Mateja 16,18 koji kaže:

„I ja tebi kažem: Ti si Petar, i sagradit ću na toj stijeni crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati“ (Matej 16,18).

Prvi problem u rimokatoličkoj interpretaciji ovog stiha jest igra riječi u izvorniku. Petar („petros“) znači kamen, a stijena je „petra“. Stoga Isusova izjava doslovno glasi: „Ti si kamen, a na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu…“ Stijena koju ima na umu jest On sam. Vidi -> (1. Kor 3,11; 10,4, Pnz 32,4.15, Iza 8,14; 26,4; 44,8).

Drugi problem kod rimokatoličkog poimanja ovog stiha je što mi u Djelima apostolskim i prvim začecima Kristove Crkve nigdje ne pronalazimo da je apostol Petar bio posebno istaknut od ostalih apostola kao netko tko ima veći autoritet (autoritet Kristov) od ostalih apostola. Zapravo iz Svetog pisma možemo jasno vidjeti da Petar za sebe nije smatrao da ima jednaki autoritet na zemlji kakav je imao Isus Krist kao što tvrde rimokatolici za papu.

Evo jednog primjera.

Gospodin Isus Krist je dopuštao da mu se ljudi klanjaju i da mu tako iskazuju štovanje i obožavanje (Matej 2,11; Matej 14,33; Matej 28,9; Rimljanima 14,11). Dakle, možemo vidjeti da su se ljudi klanjali Isusu Kristu. Zanimljivo je da apostol Petar nije smatrao da ima tu čast te je strogo odbijao da mu se ljudi klanjaju (Djela 10,25-26). Danas se ljudi redovito klanjaju pred papom bez da vide išta loše u tome pošto vjeruju da je papa zamjenik Isusa Krista na zemlji tj. da ima autoritet na zemlji kakav je imao Gospodin Isus Krist.

Stoga, ispada da ako su se ljudi klanjali Isusu Kristu kad je bio na zemlji, tada i papa ima autoritet da mu se ljudi poklone ako je on zamjenik Isusa Krista na zemlji. No apostol Petar nije smatrao da ima autoritet da mu se ljudi poklone. Što jasno dokazuje da apostol Petar nije smatrao da je on zamjenik Isusa Krista na zemlji i da kao takav ima autoritet koji je imao Isus Krist kad je bio na zemlji, kao što rimokatolici tvrde za papu. Ovo je poduža tema ako bismo išli detaljno analizirati cijelu ovu temu, stoga ćemo to učiniti u jednom od narednih članaka.

Papa kao Sveti Otac

Jedan od uvriježenih izraza i statusa koje papa ima u Rimokatoličkoj crkvi je izraz „Sveti Otac“. Kada pogledamo u Sveto pismo možemo vidjeti da se izraz „Sveti Otac“ koristi samo jednom i to u kontekstu jednog od najvišeg činova štovanja Boga Oca.

„Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi“ (Ivan 17,11).

Prema Svetom pismu, status „Svetog Oca“ pripada samo Bogu Ocu i nikome drugome. Zato nas Gospodin Isus Krist upozorava da nikoga duhovno ne gledamo kao oca i ne zovemo ocem.

„Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima“ (Matej 23,9).

Reći da je neki čovjek „Sveti Otac“ je bogohulno jer ste samim time uzdigli smrtnog čovjeka na razinu Boga Oca. Manje bi bilo bogohulno nazvati papu „Elohimom“ („bogom“), nego nazvati ga Svetim Ocem. Jer izraz „Elohim“ se u Bibliji u više navrata koristi i za anđele i ljude, dok se izraz „Sveti Otac“ koristi samo za Boga Oca. Isus je bio i više nego jasan! Jedino Boga Oca možemo nazvati Svetim Ocem, a sve ostalo po tom pitanju je bogohulno.

ZABLUDA BR. 5: SPASENJE = MILOST + RELIGIJSKA DJELA

Posljednja i nimalo bezopasna velika zabluda koju ćemo navesti u ovom članku jest rimokatolička teologija o spasenju koja kaže da za spasenje nije dovoljna Kristova žrtva na križu, već je potrebno da obavljamo određene religijske ritualne prakse kako bismo bili spašeni. Ispred svega želimo naglasiti da Biblija spominje djela kao plod naše vjere i Kristove milosti u našem životu. Biblija kaže da vjera treba surađivati s djelima.

„Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi“ (Jakovljeva 2,17).

„Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jakovljeva 2,20-26).

Ispred svega trebamo razumjeti da djela o kojima govori Biblija nisu određene ritualne religijske prakse, već dobra djela ljubavi prema drugima koja su produkt Božje ljubavi u nama te koja javno pokazuju našu živu vjeru i milost Božju u našim životima.

To nam pokazuju sljedeći stihovi:

„A on mu reče: `Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga`“ (Matej 22,37-39).

„On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: `Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!`“ (Marko 9,35).

„Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svog“ (1. Ivanova 4,20-21).

„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“ (Matej 5,38-44).

Dakle, djela koja se spominju u Bibliji su dobra djela ljubavi prema drugima koja su produkt Božje milosti i ljubavi u našim životima, a ne neke religijske ritualne prakse koje možemo pronaći u Rimokatoličkoj crkvi za koje rimokatolici tvrde da su nužne za spasenje, a u svojoj suštini nemaju veze s Biblijom.

Također treba naglasiti da dobra djela ljubavi ne činimo zato da bismo se spasili, već zato jer Božja ljubav prebiva u nama. Spašeni smo samo milošću Božjom po vjeri u Kristovu žrtvu na križu!

„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao“ (Efežanima 2,8-9).

„Ta što veli Pismo? Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost. Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug. Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost, kao što i David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djela: Blaženi oni kojima je zločin otpušten, kojima je grijeh pokriven! Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju“ (Rimljanima 4,3-8).

Jako je opasno tvrditi da trebamo činiti određene religijske ritualne obrede kako bismo bili spašeni. Zapravo su identičnu stvar tvrdili i Galaćani te im je apostol Pavao rekao da su ispali iz milosti Božje oni koji se djelima žele opravdati.

„Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje (religijski obredi), nego – vjera ljubavlju djelotvorna“ (Galaćanima 5,4-6).

Spašeni smo samo milošću Božjom!

ZAKLJUČAK

Rimokatoličke zablude nisu nimalo bezopasne i sudeći prema Svetom pismu možemo reći da čovjeka odvode u pakao. Pismo kaže da se idolopoklonici neće pronaći u Kraljevstvu Božjem (Korinćanima 5,10; Korinćanima 6,9; Galaćanima 5,20; Efežanima 5,5; Otkrivenje 21,8; Otkrivenje 22,15). Biblija nas upozorava da se klonimo bilo koje vrste idolopoklonstva!

„Stoga ljubljena braćo, bježite od idolopoklonstva“ (1. Kor 10,14).

„Što ima hram Božji sa idolima?“ (2. Kor 6,16).

„Dječice čuvajte se idola“ (1. Ivanova 5,21).

Pismo nam također kaže da su ispali iz milosti Božje oni koji se žele opravdati raznim religijskim obredima (Galaćanima 5,4-6). Rimokatoličke prakse poput štovanja i obožavanja kipova, svetaca, anđela, pape kao Svetog Oca i doslovnog zamjenika Isusa Krista na zemlji i spašavanje uz religijske obrede spadaju u teška krivovjerja koja čovjeka odvode od Boga i vode ga u propast. Rimokatolicima treba pokajanje od lažnih religijskih praksi koje su u suprotnosti sa Svetim pismom. Ne dajte da rimokatolici odu u pakao! Nagoviještajte im zdravo evanđelje Isusa Krista. Često puta rimokatolici govore da im mi sudimo, a da to pravo ima samo Bog. No to nije istina. Mi im ne sudimo, mi ih samo opominjemo na temelju Božje Riječi. Bog je taj koji sudi preko Svetog pisma. Preobratite se od lažnog religijskog sistema!

Izvor: Budni kršćanin

Više na temu Rimokatoličke crkve možete naći OVDJE.